Kad zaboli progutana huja

Dok ulazimo u Vogošću, otvaram torbu: moje knjige namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije i šta sve ne, sve je tu, ništa od toga nisam joj dao. Zaboravio sam, a i ona

Putujem u Sarajevo. A dosadno je putovanje od Tuzle do Sarajeva. Autobusom naročito. Kreka, Husino, Živinice, Đurđevik, Stupari, pa uzbrdo, uz Karaulu, uskom, vijugavom cestom kroz guste šumetine, kao kroz kakav tunel iz kojeg se izlazi povremeno, pri prolasku kroz rijetka naselja, a u potpunosti tek negdje oko Srednjeg. Bude i pauza na putovanju autobusom od Tuzle ka Sarajevu. U godinama prije rata u opskurnoj kafani “Mimoza”, desetak kilometara od Kladnja prema Olovu, a danas u Kladnju, u nekoj od pristojnijih kafana ili restorana na izlazu iz mjesta.

Vozač zaustavlja autobus ispred jednog od restorana, a kondukter objavljuje petnaestominutnu pauzu. Putnici šutke izlaze van. Izlazim i ja, istežem ukočena leđa, ulazim u restoran, pa kao stari, iskusni putnik odmah u toalet. Vidim, čist, uredan, hlorisan. Dobro je, čist toalet ogledalo je svake kafane. Sjedam za sto u uglu, pokraj blistavo čistog prozora, ispijam gutljaj kahve, dobra je, gledam u okolna brda, isparavaju se od silne vlage, a sivo, olovno nebo spustilo se na njih, na vrhove borova, omorika, jelika, čega li već, stoji, ne miče to nisko sivo nebo, razvuklo se, lijeno poleglo po brdima, pa se visovi, poklopljeni teškom magluštinom, tek gdjegdje daju nazrijeti.

Ovakvih magluština, sjetih se, bilo je i na Majevici kad je bio rat, a i ja u tom ratu, naoružan prastarom PAP-ovkom, sa šakom metaka u džepu, šćućuren, ovako krakat, u tijesnom rovu, pod kišom granata, u dubokoj šumi, u istoj ovakvoj magli ili još gušćoj, čini mi se. I, ko bi znao zbog čega (ubrzo će mi se obejaniti zbog čega), sjetih se i Mašića, komandira čete: arogantnog, osornog, odvratne face i istog takvog ponašanja. Često sam se verbalno sukobljavao s njim, a snažan poriv da ga spucam u odvratnu njušku obuzdavao sam nebrojeno puta. Šumokradica je, vele, bio prije rata, sjekao i državne i privatne šume, bio hapšen, osuđivan, premlaćivan, pa došao rat, pa to pogano kokošarsko seljanče došlo na svoje, da…

“Idemo, ljudi! Gotova je pauza”, podviknu kondukter i malo potom krenusmo krivudavom cestom ka Sarajevu. U dvanaest ću čekati Vesnu ispred Katedrale, ili ona mene, ko zna; dugo se nismo vidjeli, predugo, cijela je vječnost prošla od našeg zadnjeg susreta… u Tuzli, valjda, da, da, Tuzli. Noć uoči njenog odlaska u London poklonila mi je moj portret, akvarel je bio, ustvari, preslikala je jednu moju morsku fotografiju, jako joj se dopala, ne znam zbog čega, sjedim ispod nekog hladnjaka, krupni, plavi grozdovi vise mi nad glavom i čitam Slobodnu Dalmaciju. Eto, takav je bio taj moj portret, izgubio sam ga odavno, vjerovatno kad smo se selili, a svako malo smo se selili. Nejse. A čuli smo se nedavno, nakon višegodišnje obostrane šutnje. I složili se kako bi bilo lijepo da se vidimo i ispričamo. Često, reče mi tokom razgovora, poslom dolazi u Sarajevo, pa taj susret ugovorismo za danas.

Stojim ispred Katedrale, koji je minut do dvanaest, Vesna izlazi iz Štrosmajerove, smije se i, koliko vidim, godine je nisu mnogo promijenile: ista vitka, graciozna linija, ista tamnosmeđa kosa, iste krasne, krupne smeđe oči, isti dobro mi poznati osmijeh. Divna žena. U dvojbi sam da li da je zagrlim ili samo pružim ruku, ona širi ruke, nema takvih dilema, i sva ozarena progovara: “Bože, je li ovo zaista moguće?”

“Ama jesi li to ti, čovječe”, reče u istom trenu neko tik iza mojih leđa, a sve me teškom rukom klepa po ramenu. Okrenem se i iza leđa mi stoji nepoznat čovjek: onizak, prosijed, pogane lopovske čehre. Ko je, šta je, pojma nemam, a on i dalje: “Zar me se ne sjećaš?! U ratu smo bili zajedno! A, ovo ti je žena?! Izvini, baš sam nekulturan! Dobar dan, gospođo! Mašić, drago mi je”, prilazi Vesni i drmusa joj ruku. Ona se kiselkasto smješka, kurtoazno se predstavlja, a meni, bezbeli, sve puče pred očima: huja mi buknu negdje iz potiljka.

“Idemo”, rekoh Vesni, a Mašić ostade ili ode, ne znam, nisam se okrenuo. Šutimo, koračamo Ferhadijom, izljepota se dan, pa sve blista naokolo od snažne zlatne svjetlosti, ali džabe ti sve – osjećam se loše. Boli me ona progutana huja, a vidi to i Vesna. Potom sjedimo u nekom kafiću. Mučna šutnja. Svjesni smo da je susret upropašten i da od ugodnog razgovora neće biti ništa. Vesna me netremice gleda, osmjehuje se i, na koncu, gotovo kroz grohotan smijeh reče: “Ovo se samo nama može desiti.” Klimam glavom, znam da je tako i, premda se progutana huja ušančila u stomaku i jako me boli, od muke se i ja nasmijah.

Dva sata kasnije, već sam u autobusu. Dok ulazimo u Vogošću, otvaram torbu: moje knjige namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije i šta sve ne, sve je tu, ništa od toga nisam joj dao. Zaboravio sam, a i ona. Izvlačim iz torbe onu morsku fotografiju snimljenu u Dubrovniku. Gledam u fotografiju, spokoj i sreća izbijaju iz nje, i shvatih zašto je Vesna, između toliko drugih, izabrala baš nju moj portret da naslika. Tuga me preplavi, od potiljka do nožnih palaca prosu se kroz mene. Ne znam kako umne glave nazivaju takvo osjećanje, ali kad fotografija pred moji očima zamagli i razli se u nejasne konture, meni bi sve kristalno jasno.

 

 

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!