Je li bitak okrugao ili u obliku džointa

Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno. “A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)

Čitam neki dan, zaboravih na kojem portalu: neka sirota žena traži od učene vjerske glave savjet, ima dobrog muža koji je lijepo pazi, čestit je i predan musliman, samo s vremena na vrijeme puši travu, što njoj plaho smeta. Ali suprug ima – što se nje tiče – neoborivu argumentaciju. Kaže da ga gandža približava dragom Allahu, ne samo da mu pucaju metafizički horizonti i padaju bezbrojne koprene, već tada još više Gospodara voli, tek tada shvata pravo značenje istinskog aška.

To me je podsjetilo na starog dobrog Džimija, nisam ga vidio godinama, a momkovali smo zajedno i zajedno ginuli pred – za nas dvojicu – neosvojivim ženskim tvrđavama. Redovno me je razvaljivao bilijara, jednom čak i kišobranom. Nakon zajedničkih dana u mektebu i džamiji, otišli smo različitim putevima: ja sam završio medresu, dok su Džimija šumski putevi života odveli na magične pašnjake marihuane. (Njegov omiljeni vic iz ove faze: “Kakvog je samo moj dedo konja imao. Staviš pred njega plast sijena i plast trave, a on pojede plast sijena. Znaš zašto? Zato što je konj.”) Nismo dugo bili u kontaktu, a onda mi se jednom tokom studija javio i ponovo smo se počeli družiti, mislim da je želio da mu budem ravnoteža u kriznim situacijama. Uzalud sam ga uvjeravao da sam prelagan uteg. Imao je platu i auto, a ja teme i dobro uho. Došao bi po mene iz druge smjene – radio je u lokalnoj fabrici, meni je taman trebao predah od štrebanja, i otišli bismo do grada ili negdje izvan ili čak iznad grada i raspleli ozbiljnu nadrealnu raspravu: razine mistične spoznaje, tumačenje snova, eshatologija, egzistencijalni simboli, džini i drugi sektori gajba. Ovo su bila neka njegova čuđenja:

  • Kako to da čovjek u djetinjstvu počinje kao egoista, ali završava s mržnjom prema sebi?
  • Zašto ljudi radije obožavaju ženu nego se kurvaju?
  • Očito je da je Zemlja dotrajala, a opet nema Kijameta.

Bio je sklon sufijskim temama i veliki talent za priču o ženama: uvijek je imao najnoviju teoriju o ljubavi, ali rijetko novu djevojku. Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno.

“A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)

A onda bi sve napuštao i započinjao Davudov post. Preskoči li dan – ode sve u helać. I tako iz faze u fazu, gore-dolje, svako ima svoj kardiogram. Ali generalno je postajao nervozniji, sve češće ulazio u konflikte s kolegama na poslu, a sve je to kulminiralo šamaranjem kolegice koja za vrijeme pauze nije htjela ušutjeti kada joj je to Džimi preporučio. Prišao joj je i iz naizgled bezazlene situacije opalio dva-tri šamara. Dobio je, naravno, otkaz. Bio je svjestan svojih grešaka, kao i neumitnosti nervoze: duh vremena i socijalna situacija sa svakom godinom pomjerali su granicu moguće ženidbe, što je ponekad kod Džimija stvaralo osjećaj potpune beznadežnosti. Najteže mu je bilo u proljeće, pa do kraja ljeta, kada žene hodaju polugole ulicama, miris ljubavi, jači od mirisa jorgovana, zatalasa ustajali zrak, a džemre udari u muškost i nema te asketske metode koja bi zaustavila protok šejtana u krvotoku.

Kasnije je dobio bolji posao. Sve ga je bilo krenulo, čak je bio pronašao i djevojku. Jednog maja me nazvao da se nađemo. Želio se napušiti, samo još večeras. Molio me da mu pravim društvo. Nazvao je nekog dilera s Bistrika.

“Hej, imaš li išta zelenog?”

“Naći će se nešto za tebe.”

“Ali treba mi odmah!”

“Polahko, paša, Džennet je saburom pokriven.”

Zaglavili smo negdje u Vogošći kod nekakvog Džimijevog poznanika. Do kasno u noć glupa dječija priča o svim mogućim temama: sportu, muzici, ustavnim promjenama, ženskoj opsesiji novcem, egipatskim učačima Kur’ana i turskim plesačicama. Okupilo se bilo pet ljudi na dva džointa, a potom su se svi složili da je trava neozbiljna, pa su otišli i kupili tri flaše nekog vina. Bio sam po strani – ima li potrebe da napominjem. Po prvi put nisam osjetio nikakvo žaljenje prema prijatelju, koji je ubrzo bio potpuno pijan, pa sam ga morao voziti do stana, a do svoje kuće sam otišao pješke. Sutradan sam ga nazvao i zamolio da me više ne zove.

