Izmišljanje tople vode i ostalo

Ulica u kojoj živim pravi je Alan Ford, kao da su autori stripa Magnus i Bunker baš ovdje boravili i kupili inspiraciju. Na jednoj njenoj strani žive, uglavnom, bjelačka srednja visoka klasa i bogataši, a na drugoj crnci, Latinosi i ostali osuđeni na tavorenje u bijedi, neimaštini i pretilosti

Probudiše me policijske i vatrogasne sirene. Dolaze uvijek u paru, bez obzira na to koji je belaj. Kontam, opet su se u državnim zgradama preko puta (gdje živi sirotinja) popucali gangsteri. Svako malo nekog iznesu u plastičnoj vreći. Ulica u kojoj živim pravi je Alan Ford, kao da su autori stripa Magnus i Bunker baš ovdje boravili i kupili inspiraciju. Na jednoj njenoj strani žive, uglavnom, bjelačka srednja visoka klasa i bogataši, a na drugoj crnci, Latinosi i ostali osuđeni na tavorenje u bijedi, neimaštini i pretilosti.

Začudilo me što su se policija i vatrogasci parkirali baš ispred moje zgrade. Pogledah na sat i skontah da moram pod tuš pa na posao. Odvrnem pipu, nigdje tople vode. Ništa, obučem se i krenem napolje. U gužvi koja se stvorila pred izlazom rekoše mi da je eksplodirao bojler u zgradi. Sva sreća da niko nije povrijeđen.

Krenem niz ulicu i ubacim dolar u kutiju u kojoj je stara Kineskinja, koja živi na ulici sa svim svojim stvarima nabacanim u nekoliko kolica, smrznuta primala milostinju. Pokraj parkinga za bogate nekoliko ljudi kopalo je po kontejnerima i vadilo hranu bačenu iz samoposluge prekoputa. Na sve strane bili su razbacani truhli paradajzi i gomile jučerašnjeg kruha kojeg su kljucale ptice. Okolo su ležale prazne pivske flaše i konzerve koje su noć prije pijani žutokljunci iz New Jerseya i s Long Islanda u zanosu noćnog života odbacivali. Naletjeh i na poštara kojem se prevrnula hodaljka, sve mu je palo u lokvu, a neka djevojka pomagala je da se to sakupi. Nekako je sve krenulo nizbrdo otkako sam otvorio oči.

Trumpovo lice posmatralo me je s novinskog štanda. Još mi ne ide u glavu da će taj moron zaista biti predsjednik. Gomila djece upravo je izlazila iz podzemne i pravila nesnosnu graju na svom putu prema školi. Nit šta vide, nit šta čuju – pritisnuše me uz masni izlog neke banke. Jedva se probih niz stepenice i progurah mjesečnu kroz skener. Dva drota uhvatili su nekog klinca u pokušaju šveranja i pisali su mu masnu kaznu.

Dođoh do perona. Gomila je zurila u telefone i tapkala. Otvoriše se vrata, nekako se ugurah. Iste sekunde zapljusnu me grozan smrad. Nesretni beskućnik spavao je u uglu vagona; pomokrio se u svoje pantalone ko zna koliko puta. Niko se ne usuđuje da mu priđe.

Nakon dosta klackanja, voz se zaustavi na mojoj stanici duboko u Brooklynu. Ispred stanice, već u ranim satima, stajalo je dvadesetak ovisnika o kreku i ostalim drogama i čekalo dilere. Žučne i nervozne rasprave tekle su u malim grupama, naokolo je bilo razbacano mnogo smeća, a svako je nešto pušio. U obližnjem deliju kupovali su kafe pod prismotrom sigurnosnih kamera.

Prešao sam most preko kanala Gowanus, po kojem su plutale toksične mrlje iz obližnje fabrike nečega. Kamioni su u prolazu trubili iz petnaest žila, izbijali plombe iz zuba. Dogegah se do livnice u kojoj već neko vrijeme radim. Iz susjedne radnje za izradu ograda i vrata pomagali su nekom momku da hoda pravo, dok je on rukom držao krvavu maramicu preko usta. Šta li mu se desilo?

Prti, nosi, guraj, tegli, udiši isparenja, miješaj, gazi, cijedi, objašnjavaj, reži, i tako dalje, nigdje dosade na vidiku. A onda, golobradi mladić, novajlija u firmi, htjede da se dokaže, da spusti poveliku i potešku električnu dizalicu koja je visila s krana. Nespretno ju je ispustio, i ona bučno pade na beton. Par hiljada dolara štete. Stajao je neko vrijeme ukopan u sebe, i dalje zamotan u kožne zaštitne odjevne predmete, dok je gazdarica urlala glasnije nego sve mašine zajedno. I kao da to nije bilo dovoljno, prije nego ćemo uliti istopljenu bronzu u kaluf, crknu sprava za mjerenje toplote materijala. Ukazaše se i mušterije kojima nije napravljeno ono što su poodavno platili. Udaljih se da do mene ne dopru idiotski izgovori što ih je već dobro iznervirana gazdarica izvlačila iz peta. Bilo mi je žao posmatrati mladića kako, u međuvremenu, kupi svoje stvari iz svlačionice – otpušten.

Na kraju radnog vremena, ipak, nisam dobio ček, plaću, navodno, čeka se uplata u ponedjeljak. Kroz lokve i pokislu kišu idem nazad prema podzemnoj. Da sam bio malo brži, stigao bih prije nego su počeli podizati most da neki remorker prođe. I onda veselje. Nešto se zaglavilo. Ne mogu spustiti most. Rulja okupljena s obiju strana urlala je i zviždala, taksisti su psovali, a ja više nisam osjećao noge. I trajalo je to dok neki brko sa šljemom nije potegao malj i opalio nešto, negdje, gore… A samo što sam završio pisanje poruke svojoj supruzi, kojoj sam joj htio reći da naruči klopu, da ja neću ništa kuhati za večeru, nestade struje u telefonu.

Kako sam se približavao svojoj zgradi, kiša je polahko prestajala. Nova novcata jakna, za koju su u prodavnici jamčili da je vodootporna, propustila je na nekoliko mjesta. Umoran i težak, skinuh cipele i jaknu. Poljubih suprugu, upalih televizor, zgrabih Coca‑Colu iz frižidera. Po inerciji, uđoh u kupatilo, svukoh se i stadoh pod tuš. Odvrnuh slavine, kad ono… topla voda.

PROČITAJTE I...

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!