Izaći ćemo nakraj s Dodikovim populizmom, neka nas brinu centri moći izvan Bosne

Dok u medijima slušam govore državnika ili naučnih autoriteta, ili čitam njihove radove, dolazim do zaključka da je svijet u potrazi za novim poretkom. S tim u vezi, vodio bih više računa o tome nego o populističkim izjavama Milorada Dodika, jer ćemo uvijek lakše izaći nakraj s njegovim demagoškim populizmom nego s tim jakim silnicama čiji su centri izvan Bosne

Razgovarao: Elvir MUSIĆ

Amir Karić, teolog i politolog s doktoratom iz političkih nauka, profesor je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Prije zaposlenja na Univerzitetu 2015. godine, bio je na nekoliko istaknutih dužnosti u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Autor je triju knjiga, od kojih je jedna objavljena i na engleskom jeziku, i više od četrdeset naučnih i stručnih radova, eseja i recenzija. Sudjelovao je do sada na sedamnaest domaćih i međunarodnih konferencija i naučnih simpozija. Ovaj dokazani patriota s činom majora aktivan je na vjerskoj, kulturnoj i naučnoj sceni. Oženjen je i otac je troje djece.

STAV: Uvaženi profesore Karić, šta 1. mart kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine znači za Bosnu i Hercegovinu, šta znači i šta bi trebao značiti svim Bosancima i Hercegovcima i da li smo svjesni suštinskog značenja ovog datuma?

KARIĆ: Uz Dan državnosti, ovo je najznačajniji državni praznik. Svečano obilježavanje ima za cilj razvijanje državotvorne svijesti, morala i samopouzdanja kod državljana Bosne i Hercegovine. Naša zemlja stekla je nezavisnost u vremenu koje je bilo turbulentno na širem međunarodnom planu, neposredno po okončanju Hladnog rata, u okolnostima preoblikovanja odnosa u međunarodnoj politici i zauzimanja novih pozicija i stvaranja zona utjecaja velikih sila.

Nakon što je postalo izvjesno da Jugoslavija ne može opstati, prvenstveno zbog maksimalističkih zahtjeva rukovodstava Srbije i Hrvatske, Bosna i Hercegovina odlučila se za nezavisnost kao jedino ispravno rješenje. Evropska zajednica, preteča Evropske unije, u decembru 1991. godine usvojila je Deklaraciju o Jugoslaviji i izrazila spremnost da prizna nezavisnost jugoslavenskih republika ako se građani na referendumu odluče za to. Tako je sve i urađeno u skladu s međunarodnim standardima. Na referendum je izašlo skoro 64% građana, od kojih se 99,7 procenata izjasnilo za samostalnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Istakao bih u vezi s disolucijom socijalističke Jugoslavije jednu činjenicu koja se kod nas neobjašnjivo prešućuje.

Srbija je 28. septembra 1990. godine usvojila Ustav koji je bio u potpunoj suprotnosti s Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Preuzela je sve ingerencije savezne države, između ostalih, i one u domenu odbrane, odlučivanja o ratu i miru. Sve odluke saveznih organa za koje srbijanski organi procijene da nisu u skladu s interesima Srbije spomenutim Ustavom proglašene su neobavezujućim za Srbiju. Time je ona praktično prestala priznavati saveznu državu. To doslovno znači da je Srbija započela rastakanje Jugoslavije i prva je istupila iz njenog pravnog poretka. To se dešavalo godinu i po prije referenduma i proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Sve priče o srpskom zalaganju za očuvanje Jugoslavije koje su širili onovremena beogradska propaganda i njeni sateliti potpuno su u suprotnosti s činjenicama.

STAV: Ni više od četvrt stoljeća ne prestaju rasprave kroz koje se provlače upozorenja na mogućnost disolucije BiH. Svako se malo u medijskom prostoru pojave izjave domaćih i stranih zvaničnika i političara koje uzburkaju javnost i potaknu javljanje strahova. Da li je vrijeme da se ti strahovi konačno savladaju i šta nam je činiti da se konačno neutralizira mogućnost ponovnog javljanja i tih izjava i tih strahova?

KARIĆ: Pitanja te vrste ja bih uvijek procjenjivao u mnogo širem kontekstu ili na više nivoa, tj. kakve su tendencije u međunarodnoj zajednici, odnosno u međusobnim odnosima velikih sila, njihovim nadmetanjima oko Balkana i drugih zona utjecaja, a potom kakvi su međuregionalni i unutarregionalni odnosi, te kakve su političke prilike u Bosni i Hercegovini. Veliki događaji na Balkanu, kao važnom geopolitičkom prostoru, uvijek su bili uz aktivno i intenzivno prisustvo interesa velikih sila. Zbog toga je važno da državnici imaju valjane i pravovremene informacije o pogledima na Balkan u glavnim gradovima svjetske politike bez čijih se interesa ni danas ništa bitno na njemu ne dešava. U tom bi cilju naša država trebala razvijati superiornu diplomatiju.

