“Istanbul ne možete zamisliti bez džamija koje su gradili Bošnjaci”

Danas je estetika islamske umjetnosti veoma popularna u savremenoj umjetnosti, a primjenjuju je i umjetnici koji nisu muslimani. Prema tome, islamska umjetnost kreativna je sila koja je izdefinirala materijalnu kulturu muslimana u svim aspektima njihovog života, a, kao takva, utjecala je i na razvoj svjetskih umjetničkih tokova kroz historiju”

Kenan Šurković glavni je urednik časopisa Islamic Arts Magazine, savremenog online magazina na engleskom jeziku o islamskoj umjetnosti koji je osnovao sa suprugom Elvirom Bojadžić. Šurković je također predsjednik Udruženja za promociju islamske umjetnosti “Monolit”. Studirao je politologiju i historiju umjetnosti, kao likovni kritičar pisao za magazin Walter. Slikarstvom se bavi iz hobija, a bio je kustos brojnih izložbi u domovini i inostranstvu. Održao je niz predavanja o islamskoj umjetnosti, kulturi i baštini. Kao urednik Islamic Arts Magazinea sarađuje s prestižnim muzejima i galerijama islamske umjetnosti u svijetu, što je bilo razlogom da bude imenovan jednim od selektora nagrade “Jameel Prize”, koja se dodjeljuje za savremenu islamsku umjetnost. Šurković je jedan od inicijatora osnivanja Muzeja islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

STAV: Sheila S. Blair i Johnatan M. Bloom, historičari islamske umjetnosti, u eseju Mirage of Islamic Art decidno obrazlažu problematiku naziva “islamska umjetnost”. Također se osvrću na pitanje teritorijalnih i historijskih odrednica iste. Ne ulazeći u rasprave o terminologiji, moramo se složiti da odrednica “islamski” referira na sam islam, ali koliko je uistinu islamska umjetnost isključivo sakralna?

Šurković: Islamsku umjetnost treba gledati kroz kulturološke i estetske odrednice. Ona definitivno ima svoju univerzalnu primjenu. Njena vjerska uvjetovanost uglavnom je etičke prirode. Određene smjernice koje su date u hadiskim predajama sprječavale su idolatriju, a što je ovu umjetnost usmjerilo prema apstraktnom i dekorativnom. Često kažem da je islamski svijet otkrio apstraktnu umjetnost hiljadu i tristo godina prije Zapada. Naravno, ona se razvijala i na osnovu estetskih afiniteta različitih muslimanskih naroda. Ono što je veoma važno shvatiti jeste da islamska umjetnost nije isključivo džamijska umjetnost. Osim džamija, ukrašavale su se i palate, ali i kuće običnih ljudi. Veoma se brzo islamska umjetnost izdefinirala kao primijenjena, a njene stilističke forme gotovo su nepregledne. Kao takva, utjecala je i na ostale kulture, a preko ćilima, naprimjer, ušla je i u domove Evropljana još u srednjem vijeku. Danas je estetika islamske umjetnosti veoma popularna u savremenoj umjetnosti, a primjenjuju je i umjetnici koji nisu muslimani. Prema tome, islamska umjetnost kreativna je sila koja je izdefinirala materijalnu kulturu muslimana u svim aspektima njihovog života, a, kao takva, utjecala je i na razvoj svjetskih umjetničkih tokova kroz historiju.

STAV: S obzirom na to da ste urednik časopisa Islamic Arts Magazine, konstantno ste u središtu umjetničkih dešavanja, a informacije koje nudite često se odnose na savremenu umjetničku scenu islamskog svijeta. Kakva je to umjetnost, koliko njen koncept i mediji odstupaju od tradicije ili, da budemo konkretniji, po čemu je savremena islamska umjetnost “islamska”?

Šurković: Savremena islamska umjetnost preoblikuje tradicionalne dekorativne i kaligrafske elemente u prilagodljive vizualne simbole bliske današnjim umjetničkim shvatanjima. Formalno gledajući, islamska umjetnost preuzela je iskustva modernizma s početka 20. stoljeća, a ako ćemo modernizam shvatiti kao proces redefiniranja historijskih umjetničkih formi, onda se islamska umjetnost sa svojim apstraktnim načelima veoma dobro uklopila u sve to. S druge strane, islamska konceptualna umjetnost prepoznaje se po temi i određenim simbolima. Današnja politička situacija u islamskim zemljama mnogim umjetnicima daje mnoštvo tema koje mogu obrađivati i u svemu tome biti i veoma kritični. Oni sve to mogu izraziti kroz fotografiju, instalaciju ili neki performans. Važno je da iza toga stoji neka značajna i humana poruka, ali i da se vodi briga o određenim etičkim granicama.

