Je li bitak okrugao ili u obliku džointa

Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno. “A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)

Čitam neki dan, zaboravih na kojem portalu: neka sirota žena traži od učene vjerske glave savjet, ima dobrog muža koji je lijepo pazi, čestit je i predan musliman, samo s vremena na vrijeme puši travu, što njoj plaho smeta. Ali suprug ima – što se nje tiče – neoborivu argumentaciju. Kaže da ga gandža približava dragom Allahu, ne samo da mu pucaju metafizički horizonti i padaju bezbrojne koprene, već tada još više Gospodara voli, tek tada shvata pravo značenje istinskog aška.

To me je podsjetilo na starog dobrog Džimija, nisam ga vidio godinama, a momkovali smo zajedno i zajedno ginuli pred – za nas dvojicu – neosvojivim ženskim tvrđavama. Redovno me je razvaljivao bilijara, jednom čak i kišobranom. Nakon zajedničkih dana u mektebu i džamiji, otišli smo različitim putevima: ja sam završio medresu, dok su Džimija šumski putevi života odveli na magične pašnjake marihuane. (Njegov omiljeni vic iz ove faze: “Kakvog je samo moj dedo konja imao. Staviš pred njega plast sijena i plast trave, a on pojede plast sijena. Znaš zašto? Zato što je konj.”) Nismo dugo bili u kontaktu, a onda mi se jednom tokom studija javio i ponovo smo se počeli družiti, mislim da je želio da mu budem ravnoteža u kriznim situacijama. Uzalud sam ga uvjeravao da sam prelagan uteg. Imao je platu i auto, a ja teme i dobro uho. Došao bi po mene iz druge smjene – radio je u lokalnoj fabrici, meni je taman trebao predah od štrebanja, i otišli bismo do grada ili negdje izvan ili čak iznad grada i raspleli ozbiljnu nadrealnu raspravu: razine mistične spoznaje, tumačenje snova, eshatologija, egzistencijalni simboli, džini i drugi sektori gajba. Ovo su bila neka njegova čuđenja:

  • Kako to da čovjek u djetinjstvu počinje kao egoista, ali završava s mržnjom prema sebi?
  • Zašto ljudi radije obožavaju ženu nego se kurvaju?
  • Očito je da je Zemlja dotrajala, a opet nema Kijameta.

Bio je sklon sufijskim temama i veliki talent za priču o ženama: uvijek je imao najnoviju teoriju o ljubavi, ali rijetko novu djevojku. Dugo je klošario: trava, alkohol i ostalo. Dani samotraganja i halucinacija. Narkorazmišljanja: je li bitak okrugao ili u obliku džointa? Tipične peripetije. U životu sve treba proći. Iskustvo se ne može steći za knjigom. Treba kušati život u njegovim gorkim predjelima. Obići sve, zaviriti u svaki ćošak. Treba sići na dno.

“A kada dođeš na dno, shvatiš da je dolje, čovječe, rupa.” (Džimi)

A onda bi sve napuštao i započinjao Davudov post. Preskoči li dan – ode sve u helać. I tako iz faze u fazu, gore-dolje, svako ima svoj kardiogram. Ali generalno je postajao nervozniji, sve češće ulazio u konflikte s kolegama na poslu, a sve je to kulminiralo šamaranjem kolegice koja za vrijeme pauze nije htjela ušutjeti kada joj je to Džimi preporučio. Prišao joj je i iz naizgled bezazlene situacije opalio dva-tri šamara. Dobio je, naravno, otkaz. Bio je svjestan svojih grešaka, kao i neumitnosti nervoze: duh vremena i socijalna situacija sa svakom godinom pomjerali su granicu moguće ženidbe, što je ponekad kod Džimija stvaralo osjećaj potpune beznadežnosti. Najteže mu je bilo u proljeće, pa do kraja ljeta, kada žene hodaju polugole ulicama, miris ljubavi, jači od mirisa jorgovana, zatalasa ustajali zrak, a džemre udari u muškost i nema te asketske metode koja bi zaustavila protok šejtana u krvotoku.

Kasnije je dobio bolji posao. Sve ga je bilo krenulo, čak je bio pronašao i djevojku. Jednog maja me nazvao da se nađemo. Želio se napušiti, samo još večeras. Molio me da mu pravim društvo. Nazvao je nekog dilera s Bistrika.

“Hej, imaš li išta zelenog?”

“Naći će se nešto za tebe.”

“Ali treba mi odmah!”

“Polahko, paša, Džennet je saburom pokriven.”

Zaglavili smo negdje u Vogošći kod nekakvog Džimijevog poznanika. Do kasno u noć glupa dječija priča o svim mogućim temama: sportu, muzici, ustavnim promjenama, ženskoj opsesiji novcem, egipatskim učačima Kur’ana i turskim plesačicama. Okupilo se bilo pet ljudi na dva džointa, a potom su se svi složili da je trava neozbiljna, pa su otišli i kupili tri flaše nekog vina. Bio sam po strani – ima li potrebe da napominjem. Po prvi put nisam osjetio nikakvo žaljenje prema prijatelju, koji je ubrzo bio potpuno pijan, pa sam ga morao voziti do stana, a do svoje kuće sam otišao pješke. Sutradan sam ga nazvao i zamolio da me više ne zove.