Određene aktivnosti na destabilizaciji koje dolaze kroz djelovanje određenih subjekata u okruženju ni u jednom trenutku ne bi trebalo zanemariti i potcijeniti. Upravo zbog svog ukupnog položaja, Bosna i Hercegovina, odnosno njene institucije trebaju biti najaktivnije u poticaju regionalne saradnje, razvijanju svijesti o zajedničkoj evropskoj perspektivi, ideja o uzajamnoj koristi i zajedničkoj dobiti unutar budućeg članstva u Evropskoj uniji itd. Vijeće ministara, državna ministarstva, državne institucije, institucije kulture, ANU BiH, javni univerziteti – svi bi trebali biti aktivniji u otvaranju kanala saradnje.

Više institucionalizirane saradnje u interesu je svih. Štaviše, gradovi, općine i kantoni mogli bi mnogo agilnije poticati saradnju s gradovima i općinama u okruženju, a sve u cilju povezivanja privrede, ustanova kulture, obrazovnih i naučnih ustanova itd. Ne možemo mijenjati historiju, ali možemo utjecati na budućnost. Kada razgovaram s ljudima koji se nalaze na čelu važnih institucija i razgovaram o sličnim temama, dolazim do zaključka da se dosta pasivno ponašaju ili ne razumiju važnost toga. Najveći broj njih smatra da bi takve korake trebao poduzimati neko drugi, na nekom višem nivou.

Dakle, zloslutni glasovi koje spominjete ne bi trebali buditi nikakve strahove, ali bi trebali biti otrežnjujući. Dok u medijima slušam govore državnika ili naučnih autoriteta, ili čitam njihove radove, dolazim do zaključka da je svijet u potrazi za novim poretkom. S tim u vezi, a u kontekstu vašeg pitanja, vodio bih više računa o tome nego o populističkim izjavama Milorada Dodika, jer ćemo uvijek lakše izaći nakraj s njegovim demagoškim populizmom nego s tim jakim silnicama čiji su centri izvan Bosne. Bosanska dijaspora može biti značajan oslonac lobiranja u određenim političkim centrima na Zapadu. Na tome se zasad nedovoljno radi, minimalne su aktivnosti naših političkih subjekata koji bi trebali davati poticaje te vrste. U razgovorima s pojedincima koji žive u zemljama Zapada može se doći do zaključka da je to neiskorišten potencijal za lobiranje u korist Bosne i Hercegovine. To je velika šteta.

STAV: Uobziravajući aktualni kontekst na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, koji se izazovi nalaze pred probosanskim političkim snagama i kako na njih odgovoriti?

KARIĆ: Mogao bih u ovom trenutku spomenuti nekoliko stvari. U vremenu s dosta političkih turbulencija opća sigurnost i zaštita mira najveći su izazov. Svaka država, odnosno oni koji je vode trebaju se starati o neophodnim pretpostavkama za sigurnost građana na cijeloj državnoj teritoriji. To je njen bezuvjetan zadatak. Sljedeće je osiguranje efikasnog funkcioniranja institucija s obzirom na okolnosti vrlo kompleksnog političkog sistema. Institucije su dobre onoliko koliko efikasno odgovaraju na potrebe građana.

Pored spomenutog, aktivno suočavanje sa sve izraženijom tendencijom debosnizacije mentaliteta stanovništva u RS važno je pitanje. Počelo je s promjenom naziva gradova, nastavljeno uz nasilno umetanje pridjeva “srpski” uz sve moguće imenice i došlo do stvaranja zajedničkih nastavnih planova i programa u školama u RS i Srbiji. Vrlo jasno može se zaključiti da je cilj kreatora toga transformacija strategijskog mentaliteta u RS. Zbog toga sam maloprije govorio o važnosti interakcija među institucijama kulture, nauke, obrazovanja i dr., naprimjer onih iz Sarajeva, Banje Luke, Tuzle, Širokog Brijega, Trebinja, Mostara, Bihaća, Zenice, Bijeljine, Travnika i drugih, s jedne strane, i intenziviranju saradnje sa srodnim institucijama u zemljama okruženja.