STAV: Da li bosanskohercegovački umjetnici prate savremene trendove islamske umjetnosti, da li ispituju nove medije u kojima se javlja?

Šurković: Veoma rijetko, naši se ljudi uglavnom bave tradicionalnom kaligrafijom. Značajnije radove na tom polju napravila je Meliha Teparić s veoma inovativnim pristupom kaligrafiji, a tu je formu predstavila i kroz skulpturu. Interesantan slikarski ciklus ima i mlada umjetnica Alma Hodžić, koja na veoma ekspresivan način pristupa realizaciji kaligrafije. Veoma maštovit i inovativan pristup kaligrafiji i arabeski ima i Elvira Bojadžić. Što se tiče konceptualne umjetnosti, a koja se dotiče tema vezanih za islam i muslimane, na tome su dosta radili Asim Đelilović i Damir Nikšić.

STAV: Pitanje anikoničnosti ove umjetnosti jedno je od najdelikatnijih i nerijetko mjesto žustrih rasprava. Ipak, umjetnička djela iz najranijih perioda islamske umjetnosti, poput palate Mšata u Jordanu, pa preko osmanskih, safavidskih i mogulskih minijatura, govore sasvim suprotno. Da li se djela s figuralnim predstavama mogu svrstati u islamsku umjetnost?

Šurković: Za razliku od kršćanske religiozne umjetnosti, koja je širom otvorila vrata paganskom mimezisu, islamska umjetnost nikada nije upala u tu klopku. Likovi koji su se slikali u minijaturama uvijek su bili sakriveni između korica knjiga i nikada previše isticani. To je veoma suptilna, lirska umjetnost koja je izbjegavala trodimenzionalnost dajući velike ustupke mašti i slobodnijoj kompoziciji. Naravno, i u islamskoj minijaturi ima religijskih tema, ali, koliko je meni poznato, niko se nije do sada usudio ilustrirati Kur'an. Iako su se koristili likovi, oni su uvijek na neki način bili dematerijalizirani, nikada se nije išlo doslovnom kopiranju stvarnosti. Ovakav pristup svakako nije bio izraz slabosti, već je otvorio nove kreativne mogućnosti, a koje se tek danas ponovo otkrivaju u savremenoj umjetnosti. Ja sam inače veoma konzervativan po tom pitanju, i gledam da se držim slova hadisa o slikanju likova. Mada, generalno gledajući, mislim da je islamska umjetnost položila ispit kada su u pitanju osnovna kreda islama i da nije bilo radikalnih probijanja granica.

STAV: Autor ste knjige Ideja islamske umjetnosti, koja propituje srčiku likovnosti islamskog svijeta. Kako biste definirali islamsku umjetnost, koja je njena ideja?

Šurković: Sjećanje na Boga i oplemenjivanje životnog prostora.

STAV: Putem magazina sarađujete s preko sedamdeset muzeja i galerija u svijetu, a medijski ste partner nekoliko važnih umjetničkih dešavanja, poput “Hamdan International Photography Award”. S obzirom na iskustvo, da li je zanimanje za islamsku umjetnost u padu ili raste?

Šurković: Savremena islamska umjetnost osvježila je svjetsku scenu. U posljednjih tridesetak godina osjeća se kreativni zamor u zapadnoj umjetnosti, pa su simboli Istoka popunili određene praznine. To su novootkrivene estetike koje su donedavno bile skrivene zapadnim umjetnicima. Danas je prisutna internacionalizacija umjetnosti, ljudi se slobodno koriste različitim iskustvima, traže inspiraciju u drugim kulturama i mislim da je to dobro za umjetnost generalno. Ono što mi je drago jeste da je trend otvaranja privatnih galerija, u kojima se promovira savremena islamska umjetnost, sve izražajniji. Razlog tome jeste i povećana zainteresiranost kolekcionara. Imate slučajeve da pojedine galerije u SAD-u i Evropi namjenski prezentiraju umjetnike iz islamskih zemalja kako bi se približili tamošnjim kupcima.

