Ja ustaša, i dedo mi bio

Umjesto da kao premijer – pretendent države koja je garant provedbe Daytonskog sporazuma – principijelno osudi referendume koje najavljuju vlasti u RS-u, Milanović s njima najozbiljnije računa i već pravi scenarije podjele suverene i međunarodno priznate države

Poruke javnosti koje odašilju političari mogu biti urnebesne, incidentne naravi i zauzimati širok medijski prostor, a da, zapravo, suštinski ne predstavljaju nešto novo, produktivno. No, mogu biti i tihe, medijski jedva primjetne, ali vrlo jasno oblikovane, posebno u internoj komunikaciji donosioca političkih odluka. Takve su počesto zakrivene općim formulacijama, brigom za međunarodnu saradnju i razvoj, dok subliminalno djeluju na stvaranje čvrstih ideoloških obrazaca i antagonističko pozicioniranje, naročito u kriznoj atmosferi podozrenja i strahova.

Kampanju za prijevremene parlamentarne izbore u Hrvatskoj ovih dana bitno determinira u javnost puštena snimka razgovora koje je premijerski kandidat lijevocentrističke koalicije Zoran Milanović vodio s predstavnicima tzv. braniteljske populacije, odnosno s nekim liderima dugotrajnih i na momente opasnih protesta dijela veteranskih udruženja dok je bio premijer. Vođen dnevnopolitičkom pragmom pokušaja ulaska u desni spektar izbornog tijela, jer se HDZ ponovo nastoji pozicionirati u desni centar i računa na većinu desnih glasova po defaultu, šef SDP-a i vođa Narodne koalicije ušao je u nadmetanje u hrvatstvu, u dosada uvijek neuspješno lijevo desničarenje na neviđen i jedinstven način. Doslovno se navukao na tanak led svojim neprijateljima koje prezire i smatra intelektualno inferiornima. Na njihove je verbalne, prijateljski intonirane provokacije izricao sve radikalnije stavove, držeći se intelektualno nadmoćnim. Sve su potajice snimali i onda pustili u javnost.

Kafanskim, na momente prostačkim, uličnim rječnikom pretendent na još jedan premijerski mandat, lider Socijaldemokratske partije izrekao je ozbiljne invektive na dvije susjedne zemlje, Srbiju i Bosnu, i izazvao salve reakcija. Naravno da je retorika vlasti Srbije i RS-a, a posebno srbijanska univerzalna jurisdikcija za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji ozbiljan problem, no ne pristupa mu se na takav način ložeći nacionalističke sentimente.

Mnogo je tinte potrošeno na reakcije, više ili manje precizne i tačne, na njegove teze o srpskoj vlasti kao šaci jada, Srbima kojih je jedva 10 miliona, a htjeli bi vladati Balkanom (koliko li je ono Hrvata?), dok je izuzetno malo, i u Hrvatskoj i u Srbiji, uloženo truda na analizu njegovih izjava o Bosni kao nepostojećoj državi u kojoj se nema s kime razgovarati, a posebno na problematične izjave o referendumima u RS-u i drugostepenoj presudi tzv. hrvatskoj šestorki (Prlić i ostali), kojima se implicira (kao da ima spoznaja) da će presuda biti potvrda zatvora za šestericu Tuđmanovih smušenjaka, ali uz ekskulpaciju Hrvatske za udruženi zločinački poduhvat, na čelu s Tuđmanom, Šuškom i Bobetkom.

Prije je ovoga muhabeta javnosti prvi put saopćio kako ima djeda ustašu, pa se mnogi, posebno pripadnici manjina, sada pitaju trebaju li glas pokloniti komunističkom sinu Plenkoviću ili ustaškom unuku Milanoviću. Koalicijski su partneri nastojali ili prešutjeti ovaj ispad ili ga ublažiti. Reagirali su i kandidati za zastupnike nacionalnih manjina, Bošnjaci i Srbi, ispravno pretpostavivši da će dio manjinskih glasova, koji inače ide lijevim koalicijama, nakon ovih izjava prirodno otići njima. Iako obraz Narodne koalicije nije sačuvan, počasna predsjednica HNS-a Vesna Pusić poručila je da treba prestati pretjerivati u odnosu na Bosnu, a ozbiljan problem neutemeljene srbijanske univerzalne jurisdikcije riješiti pregovorima. Bosna ima više posla od drugih nesavršenih država jugoistoka Evrope, ali najmanje svojom krivnjom, ocijenila je Pusić, jer je u posljednjih 25 godina na tu zemlju bilo usmjereno toliko destrukcije da je impresivno kako se održala.

