Italijanski iredentizam i hrvatski treći entitet

Prošlosedmični povik predsjednika Evropskog parlamenta, izvjesnog Tajanija, pripadnika evropske narodnjačke desnice, o italijanskoj Istri i Dalmaciji uzburkao je posebno opozicijsku politiku u Hrvatskoj. Zaredale su se optužbe za historijski revizionizam, italijanski iredentizam, tražile ostavke, postavljala se zastupnička pitanja u hrvaćanskom i Evropskom parlamentu, prozivala HDZ-om vođena vlada da je nedopustivo mlako reagirala na teritorijalna prisezanja svog ideološkog i evrostranačkog kolege. Digla se sva huka i vriska. Istovremeno, stranački poslušnici iz BiH sastanče s Dodikovim separatistima i dogovaraju zajedničke akcije

 

 

Albanski iredentizam, urlali su srpski šovinisti i njihovi jugoadlatusi u Bosni i Hercegovini s početka 80-ih godina prošlog stoljeća i još ga tendenciozno povezivali s islamskim fundamentalizmom, te optužili 13, a osudili 12 bošnjačkih intelektualaca za potonji, nepostojeći krimen.

Srbi, svi i svuda su ugroženi, nastavili su urlati isti, osnaženi Memorandumom SANU-a, ekonomskom krizom i glupošću vrha JNA i kukavičluku vodstva Saveza komunista, posebno u BiH, u drugoj polovini iste dekade. Od albanskog iredentizma, preko islamskog fundamentalizma, ugroženosti svih Srba u Jugoslaviji – do pravomoćno na međunarodnom sudu utvrđenog genocida koji su pripadnici navodno ugroženog naroda počinili nad “iredentistima i fundamentalistima”. Prevencije, valjda, radi. U prevenciji fantazma stradanja srpske nejači osnivale su se paradržave po Hrvatskoj i Bosni.

Šta je ostalo od urlika o iredentizmu? Nezavisna i međunarodno priznata država Republika Kosovo, s kojom Srbija mora pregovarati i čijim proizvodima Kosovo nameće astronomske carine kao ekonomski pritisak za političke ustupke, odnosno čin priznavanja. Ovdje stradava i BiH kao kolateralna žrtva konsenzusa u Predsjedništvu koji je nametnuo Dejton i preustroj unitarne BiH u državu dva multietnička entiteta i kasnije jednog distrikta, kao i zloupotrebe tzv. nacionalne ravnopravnosti u institucijama na svim nivoima kroz svrstavanje člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda uz politiku države Srbije. To je protuustavno jer on ne predstavlja samo Srbe već štiti interese svih građana BiH, sjedi u Predsjedništvu da bi osigurao ravnopravno učešće Srba u donošenju svih ključnih odluka u i o BiH, a zasigurno ne u promociji srbijanskih interesa.

Šta je ostalo od histeričnog vrištanja o islamskom fundamentalizmu? Puno više, ali bez utjecaja na međunarodno priznanje BiH i njezinu teritorijalnu cjelovitost i suverenost. Vrišti se i dalje, s drugim kvaziargumentima, više za opravdanje genocida koji je nad bošnjačkim stanovništvom učinjen kako bi se, navodno, spasio srpski narod od genocida i povampirenog fašizma. Danas u funkciji opravdavanja neustavnog separatizma manjeg entiteta, na liniji opće histerije i islamofobije na Zapadu, čak do opravdavanja neupitnih i sudski i međunarodno, pravomoćno presuđenih zločina srpskog političkog i vojnog vrha od 1991. do 1995. godine kao “dalekovidnost” koja je, da ju se pustilo, mogla do kraja obračunati s “islamističkim terorizmom”, koji se pripisuje svakoj organiziranoj bošnjačkoj politici i akciji. Koristi se čak i izraz “islamofašizam”. Baš kako je izvjesni Bahrudin Bijedić, tada još partijski gaulaiter na privremenom radu u partijski kontroliranoj izdavačkoj kući Oslobođenje i njezinu sedmičniku Svijet, napisao 1983. godine da je 13 optuženih bošnjačkih intelektualaca u svojoj neprijateljskoj djelatnosti protiv Jugoslavije i bratstva i jedinstva bilo recidiv snaga koje su svoje nade i sudbinu vezale za fašizam tipa Trećeg rajha. Od ovoga pa do srpske propagande o povampirenom fašizmu Bošnjaka i Hrvata koji obnavlja NDH nije trebalo mnogo.