Vraćanje i razvijanje povjerenja u institucije još je jedno važno pitanje ili izazov. Sve što je veća devalvacija društvenih vrijednosti manje je povjerenje u institucije, i obratno. Ako su iskustva ljudi takva da se ne mogu zaposliti u javne ustanove ili javna preduzeća na osnovu objektivnih kriterija unaprijed poznatih i propisanih i ako ne mogu napredovati na osnovu njih, njihovo se povjerenje topi. To onda dovodi do korupcije koja razara društvo. Ako jedno društvo dođe u stanje da se prevrtljivci doimaju sposobnim, a dosljedni naivnim, špekulanti mudrim, a obrazovani i etični neupotrebljivim, potkupljivi snalažljivim, a otporni na korupciju “smotanim”, to je znak da je potrebno izvršiti slojevitu inventuru. Samopouzdanje naroda da svojim znanjem, trudom i radom mogu mijenjati i stvarati bolje uvjete života za sebe i svoje potomke ne može se razviti bez povjerenja u institucije, a bez razvijenog samopouzdanja nema ni napretka zemlje.

STAV: Bosna i Hercegovina ima itekako kvalitetan kadar u svim oblastima. Međutim, mnogi nisu aktivni. Da li probosanska politička scena može sebi priuštiti takav luksuz da se odrekne angažmana odgovornih, kvalitetnih i stručnih kadrova?

KARIĆ: Poznata uzrečica kaže da politika kvari ljude i da je politika “prljav” posao. Kad bi se to prihvatilo kao aksiom, to bi mogla biti poruka da dosljedni i pošteni ljudi ne bi trebali ulaziti u to polje i da je politika za one druge koji ne mare za poštenje i moral. Takva logika ne vodi dobru. Umjesto ponavljanja da politika kvari, potrebno je češće isticati stav da su za politiku potrebni ljudi jakog karaktera. Istovremeno, ako je neko privržen principima, ne znači da je dogmatičan i nepraktičan. Dobri političari oni su koji teže uspjehu, ali ne iznevjeravaju svoju savjest, njeguju ideale jer oni otvaraju nove horizonte i razvijaju nadu, ali su i praktični u rješavanju političkih izazova.

U našoj javnosti svojevremeno se vodila rasprava o tome da li je bolje birati na javne funkcije poštene ili sposobne. To je nepotrebna dilema, rekao bih čak umjetna dilema. Za javnu službu potrebno je oboje, sposobnost ili kompetentnost i vjerodostojnost ili kredibilnost. Međutim, potrebna je i spremnost da se služi zajednici. U suprotnom, napredovanje u političkoj hijerarhiji pretvara se isključivo u korištenje privilegija koje ono sa sobom donosi. Potrebno je stvarati atmosferu u kojoj će ljudi vjerovati da se učenje, pošten rad i rezultati isplate i da se u poslu ili politici napreduje na osnovu toga, a ne na osnovu snishodljivosti ili drugih osobina iz te vrste. Lideri trebaju pospješivati razvoj takve atmosfere, a ona će dovesti do bolje kadrovske selekcije. Pravila ili kriteriji koji se uspostavljaju odlučuju u velikoj mjeri o profilu ljudi koji dolaze do izražaja.

Ako vrhunskog profesora makroekonomije odvedete na autopijacu kod “vještog” preprodavača polovnih automobila, i ovaj mu proda automobil mnogo skuplje od cijene koju realno vrijedi, to ne znači da je makroekonomista nesposoban, već samo se preprodavač bolje snalazi s “pravilima” autopijace. U tom slučaju, štetu će trpjeti samo pojedinac. Ako atmosfera ili kriteriji za političko napredovanje pogoduju “vještinama” političkih i stranačkih špekulanata, mnogi će kompetentni i kredibilni za javnu službu ostati po strani. Međutim, tada će štetne posljedice snositi cijelo društvo. Ako se uspostavlja atmosfera u kojoj su kriteriji za napredovanje objektivni i mjere se dokazanim znanjima i ostvarenim rezultatima, nema nikakve sumnje da će najsposobniji doći do izražaja.

STAV: Šta se želi postići specijalnim ratom koji se vodi protiv probosanskih snaga i stigmatiziranjem Bošnjaka?

