Kad kaže da nema bosanskog jezika, možda i ne zna da ga tako samo afirmira

Izgleda da više neće lingvisti morati odgovarati političarima – jer, to nije lingvističko nego političko pitanje – kako bi se znali vaditi neki. Naime, najavljena apelacija kojom se iz vrha bošnjačke politike pod vodstvom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH sada želi djelovati prema ustavnom sudu te prema ministarstvu obrazovanja i kulture našeg drugog entiteta kao da je došla nakon sve glasnijih i glasnijih upozorenja upravo iz tog našeg drugog entiteta: “Hej, ljudi, šta radite? Pa ovdje vam nema bosanskog jezika. Radite nešto!” I, nek' su nam rekli da nema. Hvala na obavještenju. Potrudit ćemo se da bude

Ima kod nas jedan političar što me (samo u ponečemu) neodoljivo i nedvojbeno podsjeća na jednog pokojnog bosanskog akademika i historičara (da, u ponečemu, pa zato o pokojnicima, naravno, ipak sve najbolje) i već se ovdje mogu zapitati šta ima dobrog u tome što nam političari podsjećaju na akademike, odnosno, akademici na političare. Pušći! Bježi, baci! Svoj ti pos'o. Šta se ti tu plekaš? – sad bi mi već kazali neki te neki, od čega i mogu da prihvatim baš to – Da, nek’ svak’ radi svoj pos'o (da ne moram ja raditi tuđi), a ne ko ovi naši – kako se ponašaju, ne znaš više ko je akademik, a ko političar. Da, namjerno neću da im spominjem imena, a vidjet ćete u nastavku i zašto. Interesantno je da od ove dvojice, s oproštenjem, ni jedan ni drugi ne kažu za sebe da su Bošnjaci (pri čemu, pak, iako su podosta hajrovali od ove države, više za sebe vole reći i to da su Srbi ili Hrvati, nego Bosanci), a i jedan i drugi podobro su uplitali prste i u bosansku i u bošnjačku stvar. A bošnjačka i bosanska stvar, šta je to? To je isto što i ona srpska i hrvatska, samo malo veće. Zato se i ima za šta uhvatiti. Nego, po čemu su, dakle, slični ovaj (ne)spomenuti akademik i (ne)spomenuti političar? Pa, po tome što, rovareći po našim osjetljivim zonama, jednoj bi televiziji naprosto kazali jedno, a drugoj opet na istu temu nešto sasvim drugo, u suprotnosti s prvim, i to bi im sve opet sasvim bivalo normalno.

Ovako: “Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici rašireni u najvećoj mjeri u srednjovjekovnoj Bosni ili, ugrubo rečeno, na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine” – kaže to akademik na jednoj, a na drugoj televiziji ovo: “To je pogrešna teza, a ja vas moram, zaista, temeljito korigirati. Teritorij na kojem se prostiru stećci niukoliko se ne poklapa s političkim granicama srednjovjekovne Bosne” – korigirajući tako sam sebe. Onda opet na jednoj kaže: “Ne možemo mi, znate, govoriti o tome: To je naše! Po čemu su stećci naši?” – a na drugoj televiziji se korigira: “Po mome, barem, sudu, zbog svoje izuzetne brojnosti zastupljene u srednjovjekovnoj Bosni, smatram da se ipak može smatrati fenomenom (fenomen stećaka, op. a.) koji se u najvećoj pretežnoj mjeri veže za srednjovjekovnu Bosnu ili za srednjovjekovnu bosansku državu.” Tako su govorili naši akademici. A političari? Evo, evo: “Bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu. I to je nesporna pravna činjenica” – izjavi jednom ovaj naš političar na jednoj našoj televiziji, a onda se na drugoj, šta? – korigira: “Nećemo priznati genocid. Genocid se nije ni desio.”

Pa valjda je svakom već jasno da se, svaki put kada se negira počinjeni genocid u Bosni, isti taj svaki put upravo riječ genocid i riječ Bosna iznova dovode u neraskidivu vezu. (Sjetimo se ovdje samo kako je jedan naš drugi, skoro sad već i bivši političar, govoreći uporno kako nema našeg manjeg entiteta, ili kako ga neće biti, nenadano tako samo ojačao njegovu poziciju na našoj široj društvenoj sceni, pa su svi već, čak i oni kojima se ime tog entiteta ni u snu nije snilo, dobrano postali naviknuti na to da prvo u svojim mislima, pa onda i na svojim riječima, afirmiraju spomenuti entitet. Zato je, npr., odlazak u našu Banju Luku postao i u praksi već simbol za odlazak u entitet, a ne, što bi bilo prirodno, u spomenuti grad. A, ja gdje god idem po Bosni, idem u bosanske gradove, a ne, recimo, kantone, i šta ti ja znam sve ne. Tako mi dođe prirodnije.)

