Jovanka s Bijedićevim smaknućem nema ništa

U pogledu Bijedićeve pogibije logika nikako ne može biti na strani napadno u javnom diskursu prisutne teze o Jovankinoj odgovornosti. Zaključak se nameće sam po sebi. Da je Jovanka Broz kojim slučajem bila mozak navedene operacije Bijedićevog smaknuća, Miloševićev režim promovirao bi je zasigurno u nacionalnu heroinu, a ne bi je doveo do prosjačkog štapa

Mediji u posljednje vrijeme, posebno nakon objavljivanja monografske studije prof. dr. Husnije Kamberovića, veoma često tematiziraju pogibiju Džemala Bijedića, nekadašnjeg državnog premijera bivše Jugoslavije i bliskog saradnika maršala Tita. Sam je Kamberović, iznošenjem velikog broja činjenica, napravio važan korak u pogledu osporavanja same kvalifikacije njegove pogibije koja se zvanično tretirala nesrećom uzrokovanom proceduralnom greškom pilota. Više činjenica, pogotovo tehničke prirode, kao i od strane više svjedoka potvrđenih dokaza da je jedan od tadašnjih šefova UDBE, kasnije presuđeni ratni zločinac, Jovica Stanišić sve nadležne koji su uočili niz sumnjivih “detalja” rastjerao s mjesta nesreće, jasno ukazuju da je Bijedić likvidiran, odnosno da nije riječ o avionskoj nesreći zbog proceduralne greške pilota u kojoj su, pored predsjednika tadašnjeg predsjednika SIV-a, stradali i njegova supruga Razija, šef kabineta Smajo Hrle te ostali članovi posade koju su činili piloti JNA, pukovnici Stevan Leka i Murat Hanić, Džemin pratitelj Zijo Alikalfić i kućna pomoćnica Anđelka Muzička.

“Nove” činjenice, koje su u javnost procurile zahvaljujući iskazima najupućenijih u slučaj, pukovnika Laze Vukosavljevića, nekadašnjeg zapovjednika helikopterskog voda u Jasenicama kod Mostara, i Edhema Taćija, stručnjaka iz oblasti sigurnosti civilnog zrakoplovstva, nisu, međutim, podstakle ono što bi svakako trebalo biti najvažnije – identificiranje ubica, planera i izvršilaca zločina. One su samo otvorile mogućnost za nove ideološke manipulacije cijelim slučajem i to, što je indikativno, u najvećoj mjeri s ciljem da se samim kvalifikacijama ni u kom slučaju ne dovedi u pitanje “savršeni politički sistem”, pojedinci i institucije društva pod čijim se pokroviteljstvom sve i odigralo.

Ekskomunikacija Jovanke Broz iz političkog života i bilo kakvih pojavljivanja u javnosti, koja je uslijedila neposredno nakon Bijedićeve pogibije, najveći broj onih koji su promišljali o mogućim “krivcima”, iako je službeno pogibija okvalificirana avionskom nesrećom, usmjeravala i ohrabrivala je u pravcu njene krivice. Šta je maršal Josip Broz tim činom htio postići, udaljiti “glavnog krivca” kako bi preduprijedio njene opasne planove, ili zaštititi prave krivce, njegove najbliže saradnike, generala Nikolu Ljubičića, načelnika Generalštaba JNA, i nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Petra Gračanina i generala Blagoja Adžića, koje je Bahrudin Bijedić svojevremeno nazvao glavnim egzekutorima.

No, kako je zbog uništenih ili sklonjenih dokaza, sasvim svejedno, bilo kakvu novu istragu slučaja više nego iluzorno očekivati, istraživači bi se morali malo više potruditi u pogledu reagiranja na spomenute dileme prvenstveno ideološke naravi. Najveći broj reagiranja više je nego apsurdan, s obzirom na to da se optužbe uglavnom adresiraju na Brozovu suprugu Jovanku kao glavnog krivca za Džeminu smrt. Zbog čega su takve kvalifikacije apsurdne i nesuvisle? Među znanstvenicima nema spora oko načina izvođenja objektivnijih zaključaka ukoliko su uskraćeni za činjenice. Tamo gdje nedostaju činjenice, arbitrira logika. Ona nadomješta njihov nedostatak. U pogledu Bijedićeve pogibije logika, međutim, nikako ne može biti na strani napadno u javnom diskursu prisutne teze o Jovankinoj odgovornosti?! Zaključak se nameće sam po sebi. Da je Jovanka Broz kojim slučajem bila mozak navedene operacije Bijedićevog smaknuća, Miloševićev režim promovirao bi je zasigurno u nacionalnu heroinu, a ne bi je doveo do prosjačkog štapa.

Slijedeći temeljne principe logike kao predvorja svake znanosti, daleko je priličnije zaključiti da je Maršalova supruga više nego očito žrtvovana, naprasno diskvalificirana iz javnog života, kako bi se od javnosti što bolje mogli sakriti stvarni Bijedićevi egzekutori, ali i na duže vrijeme pjevati ode o nepogrješivosti i svetosti vođa socijalističke revolucije. Način njenog života, koji je u vrijeme Miloševićevog režima bio više nego turoban, isuviše je nepodesan okvir da bi se je moglo povezati sa smaknućem jednog Bošnjaka koji, obavljajući jednu od najvažnijih političkih funkcija u tadašnjoj državi, zasigurno bezrazložno ostavku na mjesto državnog premijera nije podnosio čak četiri puta. Zbog navedenog statusa, Jovanka Broz još manje može personificirati srpskog nacionalistu jer Miloševićev režim bio je najpogodnija prilika da je kao takvu promovira, a ne nastavi s diskreditacijom koju je ozvaničio njen zakoniti muž.

 

Sljedeći članak

INSOMNIJA

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!