KAD UVEHNU BEHARI

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća

Piše: Elvir MUSIĆ

Živ insan sklon je razmišljanju i traganju za rješenjima koja mu se nadaju kao nešto čemu mora stići kako bi pronašao ono što smatra svojim, a što je nekada davno izgubio. Nekada se ta razmišljanja doimaju kao rajski perivoji kojim se šeću oni iskreni, a ponekad tek kao puko lutanje i tumaranje od neznanja do nemoći. Razmišljanje kao proces koji onoga koji razmišlja vodi ka spoznaji vlastitih potencijala uistinu je pohvalno, a rezultati takvog procesa javljaju se kao najsočniji plodovi u bašči postojanja.

Usmjeri li se taj proces ka propitivanju i usvajanju isključivo tuđih misli, nadaje se kao tumaranje po tuđim avlijama, sokacima i voćnjacima. A čovjek je unikat. Po svemu, pa i po svojim mislima. Turski, arapski i perzijski pjesnici razmišljanje promatraju kao Božiji dar, podsjećajući da je svaki – pa i najsitniji – detalj u postojanju podsjetnik na nužnost razmišljanja kojim je moguće shvatiti te sitne detalje kao jasne dokaze koje je Uzvišeni ostavio kao putokaze na putu koji vodi ka duhovnoj savršenosti. Razmišljanje katkad može biti toliko teško i mučno da ga osoba koja razmišlja počne osjećati kao teško breme vlastitih neuspjeha. Breme postaje još teže kada se u njemu nakupe neuspjesi cijele jedne zajednice, jednog naroda.

Međutim, tu nije kraj povećanju težine bremena jer ono postaje još teže kada osoba koja razmišlja uvidi da se iznenada i niodakle pojavi osoba koja bi zbog tih neuspjeha trebala patiti i osjećati težinu bremena odgovornosti možda i više nego svi drugi koji trpe zbog određenog niza poraza i počne se, ni manje ni više, direktno ili indirektno, ponositi tim porazima. Kada se to desi, razmišljanje postane intenzivnije, a pitanja se počnu rojiti u tolikoj mjeri da razmišljanje počne poprimati odlike trčanja od jedne misli do druge, od jednog odgovora do drugog. Iscrpljujuće, ali zanimljivo. I korisno. I poučno. I šta sve ne…

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća.

Tada je slavni Bašagićev Behar otet iz ruku Bošnjaka da bi postao sasvim neprepoznatljiv, a, iscrpivši razloge svog poslanja kao nacionalno-preporodni bošnjački časopis, ubrzo se i ugasio. Danas boli cikličko ponavljanje bošnjačkog usuda, a ovih dana pokrenuta rasprava ispunjena brojnim optužbama podsjetila me je s kakvom radošću i kolikim zanosom sam iščekivao taj mail s Beharom u PDF formatu. Naravno, radovao sam se i printanom izdanju, ali sam u tim godinama boravio miljama daleko i do mene je pravovremeno mogao stići samo mailom. Iščitavao sam objavljene tekstove, učio i divio se svojim kolegama s kakvom se predanošću posvećuju izgradnji jedne značajne kulturne institucije.

Divio sam se onima koji su sve to vodili, znajući da od toga nema materijalne koristi. Uređivao sam tri časopisa i znao sam to iz prve ruke. Ma, ne samo da nema materijalne satisfakcije, nego je čovjek svakog časa izložen opasnosti koja prijeti od zavidnika, porugljivaca i svakojakih drugih nametnika. Posao su radili briljantno. Predano.

Sjećam se entuzijastičnog urednika koji je disao s tim časopisom kako mi na parkingu u centru Tuzle, iz putničke torbe, vadi primjerke Behara i Nušićeve Ramazanske večeri. Besplatno. Zbog tog njegovog zanosa sam i sam pisao za Behar, vjerujući da će taj časopis jednog dana postati stubom nečega što mi je bitno. Danas, međutim, Behara kao i da nema. Nema više ni one moje radosti kad ga vidim da je stigao u moje virtualno poštansko sanduče. Ali, zato ima rasprave o njemu.

Opravdane, samo u slučaju da se zapitamo koliko smo mi sami svjesni ili nesvjesni njegovog značaja. To pitanje, nažalost, u spomenutoj, ničim opravdanoj raspravi ne postavlja niko. Postavljaju se pitanja o nečijoj časti. Bit ću brutalno iskren i reći da uopće ne razmišljam o optužbama iznesenim na račun bivšeg urednika. Poznajem ga desetak godina i po tom pitanju sam rahat. Razmišljam o tome da niko nije postavio pitanja: Zašto je Behar uvehnuo, zašto je izdata jedna plemenita ideja i zašto smo si dopustili da ponavljamo ono što smo morali izvući kao pouku prije više od jednog stoljeća? Nakon uvehnuća Behara, ponovo se treba zapitati: Zašto nam vehne sve što je plemenita roda?

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!