I nismo se bili dugo čuli ni vidjeli. A onda sam ga nakon dvije godine sreo u džamiji, prišao mi je vedre čehre i nikotiziranih prstiju i veselo ispričao kazivanje u kojem Adem, a.s., nakon izgona iz Dženneta, susreće na Zemlji, svojoj ličnoj kaznionici, a kasnije prirodnom staništu svog potomstva, Iblisa i nesretno mu, bez pretjerane žuči, spočitava: “Što me, bolan, navrati da pojedem ono voće?”, na šta mu Iblis, vragolast kao i uvijek, odgovara: “Hajd’, šta se žališ. Ti sad makar znaš svog šejtana. A šta ću ja, ko je moj šejtan?!”

Sjedili smo poslije ponoći kraj Željeznice na Ilidži, pijuckali sok i duhanili. Neopozivo je sve bacio i vratio se vjeri. Razgovor je otišao, kao i obično, prema smislu života i nezaobilazno, kada je Džimi u pitanju, prema džinima. Susreo je nedavno majku jednog mu rođaka čije srce hoće da pukne od tuge za oboljelim sinom. Sihiri.

“Ma, tuga živa. Sada mu dolaze prijatelji i uzimaju knjige koje ne vraćaju, u uvjerenju da bolesnom knjige ne trebaju”, pričao je Džimi i usput psovao i prijatelje. “Nema prijatelja, sve go lešinar.”

Onda mi je ispričao u dahu svoje iskustvo sa džinima, na koje sam zanijemio. Nakon što je prestao koristiti marihuanu i ostale opijate, zapao je u krizu. Nije to bila kriza apstinenta, već nešto dublje, zlokobnije. Dešavalo mu se da u sumrak, dok sjedi sam u sobi, ugleda zmiju kako pleše na stolu; ili bi, kada bi pustio vodu u vodokotliću, čuo stravični glas iz šolje: “Džimiiii!” Ili bi nasred čaršije ugledao invaziju gremlina. Onda one krize srca. Išao bi ulicom i iznenada bi ga obuzela takva tjeskoba da bi morao stati da održi ravnotežu. Očaj je trajao dugo. Išao je hodžama i onim drugima; tamo bi prvo saslušali šta ima reći, strpljivo pitajući za detalje, a potom bi davali određene recepte.

Jedne ramazanske večeri spuštao se niz Kovače u čaršiju, kada ga u nekom zavučenom sokaku zasrete nekakva Ciganka i reče mu da je opsihiren. Džimi pođe da je zaobiđe, ali Ciganka nastupi samouvjereno: dijagnozira mu stanje sa svim nijansama, davši stručnu klasifikaciju sihira: mrtvilo srca. Reče mu da dođe sutra i da ponese svoju potkošulju. Džimi je u njenim opisima prepoznao sve one proživljene bolove, halucinacije i strahove. Malo iz radoznalosti, malo iz sujevjerja, malo iz očaja, Džimi dođe sutradan s potkošuljom, a Ciganka obavi ovaj ritual: najprije prostrije donesenu haljinku, zatim izvadi jedno jaje, razbi ga i prosu po potkošulji mrmljajući nerazumljive riječi, a Džimi u žumancetu, jasno kao dan, ugleda bunt smotanog novca. Ciganka ga upita šta vidi, a Džimi odgovori: “Novac.” Tada mu ona objasni da mu je neko stavio sihir na novac (ono što je viđeno – to je sihirom minirani objekt); ona može deminirati sihir, ali mora imati približnu svotu. Džimi upita koliko, a Ciganka odgovori: “Deset hiljada KM.”

Donosio je Ciganki novac koji je nabavljao na razne načine: nešto je imao ušteđevine, nešto posudio, nešto skinuo majci s računa. Svaki put, nakon kontakta s Cigankom, bilo bi mu lakše. Ciganka je iznenada nestala ne izliječivši pacijenta. Džimi je poslije obišao s prijateljima sve sarajevske čerge želeći ubiti dušmanicu. Nije je pronašao. Sada je sumnjao kako je Ciganka bila ortak nekog nadriljekara kojem je išao: samo mu je neko ko ga je dobro poznavao mogao poslati sihirbazicu. I najgore je što ne zna je li deminiran.

Ostao sam bez riječi. Samo sam gledao u Džimijeve nadničarske ruke s nateklim prstima i u stomaku osjetih neku mučninu. Kud njega nađoše da čerupaju! Rijeka je bliještala osvijetljena lampama okolnih restorana. Dok me vozio kući, zaustavila nas je policija i napisala Džimiju prijavu, pošto za mandatnu nismo imali novca.

“Ma piši šta hoćeš”, odmahnuo je rukom Džimi.

Prekršaj: zaboravio upaliti svjetla u maglovitoj ilidžanskoj noći, prepunoj gladnih drotova i razigranih džina.

Sljedeći članak

Dječak s muštiklom

PROČITAJTE I...

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

Sjedim u parku u kojem se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!