Šta je ostalo od paradržavnih tvorevina radi prevencije stradanja srpske nejači? Jedna trećina uglavnom prezrenih Srba u Hrvatskoj s nikada manje utjecaja i moći. Ova u Bosni, nažalost, preživjela je i postala dio ustavnopravnog poretka. Ona hronološki prva u Hrvatskoj nije, a predratni broj Srba u toj zemlji sveden je na manje od pet posto, baš kako je supijani predsjednik Republike i šef HDZ-a Franjo Tuđman to pred kamerama i obećavao. Dio protjeranih i izbjeglih hrvaćanskih Srba planski je smješten u preživjelu paradržavu u Bosni, entitet čija egzistencija proizlazi iz pravnog i političkog kontinuiteta samo ustavno preuređene Bosne i nije izvorna, pod nazivom Republika Srpska, nazivom koji će se, radi poštivanja nacionalne ravnopravnosti Bošnjaka i Hrvata, morati promijeniti.

Odnosno, ima li pouka u ovim već historijskim primjerima? Dakle, optužuješ Albance za iredentizam, a srpska ga politika provodi u Hrvatskoj i Bosni. Optužuješ Bošnjake i Hrvate za pripremu genocida nad Srbima, a Srbi ga provedu nad Bošnjacima i Hrvatima. Konačno, optužuješ Bošnjake za vjerski fundamentalizam, a tvoja tzv. srpska pravoslavna crkva blagosilja velikodržavne projekte i zločine počinjene u cilju ostvarenja tih projekata. Nu, kazali bi Hrvati, tu nije kraj. Od tih boleština nisu imuni ni Evropljani, pa ni intelektualci, što bi rekao Halilčić iz TV serije Tale.

Pitanje o pouci treba postaviti i na zapadnim stranama. Onima koje su, po šefu sestrinskog, a zapravo posilnog HDZ BiH Draganu Čoviću, ontološki evropske, što je i po istom “akademiku” i njegovoj “predsjednici”, bajnoj plavuši skromna znanja, i naučno dokazivo. Hrvatima, dakle ontološkim Evropljanima i intelektualcima. De facto, etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, što dragovoljno, što prisilno, nekako se provuklo kroz Dejtonski sporazum, kao i tzv. mirnu reintegraciju istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Prošlosedmični povik predsjednika Evropskog parlamenta, izvjesnog Tajanija, pripadnika evropske narodnjačke desnice, o italijanskoj Istri i Dalmaciji uzburkao je posebno opozicijsku politiku u Hrvatskoj. Zaredale su se optužbe za historijski revizionizam, italijanski iredentizam, tražile ostavke, postavljala se zastupnička pitanja u hrvaćanskom i Evropskom parlamentu, prozivala HDZ-om vođena vlada da je nedopustivo mlako reagirala na teritorijalna prisezanja svog ideološkog i evrostranačkog kolege.

Digla se sva huka i vriska. Istovremeno, stranački poslušnici iz BiH sastanče s Dodikovim separatistima i dogovaraju zajedničke akcije (poput prethodne o neprotivljenju nelegalnoj izgradnji Pelješkog mosta), posebno u cilju izmjena izbornog zakona koji bi inaugurirao još jednu paradržavu – ovaj put hrvatsku u BiH, pod nazivom “treći entitet”. Podržavaju se deklaracije udruge građana pod nazivom Hrvatski narodni sabor o ugroženosti Hrvata u BiH. I to samo i isključivo od “Bošnjaka koje vode ideje islamskog fundametalizma pod krinkom bošnjačkog unitarizma, koji prekriven bosanstvom želi asimilaciju i nestanak Hrvata iz BiH”.

Sve “potkrijepljeno” kriminogenim izjavama oblajhane plavuše i “akademika” o desetinama hiljada ISIL-ovaca u BiH koji vrebaju na Hrvatsku i Hrvate. Apsurd do apsurda, ničim, a najmanje znanošću kojom se diče, potkrijepljene uznemirujuće hipoteze, još malo treba do riječi genocid i nejač. Ali se zato u Hrvatskoj optužuju Italijani, zasad samo njihovi predstavnici u evropskim institucijama za iredentizam. Ugroženost, paradržava, iredentizam, islamizam… Zvuči poznato?

