Kad metak dobije ime

Zgrabio sam “sijač“, istrčao na otvoreno i stojeći zarafalao po vrhovima kuća. Dok sam pucao, drugi su izvukli Josipa

Trebalo je dugo pješačiti do Fočanske ulice. Nikome nije bilo veselo. Rafali su neprekidno šarali kroz mrak. Zalutali metak možda ipak pogodi nekoga ko je silom prilika u mrklom mraku prolazio putem koji je spajao Sarajevo i Vogošću. Saplitao sam se o rupe u asfaltu koji već dugo niko nije održavao, koji je svakodnevno dobijao sve više minobacačkih “ruža“. Narod je vukao drva, kojekakve nepotrebne stvari, “zlu ne trebale”, jer se sve tih dana moglo prodati. Poneki golf dizelaš bez upaljenih farova, s plastikom umjesto prozora, projurio bi velikom brzinom, a iz gepeka je virilo koješta. Amortizeri su se istinski patili, a “ćelestone“ gume zašlajdrale bi s vremena na vrijeme na mjestima na kojima je voda nanijela šljunak. Uz put je bilo i dosta olupina – potvrda da neki nisu imali sreće…

Uz kruščić, niz kruščić, na vrh kruščića

Pješačenje je bila neka vrsta tegobne mantre, ponavljano je svakih nekoliko dana i zavisilo je od ratnih djelovanja, smjena, bolovanja, reorganizacije jedinica, sakupljanja drveta i koječega. Nisam se nikada volio kretati u grupi. Imao sam neku fobiju, uvijek sam gledao da budem relativno blizu drugima, da mogu čuti neki vic ili neku novu pizdariju, a nisam htio biti ni predaleko. Sablasno je noću hodati sam. Plašio sam se vampira i vukodlaka. Kako god okreneš, valja tabati jednu te istu stazu svake sedmice po nekoliko puta. Kundure JNA na nogama znale su svaki kamičak i neravninu, a oči su u mrklom mraku prepoznavale put kojeg nikada nisam vidio na dnevnom svjetlu. Kada je granatiranje ceste bilo frekventnije, išlo se iza Kobilje Glave, kroz gudure i draču, mnogo dužim putem.

Cijelim putem prema Vogošći mogli su se i u mraku vidjeti tragovi razaranja. Svaka kuća koja se i po čemu isticala dobila je rupu od granate, a u boljem slučaju samo nekoliko manjih, pancirnih, od “Prage”. Ono što su ljudi cijeli život stvarali odlazilo je dođavola, destrukcija je bila svakodnevna lutrija. Još je i gore izgledalo kad bi padala kiša. Tada bih mokar k’o čep psovao sve što je imalo veze s ovom planetom.

Oko groblja na Barama bilo je najgore. Prolaziti pokraj velikog broja grobova u mraku nije prijatan doživljaj. Velike šube od tenkovskih granata zjapile su iz kontejnera nasumice posijanih preko ceste. Nekakve krpe koje su trebale dati vizeulenu zaštitu, okačene o sajlu, vihorile su se poput duhova, a velike razapete cerade napuhivane vjetrom, izbušene na dosta mjesta gelerima i mecima, izazivale su paranoju. Nekako se ipak prolazilo. Čak i kad bi “malo zapadalo”, uvijek se moglo skočiti u svježe iskopanu raku.

Kobilja Glava bila je najviša tačka ovog hodočašća. Tamošnja džamija služila je za korigiranje nišanskih sprava tobdžija s brda koji su uvijek znali pokazati da su tu, da sve posmatraju i da su spremni popraviti nivo željeza u krvi svima koji se usude promoliti nos. Nekada bi iz puke dosade gađali nešto nebitno, samo da dokažu kako im to ide od ruke. Tu se nalazila i rampa koju je držala vojna policija, koja je kao nešto kontrolirala, lafo sprečavala “iznošenje materijala” iz napuštenih kuća. Odmah je poslije rampe put išao niz “dumaču”, kroz nečije kuće i bašče. Taj dio bio je najsigurniji jer nije išao cestom koja je cijelom svojom dužinom bila dobra i ravna meta.