Milanović je, svjesno ili ne, pristao biti glasnogovornikom onog pola hrvatske politike koji je dugo personificirao Franjo Tuđman. Nastojeći se svidjeti veteranima, Milanović je bubnuo kako, odvoje li se Srbi od Bosne, mi nećemo ostati s muslimanima. Ovdje se sa stajališta elementarne logike treba postaviti nekoliko pitanja. Prvo, smatra li Milanović da se svi Srbi koji žive u Bosni referendumom mogu iz nje izdvojiti? Ili sve Srbe trpa u RS, čime drugi entitet postaje valjda ekskluzivno hrvatski i bošnjački? Napokon, ko su to “mi” koji neće ostati s muslimanima? Nastupa li Milanović kao lider ili budući premijer svih Hrvata, kao što je to činio i “predsjednik svih Hrvata” Tuđman? Umjesto da kao premijer – pretendent države koja je potpisnik Daytonskog sporazuma – principijelno osudi referendume koje najavljuju vlasti u RS-u, on s njima najozbiljnije računa i već pravi scenarije podjele suverene i međunarodno priznate države. Opaskom kako bi on ugurao tu nepostojeću državu u EU, a koju je izgovorio nakon što je postao svjestan šta je, na vrlo vješto postavljene mamce prisutnih veterana, već sve izjavio i kakve bi to posljedice moglo imati, unizio je britansko-njemačku inicijativu promjene prioriteta za pristup BiH EU koja je rezultirala podnošenjem aplikacije, prije ispunjenja strogih, sada neprovedivih uvjeta. Tim je više to besmisleno, jer se ova inicijativa u Hrvatskoj smatra izvorno vlastitom, poteklom od Vesne Pusić, tadašnje šefice diplomacije, pa onda valjda i od njega, tadašnjeg premijera.

Taj pol hrvatske politike, još od stvaranja prve Jugoslavije, personificirali su lideri Hrvatske seljačke stranke, posebno Vlatko Maček. Za vrijeme komunističke Jugoslavije pokušao ga je reafirmirati Franjo Tuđman i zbog toga bio akademski ismijan. No manje smo se smijali kada ga je aktivno pokušao provesti tokom rata vojnom i logističkom podrškom separatistima i stvaranjem, finansiranjem i organizacijskom podrškom njihovoj paradržavi. Hrvatsko-srpski sporazum kao rješenje jugoslavenskog pitanja, na račun Bosne, tako se ponovno javlja kao sasvim realna opcija, posebno u pomjeranjima ravnoteže snaga u Evropi nakon “Brexita” te izolacije Turske, koju se “gura” u sve čvršći savez s Rusijom. Igra novih granica Istoka i Zapada, u kojoj se jedna od mogućih granica dvaju “carstava”, odnosno sfera utjecaja, pomiče posred teritorije Bosne i Hercegovine. Ispada da retuđmanizaciju ne provodi HDZ, barem ne ovako javno, curenjem snimki čavrljanja s veteranima, već SDP, odnosno Milanović, koji je bio predložio da se novi zagrebački aerodrom nazove po Tuđmanu.

Milanovićevo znanje o konačnoj presudi hrvatskoj šestorki u Hagu i ekskulpaciji Hrvatske, kao što je ekskulpirana i Srbija u izlaznoj strategiji Tribunala, moglo bi biti uvodom u pretvaranje rata u Bosni, od agresije u građanski sukob, a opstrukcijom njenog funkcioniranja u daytonskom aranžmanu stvorilo uvjete za podjelu. Ovaj pol hrvatske politike prema Bosni, kao dio konačnog aranžmana sa Srbima, smatra se realnijim od drugog, maksimalističkog – pripajanja cijele Bosne Hrvatskoj, što je nosivi dio ideologije dijela bivših HDZ partnera u Domoljubnoj koaliciji.

Treća, principijelna politika prema susjednoj i međunarodno priznatoj državi sve se slabije čuje i pretvara se u frazu. Uz, kako neki u Hrvatskoj govore, hladni rat sa Srbijom, pa i zveckanje oružjem (nabavke ruskog raketnog naoružanja u Srbiji ili američkih borbenih helikoptera u Hrvatskoj), koji najavljuje nove hrvatsko-srpske sukobe, rastu bojazni od opasnih raspleta. Kako se svaki sukob, pa i hrvatsko-srpski mora završiti nekim dogovorom, treba znati da će se dogovor najlakše postići oko podjele tuđeg teritorija Bosne i Hercegovine, što je dva puta u prošlom stoljeću i urađeno. Također je moguće da je slika Bosne kao nepostojeće države, failed state, kroz podršku separatističkim projektima referenduma ili neke nove etnoteritorijalizacije na području Federacije, jer se tzv. hrvatska jedinica ne spominje u kontekstu promjena granica i RS-a, pledoaje i zapadnim silama da pristanu na podjelu kao “jedino rješenje”. Posebno ako zbog toga Srbija prestane koketirati s Rusijom. Zna se, naime, ko smije s Rusijom koketirati, trgovati, ratovati, nametati sankcije koje će tajno kršiti.