I nismo se bili dugo čuli ni vidjeli. A onda sam ga nakon dvije godine sreo u džamiji, prišao mi je vedre čehre i nikotiziranih prstiju i veselo ispričao kazivanje u kojem Adem, a.s., nakon izgona iz Dženneta, susreće na Zemlji, svojoj ličnoj kaznionici, a kasnije prirodnom staništu svog potomstva, Iblisa i nesretno mu, bez pretjerane žuči, spočitava: “Što me, bolan, navrati da pojedem ono voće?”, na šta mu Iblis, vragolast kao i uvijek, odgovara: “Hajd’, šta se žališ. Ti sad makar znaš svog šejtana. A šta ću ja, ko je moj šejtan?!”

Sjedili smo poslije ponoći kraj Željeznice na Ilidži, pijuckali sok i duhanili. Neopozivo je sve bacio i vratio se vjeri. Razgovor je otišao, kao i obično, prema smislu života i nezaobilazno, kada je Džimi u pitanju, prema džinima. Susreo je nedavno majku jednog mu rođaka čije srce hoće da pukne od tuge za oboljelim sinom. Sihiri.

“Ma, tuga živa. Sada mu dolaze prijatelji i uzimaju knjige koje ne vraćaju, u uvjerenju da bolesnom knjige ne trebaju”, pričao je Džimi i usput psovao i prijatelje. “Nema prijatelja, sve go lešinar.”

Onda mi je ispričao u dahu svoje iskustvo sa džinima, na koje sam zanijemio. Nakon što je prestao koristiti marihuanu i ostale opijate, zapao je u krizu. Nije to bila kriza apstinenta, već nešto dublje, zlokobnije. Dešavalo mu se da u sumrak, dok sjedi sam u sobi, ugleda zmiju kako pleše na stolu; ili bi, kada bi pustio vodu u vodokotliću, čuo stravični glas iz šolje: “Džimiiii!” Ili bi nasred čaršije ugledao invaziju gremlina. Onda one krize srca. Išao bi ulicom i iznenada bi ga obuzela takva tjeskoba da bi morao stati da održi ravnotežu. Očaj je trajao dugo. Išao je hodžama i onim drugima; tamo bi prvo saslušali šta ima reći, strpljivo pitajući za detalje, a potom bi davali određene recepte.

Jedne ramazanske večeri spuštao se niz Kovače u čaršiju, kada ga u nekom zavučenom sokaku zasrete nekakva Ciganka i reče mu da je opsihiren. Džimi pođe da je zaobiđe, ali Ciganka nastupi samouvjereno: dijagnozira mu stanje sa svim nijansama, davši stručnu klasifikaciju sihira: mrtvilo srca. Reče mu da dođe sutra i da ponese svoju potkošulju. Džimi je u njenim opisima prepoznao sve one proživljene bolove, halucinacije i strahove. Malo iz radoznalosti, malo iz sujevjerja, malo iz očaja, Džimi dođe sutradan s potkošuljom, a Ciganka obavi ovaj ritual: najprije prostrije donesenu haljinku, zatim izvadi jedno jaje, razbi ga i prosu po potkošulji mrmljajući nerazumljive riječi, a Džimi u žumancetu, jasno kao dan, ugleda bunt smotanog novca. Ciganka ga upita šta vidi, a Džimi odgovori: “Novac.” Tada mu ona objasni da mu je neko stavio sihir na novac (ono što je viđeno – to je sihirom minirani objekt); ona može deminirati sihir, ali mora imati približnu svotu. Džimi upita koliko, a Ciganka odgovori: “Deset hiljada KM.”

Donosio je Ciganki novac koji je nabavljao na razne načine: nešto je imao ušteđevine, nešto posudio, nešto skinuo majci s računa. Svaki put, nakon kontakta s Cigankom, bilo bi mu lakše. Ciganka je iznenada nestala ne izliječivši pacijenta. Džimi je poslije obišao s prijateljima sve sarajevske čerge želeći ubiti dušmanicu. Nije je pronašao. Sada je sumnjao kako je Ciganka bila ortak nekog nadriljekara kojem je išao: samo mu je neko ko ga je dobro poznavao mogao poslati sihirbazicu. I najgore je što ne zna je li deminiran.

Ostao sam bez riječi. Samo sam gledao u Džimijeve nadničarske ruke s nateklim prstima i u stomaku osjetih neku mučninu. Kud njega nađoše da čerupaju! Rijeka je bliještala osvijetljena lampama okolnih restorana. Dok me vozio kući, zaustavila nas je policija i napisala Džimiju prijavu, pošto za mandatnu nismo imali novca.

“Ma piši šta hoćeš”, odmahnuo je rukom Džimi.

Prekršaj: zaboravio upaliti svjetla u maglovitoj ilidžanskoj noći, prepunoj gladnih drotova i razigranih džina.

PROČITAJTE I...

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!