Je li ti otac zaista bio fašista

O ocu nije znao mnogo. U kući se o njemu nije pričalo, a, tokom godina, na Mustafina sve učestalija pitanja o razlozima i okolnostima očevog hapšenja i smrti, majka Džemila tiho bi odgovarala da je bolje ne otvarati staru ranu, da i zidovi imaju uši, da je bilo šta je bilo i da valja živjeti dalje

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća razgovarao sam u Torinu (tipično za mene: krenem u Trst po farmerke, a neplanirano završim kod rođaka u Torinu) prvi i posljednji put s daljim rođakom i navodnim političkim emigrantom Mustafom Hadžimahićem.

Taj susret i višesatni razgovor ostali su mi u živom sjećanju, a njegova nedavna smrt omaž je časnom i dobrom čovjeku i povod za ovaj zapis.

Potomak ugledne i imućne loze brčanskih Hadžimahića, koju su komunisti odmah po svršetku rata opljačkali, obespravili i doveli do prosjačkog štapa, od malih nogu živio je u teškom siromaštvu. Njegov otac Osman, prijeratni veleposjednik i mecena, nekoliko godina poslije lažno je optužen za kolaboraciju s fašistima, promptno osuđen i deportiran na Goli otok, gdje je nedugo potom počinio suicid. Tako je, barem, saopćeno porodici – službeno, hladno, bez imalo ljudskog, makar kurtoaznog suosjećanja s njihovim bolom. Mustafa je tad bio dječak i nije razumijevao svu težinu tragedije koja je poklopila kuću Hadžimahićevih. Osluškivao bi noću prigušeni plač majke i starijih sestara, zbunjeno primao izraze saučešća rijetkih rođaka i prijatelja koji bi dolazili s prvim mrakom, šutke posjedili koju minutu, prije odlaska prošaputali: “Šta ćeš, moja Džemila, tako je od Boga suđeno”, a potom oprezno otvarali kućna vrata i, nečujno, pogureni, žurili preko avlije.

O ocu nije znao mnogo. U kući se o njemu nije pričalo, a, tokom godina, na Mustafina sve učestalija pitanja o razlozima i okolnostima očevog hapšenja i smrti, majka Džemila tiho bi odgovarala da je bolje ne otvarati staru ranu, da i zidovi imaju uši, da je bilo šta je bilo i da valja živjeti dalje.

Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Brčkom, a studij prava u Beogradu, uz novčanu potporu amidže Kasima, koji se, naslućujući buduće događaje, na vrijeme sklonio u Italiju.

I, uopće, sve je u tom Beogradu Mustafi bilo novo i iznenađujuće – nesputanije, otvorenije, slobodnije, sasvim drugačije nego u Bosni, gdje se svaka riječ pažljivo mjerila, gdje je šutnja smatrana znakom mudrosti, a oštar um ili, još gore, oštar jezik, pokuđenim osobinama sasvim dovoljnim za tegoban i kratak život. U nevjerici, svuda oko sebe, među intelektualcima ponajviše, osluškivao je otvorene izljeve antikomunizma. Nakon prvotnog šoka, bilo mu je jasno da Srbija pije, a Bosna plaća, da je naizgled čelično čvrsti režim u svojoj nutrini amorfan, nejak, licemjeran i da će se, prije ili poslije, urušiti sam u sebe kao trošna kuća.

Jedne tople majske večeri, kada je u studentskoj menzi u društvu s nekolicinom kolega s mukom jeo bljutavu tjesteninu, prišla su njihovom stolu tri agenta Državne bezbednosti i, nakon formalnog legitimiranja, grubo naredili da Mustafa i društvo pođu s njima u policijsku stanicu. Po dolasku su ih razdvojili u zasebne prostorije, a Mustafu odveli u ured policijskog isljednika. Isljednik, stariji, gojazan čovjek, snenih plavih očiju i tihog, gotovo nečujnog glasa, ponudio je Mustafu pićem. Šutke, odmahujući glavom, odbio je i pogledao ga u oči. Isljednik se nasmijao i rekao mu da je pravi tvrdoglavi Bosanac, a potom je ustao, iz velikog metalnog ormara izvadio crveni fascikl i bacio ga na sto.

