Još jedna Kajanova bitka protiv zaborava

Ibrahim Kajan, Krici i šaputanja. Putopisi iz Humske zemlje, “Bosanska riječ”, Tuzla, 2017.

Piše: Sead HUSIĆ

Svestrani Ibrahim Kajan, u našoj književnosti prisutan više od četrdeset godina, jedan je od naših najznamenitijih živućih putopisaca. Pored putopisa, Kajan piše poeziju i prozu. Autor je i sjajnog romana Katarina, kraljica bosanska, kao i dramskog teksta na istu temu. Ono što zauzima centralno mjesto u njegovoj književnosti jeste putopisna forma, u čemu se Kajan do sada ponajbolje izrazio ostavljajući onima poslije njega “uputu” kako treba pristupati nekim našim temama, našim kolektivnim istinama i stremljenjima.

Odlika njegovih putopisa jeste, prije svega, neupitna radoznalost ka spoznaji određenog prostora i vremena i potreba da sa što više izvora progovori, jasno i precizno, bez ikakvih subjektivnih primjesa o onome o čemu piše. Za razliku od Kajana, koji je, usput rečeno, ostavio iza sebe jednu od najbolje napisanih knjiga o Mostaru Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, u našem kulturnom prostoru nije slučajno da se temama o kojima ovdje govorim pristupa “s jedne” strane, čime se urušava naučna i svaka ozbiljna svrha bavljenja našom poviješću. Na koncu, ako ću biti do kraja iskren, to je, prije svega, politička i ideološka pozicija onih koji se takvim pristupom smatraju iole ozbiljnim i temeljitim istraživačima naše povijesti. Da nije tragično, bilo bi smiješno, ali, uz svu “nepravdu” koju sebi nanosimo, spomenuti pristup našu kulturnu javnost čini upitnom. Ne želeći ulaziti dublje u ovu problematiku, naglasit ću sljedeće: i kod Kajana može se primijetiti određena subjektivnost, ali je ona, između ostalog, poetska, a nikako ideološka.

U putopisu o kojem ovdje govorim ključno mjesto, naravno, zauzima Hercegovina, za koju Kajan kaže da je to dobra zemlja koja voli dobre ljude. Kršom određena i najveći period u godini, dopustit ću sebi određenu patetiku, suncem okupana, Hercegovina i grad Mostar topos su oko kojega se Kajan kreće i kojem se uvijek vraća bilo kroz književnost ili na neki drugi način.

U Kricima i šaputanjima dosta se šire, za razliku od spomenutih Veduta, Kajan bavi Hercegovinom. Temeljito ovdje autor prilazi Zemlji kroz njezin povijesni kontinuitet, zagledajući se i uvijek ostajući u čudu zbog našeg “odnosa” prema prošlosti. Zapravo, u knjizi se prelamaju povijesne, mitološke, književne i političke relacije i odnosi jednog prostora. Preko prvih “dokaza” o postojanju zemlje i njezinom kulturološkom oblikovanju, pa sve do političkoga urušavanja prostora o kojem piše, Kajan “plete” priču, sudbonosnu i povijesnu, epsku i lirsku, ličnu i kolektivnu.

Nije slučajno da ovaj putopis počinje rečenicom: “Početak priče – početak je svijeta.” Onako kako je Hum / Hercegovina stasavala kao kulturološki fenomen, tako i Kajan o njoj piše. Upravo se ovdje Hercegovina u svôj svestranosti ogleda. Takva raznolikost nimalo ne iznenađuje one koji su, za razliku od pisaca dnevnopolitičkih “pamfleta”, upućeni u ovu zemlju i njezinu prošlost. Kajan to, osjećajući namjere dnevne politike, na odličan način primjećuje dajući savremenom čitaocu na uvid putopise izuzetne vrijednosti. Njihova će upotreba i svrsishodnost s vremenom, to je već sada jasno, zasjeniti sve one koji na maliciozan i malograđanski način pišu i brinu o našoj prošlosti. Ovdje, u ovim putopisima, imamo slike, toponime, ruine i odjeke te prošlosti.