Kad ovaj naš političar uporno iznova ima običaj (ili potrebu) da kaže to da nema bosanskog jezika (naravno, time on podsjeća i na neke, sad već ne naše, nego neke, eto, njegove akademike), možda i ne zna da ga i ne htijući tako samo afirmira. Zato, ne bi bilo zgoreg da, kad već daju sebi za pravo da se svojim jezicima, eto, upliću u bosanski jezik, ne bi takvima, dakle, bilo zgoreg da znaju da u javnom prostoru nikad ne pali ona: Nisam ja! Da, jeste, vi ste! I hvala vam za to. Od srca. Kud će veće časti bosanskom jeziku od toga da Odbor za standardizaciju srpskog jezika već u svojoj prvoj odluci spominje bosanski jezik. Hvala, niste trebali.

Naime, kognitivna lingvistika odavno je potvrdila da negacijske izjave javno tako jednostavno ne funkcioniraju baš u željenom smjeru. Naprotiv, nerijetko samo proizvode upravo suprotan efekt. Zato je naslov jednog kognitivnolingvističkog udžbenika dat po jednoj takvoj svima poznatoj izjavi: “Nemoj misliti na slona” (Ja kažem nemoj, a vi radite suprotno, pa kako to?).

Uostalom, naš spomenuti političar jeste predsjednik, a kud će boljeg primjera za predsjednike bilo čega od američkih predsjednika. Uzmimo samo za primjer američkog predsjednika Trumpa. Dovoljno je podsjetiti na to koliko su ga (uz to što su ga mnogi i hvalili) oni drugi samo javno napadali, kreirajući mu na svjetskoj sceni negativan imidž i predviđajući mu propast – a kad tamo? Svi su samo pričali o Trumpu. I prizvali ga. Zato će jedan američki lingvist, predvodnik svjetske kognitivnolingvističke misli, izvesti jednu cijelu studiju o Trumpu, i to na temu: How Talking About Trump Makes Him Normal In Your Brain. Ne normalizirajte Trumpa! – upozoravajuće su poruke koje bi iz svega uslijedile. Za jednog drugog američkog predsjednika veže se sličan koncept. Jedna je dama tako u javnosti stalno napadala američkog predsjednika Reagana, iz čijeg je kabineta nakon svega dobila iznenadni poziv, a prva rečenica upućena njoj glasila je: “Hvala vam za ovaj izvrstan intervju!” Jednostavno, kada nešto negirate, time ga i aktivirate. Ako ništa, u svojoj/našoj podsvijesti.

Drago nam je da su svi ciljani i orkestrirani napadi na bosanski jezik proizveli i suprotne efekte. Zato već masa naših građana zna za bosanski jezik u našim školama i za vrijeme osmanske Bosne, i za bosanski jezik u srednjovjekovnoj Bosni, ali i za bosanski jezik ne samo u Bosni nego i van Bosne. Ili, za bosanski jezik za vrijeme Kallaya, prije Kallaya i poslije Kallaya. I uprkos tome što su i Bošnjaci i bosanski jezik ciljano bili zbačeni s naše društvene scene i uprkos tome što u Jugoslaviji sistemski nismo mogli učiti o bosanskom jeziku, mi učimo i na naša pokoljenja sada već slobodno prenosimo naše znanje o višestoljetnoj tradiciji bosanskog jezika. Pokazalo se tačnim da ne može nekoliko godina političkog negiranja izbrisati višestoljetnu tradiciju.

Zato, hvala ti Bože, izgleda da više neće lingvisti morati odgovarati političarima – jer, to nije lingvističko nego političko pitanje – kako bi se znali vaditi neki. Naime, najavljena apelacija kojom se iz vrha bošnjačke politike pod vodstvom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH sada želi djelovati prema ustavnom sudu te prema ministarstvu obrazovanja i kulture našeg drugog entiteta kao da je došla nakon sve glasnijih i glasnijih upozorenja upravo iz tog našeg drugog entiteta: “Hej, ljudi, šta radite? Pa ovdje vam nema bosanskog jezika. Radite nešto!” I, nek’ su nam rekli da nema. Hvala na obavještenju. Potrudit ćemo se da bude. Dobro je da smo jednom i mi sada svi skupa došli na stepen konstruktivnog političkog dijaloga iz kojeg će se izroditi samo dobra i efikasna rješenja. I da svak’ radi svoj pos'o.

P. S. Ja volim slušati i volim razgovarati o bosanskom jeziku. Pa, iako onaj naš političar‑predsjednik s početka priče (onaj što po nečemu liči na jednog našeg pokojnog akademika), rekli bismo, i ne zna šta priča, moglo bi se reći da zna kud udara. Sve dok mu se ne obije o glavu.

Sjetimo se na kraju ponovo one negatorske: Nisam ja! – uz jedan sočan primjer. Naime, kada je u novembru 1973. američki predsjednik Richard Nixon, ni manje ni više nego u Disneyu, na konferenciji za novinare održanoj povodom poznate afere “Watergate”, lansirao u javnost jednu za njega kobnu negaciju: “Well, I'm not a crook” (Pa, nisam ja lopov!) – bilo je gotovo! Nixon je jednostavno i ne htijući u svijest širokih narodnih masa tako utuvio poveznicu između svog imena i ove za njega nove kobne titule – lopov. Samo nepunu godinu, kasnije Nixon je prestao biti američki predsjednik.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!