Zato je donekle iznenadila mlaka reakcija Vlade i premijera na ove izjave, unatoč uznemirenju javnosti i galami (još uvijek) slabašne opozicije. Osim navodno osobnog prijateljstva Plenkovića i Tajanija, što ne bi smjelo biti preprekom snažne osude opasne, italijanskim nacionalizmom saturirane izjave, i to s vrha Evropskog parlamenta, u obzir treba uzeti i odnose i unutar narodnjačke grupacije u Parlamentu i Evropskoj komisiji, koje je HDZ članica, i to ne baš jako mila, baš zbog djelovanja u Bosni. Antonio Tajani nije tipičan predstavnik narodnjaka. Bivši je rojalista, Berlusconijev čovjek za premijera iz stranke Forza Italia i gradonačelnika Rima iz koalicije Kuća slobode. U Evropsku narodnjačku stranku pripušten je 2004. godine kao evropski zastupnik, a kada je kandidiran za predsjednika Parlamenta, dio se zastupnika pobunio zbog njegovih ranijih ultrakonzervativnih i protuliberalnih stavova.

Međutim, postoji i treći i najvažniji razlog. Nije Plenković mlako reagirao samo radi očuvanja dobrih unutarpartijskih odnosa već i radi očuvanja mogućnosti da se Hrvatska i dalje iredentistički odnosi prema BiH, što od njega ucjenjivački traže desne i šovenske frakcije u HDZ-u, kao i sitne ultradesničarske strančice u Saboru, od dizanja ručica čijih zastupnika isto tako ovisi vladajuća većina. Tajanijeva isprika koja to nije jer je samo izrazio žaljenje zbog pogrešno protumačenih, a tako jasnih i eksplicitnih urlika – “Živjela italijanska Istra” i “Živjela italijanska Dalmacija” – prihvaćena je u Hrvatskoj, većinskim klimoglavima, kao i mnogo štošta ranije.

Dakle, ima li historijske pouke za Hrvate, barem one u Hrvatskoj koji nisu pod punom kontrolom mostarskog SDB-a, pardon HDZ-a? Sudeći prema managementu krize i odjecima u javnosti, posebno odsustvu bilo kakve čvršće akcije zbog ataka na suverenitet Hrvatske, očito nema. Zagovaranje paradržave u BiH, ma kako ju se krstilo, što se može tumačiti i iredentističkim djelovanjem, po sistemu spojenih posuda, mora izazvati iredentizam s neke druge, možda i neočekivane strane. Ovaj je put to italijanska.

Međutim, to se u Hrvatskoj, osim kod nekih izuzetaka, u pravilu ne shvata. Stara mudrost ko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada još uvijek nije apsolvirana. Čak niti vojna, politička i moralna propast tzv. Herceg-Bosne 1993/94. nije nikakva lekcija nekim, za nadati se je manjinskim, ali dovoljno glasnim Hrvatima u Hrvatskoj i BiH. Čak, čini se da, najnovijim obilježavanjima godišnjice uspostave tog udruženog zločinačkog poduhvata, njihov politički vrh još nije uvjerila u tu istinu. Kako će tek onda jedna izjava, makar i najvišeg evropskog zvaničnika?!

PROČITAJTE I...

"Ostajem na usluzi Bošnjačkom nacionalnom vijeću, Stranci demokratske akcije Sandžaka i svom bošnjačkom narodu za sve vrste i oblike djelovanja kojim mogu doprinijeti u daljem ostvarivanju tih plemenitih ciljeva", napisao je Džudžo u svojoj ostavci. Za sedmičnik Stav Džudžo nije želio dodatno obrazlagati svoju odluku tek dodavši da "teške riječi koje su ovih dana izgovorene o meni, ostat će sramni biljeg na onima koji su ih izrekli, a ne na onome o kome su izrečene."

U isto vrijeme kada dačići, vučići, vulini, dodici podrivaju međunarodni imidž Bosne i Hercegovine i pričaju priče o “muslimanskoj Bosni”, enesovci, esdepeovci i ini demagozi podvaljuju lažne teme i dileme, optužujući bošnjačku politiku kako je svojim djelovanjem doprinijela da u Sarajevu nema dovoljno nebošnjaka i kako sarajevske ulice nose za nebošnjake neprihvatljiva imena. Paralelno se razvija napuhana medijska priča o korupciji bošnjačkih kadrova, netransparentnom djelovanju institucija Islamske zajednice, od Bejtul-mala do Ureda za hadž. Šanse da je sve to slučajno i spontano male su ili nikakve

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!