I sâm naslov knjige, nimalo slučajno, asocira nas na prošlost o kojoj se izuzetno malo zna. Treba naglasiti da je naslov preuzet iz Bergmanova remek-djela Krici i šaputanja, a Kajan, poput filmske kamere, bilježi sudbine ljudi i piše o povijesti prostora koji je u svom kontinuitetu doživio više krvavih lomova. Pišući o povijesnim usudima, govorimo li filmskim jezikom, krike i šaputanja Humske zemlje Kajan stavlja u krupni plan, ali ih niko ne vidi i ne čuje. Zapravo, postoji kako tragična sudbina tog prostora, tako i šutnja o zločinima, što je vidljivo i nakon devedesetih godina prošloga stoljeća.

U prvom planu ove knjige sudbina je ljudi s prostora o kojem piše. Ostaje nama, onima koji će se i nakon ove knjige baviti tim prostorom, jedno pitanje: Kako pristupati ovakvim temama? Postojanje idealnog hroničara, kako je o tome pisao Gordon Grejem u knjizi Lik prošlosti. Filozofski pristup istoriji, nije moguće, jer se pod njim podrazumijeva ime dato nekim “mašinama” – nešto slično filmskoj kameri za opservaciju sadašnjosti – koje, hipotetički, ne propuštaju ništa od onoga što se događa i na taj nam način, nakon nekog vremena, daju kompletnu evidenciju prošlosti koja sadrži svaki pojedini događaj. Ali takav “idealni” hroničar sam bilježi događaje, on ih ne interpretira. Upravo na tom tragu, između skeniranja povijesti i njenog komentiranja, Kajan realizira ove putopise. S druge strane, veliki dio naše povijesti, pa tako i humske, počiva, prije svega, u narodnom vjerovanju, priči i mitologizaciji, gdje često kontekstualizirani malograđanskim odnosom prema zemlji u kojoj živimo pretjerujemo i apologiziramo ono o čemu se, prema uzročno-posljedičnoj vezi, ne može tako govoriti. Naime, u drugom planu ove knjige naš je kolektivni Zaborav. Ako bih parafrazirao Kajana, rekao bih da mi ne znamo sačuvati ni prag rodne kuće.

Na koncu, u ovoj se knjizi očitavaju historijski lomovi i mrak naših prostora, pa se nameće pitanje: Otkuda naš zaborav i šta je zbilja, prošla i buduća, ovih prostora? Drukčije kazano, primarna bi funkcija ovih putopisa bila upravo pogled u budućnost sa željom da se prošlost istraži i sistematizira, da se, čim prije, tim bolje, naš odnos prema našim “ruinama” popravi i da se “svijest” o svemu ovome dovede u red. Ova knjiga ne računa na odnos prema kulturnoj baštini, već, kao što mostovi funkcijom i sadržajem ispunjavaju prostor i čine dobro ljudima, ovi putopisi, napisani u velikom istraživačkom zanosu, imaju sličnu namjeru.

Treba istaknuti i taj lični, poetski fragment, koji nimalo ne čudi i koji ove putopise na mnogim mjestima čini lirskim i memoarskim, što će, vjerujem, čitaoci primijetiti. Koliko god Kajan posljednjih godina ne piše, tj. ne objavljuje nove pjesme, taj se književni oblik zadržao u putopisnoj formi.

Na kraju treba kazati da Kajan svoje “skeniranje” završava u Konjicu, na granici Bosne i Hercegovine, između dvaju klimatoloških svjetova, ondje gdje se naša zemlja, kako je to Andrić napisao, “naglo prelama u svoju drugu, mediteransku, kako mnogi misle, bolju polovinu”.

Kajan je ovim putopisima ostavio intelektualnu “zadužbinu” onima koji će se baviti našim prostorom, našim kulturološkim fenomenom koji nam sve vrijeme visi iznad glava, a zove se zaborav. Svojevrsna je pobuna prisutna u ovoj knjizi. Pobuna protiv zaborava i glas o onima koje niko ne čuje, čiji su krici i šaputanja ostali da traju, nažalost, i danas na zemlji koja se, devastirana i porobljena, ipak na neki način opire novonastalim vladarima. Upravo to, ta pobuna protiv zaborava, ovoj će knjizi osigurati, barem se tome nadam, nenametljivo trajanje i iščitavanje.

 

PROČITAJTE I...

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!