Ovaj gromoglasni ispad šefa SDP-a okupirao je medije i izazvao reakcije, dao ton predizbornoj kampanji. Istovremeno se u Dubrovniku, pod znatno slabijim svjetlima reflektora, dogodio samit u organizaciji predsjednika Hrvatske i Poljske i učešće 12 članica EU te zemalja jugoistočne Evrope koje žele u EU. Promovirana je tzv. uspravnica, odnosno inicijativa triju mora, saradnje zemalja članica EU na razvojnim projektima ove makroregije koja zaostaje za evropskim ekonomskim pokazateljima iako sada čini 28 posto teritorije. Na samitu je bila predstavljena i Turska, a sudjelovali su i kineski predstavnici. Predstavljene su inicijative za infrastrukturne projekte i povezivanja i sve je izgledalo čak i optimistično.

Jedan od ključnih govornika bio je bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a. Ime mu je nebitno, ali je vrlo bitno ono što je predstavio kao uvod i neku vrstu pledoajea za ovakav okvir saradnje. Taj je “bivši” američki visoki funkcioner ovu inicijativu predstavio kao izrazito potrebnu i opravdanu zbog sve veće opasnosti od Rusije! Stavljanje Rusije u ulogu katalizatora ove saradnje, odnosno fokusiranje takve, inače dobrodošle saradnje, na primarno sigurnosni aspekt zbog navodne ugroze, baca sasvim drukčije svjetlo na ovaj samit, odnosno njegove ciljeve, ali i osvjetljava moguće motive jednog Milanovića da Bosnu spominje u kontekstu nepostojeće države, otcjepljenja RS-a i odvajanja Hrvata od Bošnjaka, ergo njezina raspada, odnosno podjele.

Ako je Rusija, sa svojim saveznicima, a očito jeste problem i raison d'etre ovakvih okupljanja i aranžmana, onda je potpuno opravdano razmišljati kako se ovakvim inicijativama stvara neki novi sigurnosni aranžman koji bi trebao predstavljati okosnicu, utvrdu ili možda frontu nove granice Zapada i Istoka. Posebno ako se hladan odnos i EU i NATO prema Turskoj nakon neuspjelog puča gleda i na način odgurivanja Turske, prvenstveno od EU, ali i iz NATO-a. Barem dok se ne izvede regime change.

Podjela Bosne imala bi višestruku ulogu – eliminacija bošnjačkog kao “proturskog” faktora, dakle amputacija turskog političkog utjecaja u regiji, smirivanje srpsko-hrvatskih tenzija i njihovog negativnog utjecaja na stabilnost, ali i žeton za buduće pregovore s Rusijom i novim istočnim blokom, ojača li on dovoljno, oko podjele sfera utjecaja i preko graničnih područja. Bosna i Hercegovina u ovim projekcijama ima smisla samo u jednom aspektu – čuvanje granica postojećih međunarodno priznatih država jer bi njezin raspad proizveo opasan presedan s nesagledivim posljedicama i ugrozio Evropsku uniju. No, ako se Unija počela raspadati ili barem bitno mijenjati, a crtaju se neke nove karte, vrijednost očuvanja Bosne, posebno ovako daytonski nefunkcionalne, postaje sve manjom. Zbog toga i nedavna “privatna” posjeta predsjednice Grabar‑Kitarović Hercegovini, koja je imala sasvim neprivatne sastanke na kojima su nazočili muževi poput Dragana Čovića, Vice Vukojevića, Zlatka Hasanbegovića, Milijana Brkića i Mire Kovača, valjda svih u posjeti Gospi u Međugorju, biva obasjana malo drukčijim svjetlom. Ne zaboravimo da je Grabar‑Kitarović bila pomoćnica sekretara NATO-a za javnu diplomaciju.

 

PROČITAJTE I...

Izboru gradonačelnika prethodi komplicirana procedura izbora gradskih vijećnika u općinama Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad i nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti koliko će koja stranka imati vijećnika. Iz svake od ovih općina bira se po sedam vijećnika, a “Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, kao konstitutivnim narodima, pojedinačno bit će garantiran minimum od 20% mjesta u Gradskom vijeću, a grupi Ostalih najmanje 2 (dva) mjesta, bez obzira na izborne rezultate”, stoji u Statutu Grada Sarajeva.

Potjernica je raspisana za bivšom sutkinjom Lejlom Fazlagić-Pašić, čiju su imovinu u Rijeci pretresli pripadnici hrvatskog USKOK-a. “Lejla Fazlagić-Pašić je u bjekstvu, a ona je najviše umiješana u sve radnje”, izjavio je advokat uhapšene Lejle Cerić na ročištu na kojem se raspravljalo o određivanju pritvora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!