– Evo – reče – sve je ovdje. Tu je sve što nam je potrebno za, siguran sam, obostrano korisnu saradnju. Ovaj dosje autentično je svjedočanstvo o tvom fašističkom pedigreu. Vidi, stvari stoje ovako: sarađuj s nama i ovaj ću dosje uništiti pred tvojim očima. Ne budeš li voljan sarađivati, dosje će biti aktiviran, a tvoja akademska karijera okončana, i ne samo u Beogradu. Tu su, naravno, i druge konsekvence. Pametan si momak i dobro znaš o čemu govorim. O tebi znamo sve: apolitičan si, povučen, miran, dobar student, novac za studij i uzdržavanje šalje ti stric iz Italije, onaj isti koji u Torinu rovari protiv Jugoslavije, ne čitaš emigrantsku štampu, ne družiš se s blesanima koji bi da ruše ovo što smo u krvi stvorili, ne ideš u kafane, ne piješ, nemaš djevojku i, da skratim, ti si poput sjenke, tih, neupadljiv, naprosto idealan za posao koji je dječija igra, a oslobodit će te brojnih briga. Znaš, ovo je teško vrijeme, neprijatelja je mnogo i ne biraju sredstva kako bi uništili naš poredak. Studenti su njihova ciljna grupa. Mladi su, energični, skloni, baš kao i mi nekad, revolucionarnim idejama, oduševljavaju se zapadnjačkom kulturom, slobodom govora i štampe, rok-muzikom, seksualnim slobodama i čime sve ne. Dakle, savršen su materijal za manipuliranje i ideološko preoblikovanje. U Beogradu je četrdeset hiljada studenata. Toliku masu, naravno, nemoguće je kontrolirati, ali je moguće markirati najproblematičnije među njima. Tvoj zadatak bio bi informativno pokrivanje studenata i profesora Pravnog fakulteta. Provala tvog informativnog rada nije moguća, osim ako ti ne napraviš neku glupost. Samo sam ja upoznat s tvojim aktivnostima i izvještaje bi podnosio isključivo meni. Zauzvrat, problematični dosje bit će uništen, moći ćeš u miru privesti kraju studij, novac iz Italije i dalje će nesmetano pristizati, a ni naša finansijska zahvalnost neće izostati. To je sve. Razuman si momak i vjerujem da ćeš donijeti pametnu odluku – završi isljednik i zavali se u masivnu fotelju.

Svjestan da je u škripcu, sam i bespomoćan, bez mogućnosti izbora, Mustafa prihvata “ponudu za saradnju”. Također, znao je da mu isljednik nije povjerovao, pa je iste večeri, opet u studentskoj menzi i u prisustvu onih za koje je pretpostavljao da su doušnici, u razgovoru s kolegom, onako kao usput, natuknuo da sutra ide u Novi Sad kupiti nekakvu rijetku i vrijednu stručnu literaturu.

Po dolasku u Novi Sad, s izvjesnim Stevanom, kamiondžijom, više sretno nego promišljeno, putuje u Suboticu i, na koncu, uz pomoć dobrohotnog kamiondžije koji je prozreo Mustafinu namjeru, ilegalno ulazi u Mađarsku. Potom slijede njegove putešestvije, pretrpane obiljem detalja, organiziranje novog života u Torinu, posao, ženidba, djeca. No, ne bih o tome, predugo je i ne odveć zanimljivo.

Kako god, sjećam se, tokom našeg prvog i posljednjeg razgovora, oprezno i izokola, usudio sam se pitati ga da li je njegov otac zaista bio fašista.

– Tačno onoliko koliko su to bili Ahmed Muradbegović, Alija Nametak ili Safet Kafedžić. Isto kao i oni, otac je u teškim i ružnim vremenima samo radio svoj posao, posao trgovca. Ništa više od toga – odgovorio je sjetno, a ja sam se ugrizao za jezik i gorko pokajao.

Neka je rahmet njegovoj dobroj duši.

 

PROČITAJTE I...

Omladina je bezidejna, prepuštena samoj sebi i uglavnom je u razmišljanju “fiksni kec, dvica, iz keca u dvicu, iks-dva...” Rijetkima polazi za rukom ostvariti svoje potencijale, a mnogi ih uguše kako bi do kraja ostali podobni i lojalni te tako opstali. Sve je to još upadljivije u manjim sredinama

Rijetki posjetioci, uglavnom zaljubljeni parovi zrelijih godina, ciljano dolaze u ovu zabačenu šumsku kafanu. Udaljena od grada i slabo posjećena, zgodno je skrovište od ljubopitljivih pogleda i neželjenih susreta. Na njihovim ozbiljnim, napregnutim licima i, ponajprije, nemirnim očima dalo se vidjeti da je ljubav u kojoj trepere brižljivo skrivana i opterećena drugim vezama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!