Pančevački specijalci trče počasni krug

Poslije nekog vremena izašlo bi se opet na cestu. Susretali smo one koji su upravo predali smjenu kako širokog osmijeha užurbano idu kući. Premda smo išli nizbrdo, nama se nimalo nije žurilo. Valjalo je odraditi tri dana u Fočanskoj, u jebenom poluokruženju, na dlanu svim tenkistima s Blagovca, kasnije i tobdžijama s Mujkića Brda koji su itekako “šarali”. (Svako paljenje tenkovskog motora moglo se jasno čuti. Odmah se znalo šta se sprema. Svako je sebi tražio zaklon, neku prostoriju u podrumu gdje je bilo najsigurnije. Iako je dosta ljudi “zijanilo” baš na mjestima gdje su se osjećali sigurnim.)

Nakon prolaska ispod Orahovog brijega (na kojem su u nepromišljenoj akciji poginuli srbijanski specijalci iz pančevačke 72. specijalne brigada, čiji sam napad “odslušao“ s udaljenosti od nekoliko stotina metara), slijedio je dio puta kroz Donji Hotonj, na kojem su se nazirali vrhovi „Pretisa“ i prve vogošćanske kuće. Nekada bismo otišli u Barice, selo na lijevoj strani, gdje su bile nekakve pripreme. Ondje smo uzimali hranu, a najčešće bismo išli ravno kroz “nizove”, neku novogradnju, početak naselja u kojem smo držali liniju.

Redovno bismo viđali i “mještane“ dok su se naokolo vrzmali gledajući svoja posla. S ponekim smo razgovarali raspitujući se o stanju na liniji. Njihov je život bio jadan. Živjeli su s mačem iznad glave. Mi, gradski pacovi, imali smo kuda pobjeći, a njima je valjalo čuvati svoje kuće. Ponekad su mijenjali pivu za cigare, kad bi ih ko imao viška.

U podrumu u kojem nam je bila spavaonica bila je neizdrživa galama. Predavala se smjena, padali su vicevi, pakovalo se, raspakivalo, radio je glasno urlao kojekakve loše vijesti, a nesnosni smrad jazbine u kojoj je spavalo četrdeset ljudi postajao je postepeno prihvatljiv, baš kao i vlastiti prdež u kadi ili automobilu.

Popeo sam se na gornji krevet, bacio pancir iza jastuka, stavio pod njega TT-jac, skinuo čizme i pustio sebi na walkman neku prihvatljivu muziku. Žamor se postepeno stišavao sve dok i posljednji vojnik nije otišao prema gradu. Ostali smo mi nesretnici kojima valja preživjeti do sljedeće smjene. Poneko je vadio grickalice, ložio vatru, neko psovao mater političarima, neko čistio pušku, a oni najraspoloženiji igrali su karata u cigare.

U tri ujutro trznula me pucnjava. Trebalo je u rov. Uskočim u čizme, uzmem pušku i skok u blato. Padaju trombloni, zvižde meci, prava mala bitka, ničim izazvana. Neko se prepao mraka i zarafalao. Ubrzo je cijela linija gorjela. Posvuda su padale minobacačke granate. Psovao sam u sebi svima koji pucaju, prokleo u roku od nekoliko sekundi cijeli svijet. Srećom, budale su prestale, sve se u neka doba utišalo, a ja sam zaspao k'o klada s nogama gurnutim među granje ispod usijane peći blatnjavog i smrdljivog rova. Probudili su me u neka doba i poslali nazad u pripremu.