KARIĆ: Već nekoliko godina koristim izraz stigmatizacija da bih opisao stoljetno kontinuirano žigosanje, odnosno stigmatiziranje Bošnjaka kao navodnog orijentalnog elementa samo zato što su muslimani. Kada to kažem, mislim na kulturološki identitet, a ne nužno i strogo na vjersku identifikaciju. Stigmatizacija je dolazila iz nacionalističkih i mitoloških koncepcija naših susjeda, odnosno susjednih zemalja, ali je tome pogodovala i orijentalizacija muslimana općenito koja je bila zastupljena u evropskoj kulturi. Bošnjake su ideološki i propagandistički centri Beograda i u manjoj mjeri Zagreba predstavljali kao islamsku prijetnju za Evropu, a sebe kao branik kršćanstva. Čak i danas u vremenu interneta i trenutne dostupnosti informacija mogu se čuti povremeno takvi atavistički glasovi.

Prvo su nas prozivali za tzv. panislamizam, zatim krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih optužbe su bile za islamski fundamentalizam, da bi se danas optužbe odnosile na terorističku prijetnju. Uvijek su nas nastojali kolektivno učiniti suspektnim. U toj vrsti propagande sudjelovali su mnogi, od novinara, književnika i (kvazi)naučnika, do državnika. Tako je bilo tokom 20. stoljeća, a vidimo da je isto i sada. Uglavnom, sve te aktivnosti bile su, kao što su i sada, usmjerene ka slabljenju Bosne i Hercegovine, odnosno slabljenju pozicije bošnjačkog naroda, jer je to dvoje neraskidivo povezano. Dokle je to išlo, govori i činjenica da su beogradski propagandistički mediji osamdesetih godina 20. stoljeća najistaknutije članove Saveza komunista bošnjačke nacionalnosti optuživali za islamski fundamentalizam. Dakle, sve što je predstavljalo i što danas predstavlja gravitacionu snagu ove zemlje određeni centri i njihovi sateliti nastoje s vremena na vrijeme destabilizirati.

STAV: Svako se malo potenciraju teme koje ubrzo postaju kriznim i tako onemogućavaju kvalitetno funkcioniranje države. Jedan od takvih problema trenutno je vezan za Izborni zakon. Zašto se potenciraju problemi koji skupo koštaju napredovanje BiH prema Evropskoj uniji i NATO savezu, a to znači da skupo koštaju sve građane ove zemlje?

KARIĆ: Proizvođenje kriza iznad svega onemogućava ili, u najmanju ruku, usporava ekonomski oporavak i stvaranje boljeg životnog standarda. Očito je da neke političke snage ne odustaju od ciljeva dezintegracije Bosne, samo mijenjaju sredstva i metode. Previše ne brinu zbog niskog životnog standarda, odlaska radno sposobnog stanovništva itd. Štaviše, te snage centrifugalnog djelovanja neskriveno opstruiraju svaki mogući napredak Bosne i Hercegovine ka evroatlantskim integracijama.

Političke snage koje su evrointegracijski orijentirane, probosanske političke snage, pred sobom imaju težak i vjerovatno ne tako kratak put. Promjene u sistemu kojim bi se otklanjale tačke koje omogućavaju blokade u njegovom funkcioniranju omogućile bi poboljšanje općih uvjeta života i životnog standarda ljudi, a istovremeno bi se ispunjavali uvjeti za brže članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u. Pošto je za takve promjene potrebna šira međunarodna podrška, ne preostaje ništa drugo nego raditi na pronalaženju i otvaranju svih mogućih kanala za saradnju kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i sa zemljama u okruženju, te traganje za što većim brojem partnera i prijatelja u međunarodnim centrima odlučivanja

PROČITAJTE I...

U završnoj fazi sam trećeg izdanja knjige o balkanskom mafijašu Fahrudinu Radončiću, kojom ću javnosti u potpunosti prezentirati koruptivno-kriminalno djelovanje Radončića u BiH i za sva vremena staviti pečat na njegovo kvazipoštenje i kvazipatriotizam koji već decenijama pokušava podvaliti Bošnjacima. Između ostalog, riječ je o dokumentaciji, fotografijama, transkriptima i izjavama iz kojih će javnost jasno vidjeti da se Fahrudin Radončić u BiH bavio špijunažom, u toku rata sarađivao s agresorskom stranom, te kao ratni profiter trgovao drogom, alkoholom, kahvom i slično, a što je nastavio i u kasnijem periodu

Do izbora nam je ostalo još desetak dana, a kampanja se zahuktava. Sve je više plakata s kojih stižu poruke koje bi trebale privući glasače. Političke plakate nije tako jednostavno ni osmisliti ni dizajnirati, ali se teško oteti dojmu da nekima fali mašte i kreativnosti. Analiziramo šta nam poručuju plakati i ostali promotivni materijali političkih kandidata na predstojećim izborima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!