Kad nestane posljednjeg daha

Sutradan smo se poslije doručka (komada starog kruha, premasnog margarina i čaja od vode) spremali krenuti u rov na smjenu. Saša se smijuljio, a Josip je oštrio sijede žute brkove i kroz njih zadovoljno ispuštao dimove. Njih dvojica bili su nerazdvojni. Saša je napunio 18 godina u nezgodnom momentu i nije uspio izbjeći neumitno, a Josip je bio mršavi sijedi stariji čova u svojim kasnim pedesetim (ili ranim šezdesetim); falilo mu je još malo da bude proglašen nesposobnim za vojsku. Josip je brinuo o Saši, gledao je da ga zaštiti koliko je mogao.

Još sam se pakovao kada sam primijetio Josipa kako kreće putem kojim se nije išlo. Postojao je prolaz između dviju zgrada koji je bio itekako vidljiv s vrhova kuća smještenih bliže neprijateljskoj liniji. Te su kuće, u koje su uglavnom oni ulazili, a ponekad bi i naši išli da “snajperišu”, bile u međuzoni. Prolaz je bio mnogo bliži rovovima nego onaj kroz podrum. Koristili smo ga samo noću, a ni tada nije bio sigurniji. Neki malo hrabriji, ili luđi, prolazili bi tuda i danju, od čega sam dobivao jezu u trbuhu.

Ne znam šta je bilo Josipu, valjda trenutak lijenosti, nebrige… Krenuo je prema zidiću, uz nekoliko stepenica, pravo između kuća. Nije čestito ni zakoračio kada se odozgo čulo ispaljenje malokalibarskog snajpera. Josip je urliknuo, srušio se na zemlju zajecavši. Neki su odmah priskočili do zida kuće, ali niko mu nije prilazio bojeći se da ne popije metak. Ja sam zgrabio “sijač“ odložen kraj vrata, dotrčao do zidića na otvoreno i stojeći zarafalao po vrhovima kuća (bio je to također nepromišljen potez, mogao sam i ja fasovati metak da je snajperista bio prisebniji. A možda ga je zbunila bruka prema njemu upućenih metaka.) Dok sam pucao, drugi su izvukli Josipa.

Josip je pokušavao doći do daha, kao riba na suhom. Nije bilo pomoći. Još je nekoliko puta “udahnuo” i ugasio se. Opustio je donju vilicu, a njegove do kraja raširene oči više nisu gledale. Otišao je, napustio nas. Iz “nizova“ je stigao golf da ga vozi pod granatama u bolnicu, ali je bilo kasno. Na Josipovoj odjeći vidljiva je bila sitna rupa u predjelu srca, krvi skoro nije ni bilo.

Vratili smo se u podrum zbunjeni. Saša je bio potpuno izgubljen. U nevjerici je gledao kroz pod u daljinu. Mučna knedla nije se mogla progutati dok smo sakupljali Josipove stvari. Neko iz komande morao je javiti porodici.

Do kraja smjene bilo je tiho. Nije bilo pucanja, ni granata, ni tromblona, ni tenkova, ni minobacača, ni haubica. Ničega. Kao da je pao neki dogovor: smrt je dobila svoje, a živi svoje.

 

 

PROČITAJTE I...

Nije potpuno jasno kako je Jezerski dobio ime. Je li obližnja ponornica nekada u prošlosti ostala bez svog ponora pretvarajući prostranu kotlinu u jezero, ili su močvarne doline ljudima izgledale kao neko presahlo jezero nad kojim stražari grad Jezerski, može se samo nagađati. Ime je sraslo s pitomim krajolikom. Osim ponornice, tu je i velika spilja u kojoj se stanovništvo često skrivalo pred osvajačima

Stari most još uvijek čvršće razdvaja obale Neretve nego što ih povezuje, višegradska se ćuprija, ovisno o uglu gledanja, doživljava ili samo kao stratište ili samo kao postmodernistički, dakle disneylandski apokrifan legat jugoslovenskog nobelovca. A Arslanagića se most ugiba pod teretom kamene ploče na kojoj je uklesano jedno ime, također apokrifno, koje s ovim zdanjem nikakve veze nema

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!