STAV: Često ste, uvjetno kazano, na terenu gdje istražujete, tako ste s dozvolom muftije Istanbula imali priliku popeti se na munare svih velikih džamija Stambola. Jedan od rezultata ovog istraživanja jeste Vaš tekst i niz predavanja na temu arhitektonskog naslijeđa Bošnjaka u Istanbulu. Do kojih ste zaključaka došli?

Šurković: Vi danas Istanbul ne možete zamisliti bez džamija koje su gradili Bošnjaci. Džamije poput onih Mehmed-paše Sokolovića, Rustem-paše, Ali-paše, Sinan-paše i drugih predstavljaju simbole Istanbula i najznačajnije primjere osmanske arhitekture. Uz njih su građeni i ogromni vakufi, tako da su to bili arhitektonski kompleksi koji su pokrivali veliki dio Istanbula. Našim je ljudima bila velika čast podići džamiju u Istanbulu. Inače, ova tema još nije dovoljno istražena, s obzirom na to da sam ja došao do podataka o tek desetak velikih džamija koje su gradili Bošnjaci, a samo možemo pretpostaviti koliko je očuvano manjih objekata.

STAV: Osvrnimo se na islamsku umjetnost i arhitekturu Bosne i Hercegovine. Koliko je uistinu vrednovano ovo naslijeđe, zavrjeđuje li ono ponovnu valorizaciju? Postoje li djela koja bi ušla u opće preglede islamske umjetnosti?

Šurković: Ovo što mi imamo ovdje školski je primjer osmanske arhitekture. Da biste proučavali osmanske jednoprostorne kupolne džamije, ne morate ići u Tursku, dovoljno je da se zadržite u Bosni ili, recimo, samo u Sarajevu. Careva džamija, Ali-pašina, Karađozbegova, Koski Mehmed-pašina i mnoge druge predstavljaju najbolje od najboljeg kada je u pitanju osmanska kupolna arhitektura. Tzv. arhitektura centra, koja je građena u Istanbulu, građena je i u Bosni, što govori da ova područja nisu bila zapostavljena. Na neki način, Bosna je bila bijelo platno za osmanske arhitekte koji su ovdje mogli realizirati brojne projekte na visokom nivou, za razliku od nekih drugih zemalja gdje je ranija islamska arhitektura već postojala, poput Sirije ili Egipta. Zbog toga se ne trebamo čuditi što je Begova džamija najznačajniji osmanski vjerski objekt izgrađen izvan granica današnje Turske. Bosna je bila dio jedne velike “države”, veoma važna karika unutar globalne ekspanzije Osmanskog carstva, i s tim u vezi, u nju se puno ulagalo, naročito u 16. stoljeću.

STAV: Jednom ste izjavili da je osmanska umjetnost nacionalna umjetnost Bošnjaka. Da li to znači da pravo na osmansku umjetnost i naslijeđe ne polažu samo Turci, nego i ostali, u ovom slučaju Bošnjaci?

Šurković: Da, to sam rekao zato što su Bošnjaci učestvovali u razvijanju, pa čak i formiranju određenih vidova osmanske umjetnosti. Uzmite primjer Osmana Nakaša, rođenog Sarajlije, koji je utemeljitelj osmanske minijature, ili Nasuha Matrakčija, koji je “izmislio” putopisnu, pejzažnu minijaturu, pa čak i jedan kaligrafski stil, a da ne govorim o Bošnjacima koji su bili učitelji velikim osmanskim kaligrafima. Ili uzmite za primjer podatak o najmanje devet bošnjačkih slikara koji su sredinom 16. stoljeća oslikavali džamije u Turskoj. Zato, kada navratite u neku istanbulsku džamiju i s divljenjem budete gledali oslikane zidove i kupole, budite svjesni da su to vjerovatno radili i neki slikari iz Bosne. S druge strane, poznati i bogati Bošnjaci bili su veliki pokrovitelji osmanske arhitekture i umjetnosti. Prema tome, Bošnjaci su ostavili ogroman trag u osmanskoj umjetnosti i sasvim je prirodno da osmansku umjetnost smatramo svojom.

STAV: Koji su najrazvijeniji oblici umjetnosti osmanskodobne Bosne i Hercegovine, možete li navesti primjere?

Šurković: Definitivno je to bila kaligrafija. Pojedini Bošnjaci su se islamskom kaligrafijom bavili i prije zvaničnog osvajanja Bosne. Fascinantno je do koje je mjere naš narod prihvatio tu vrstu umjetnosti. To je svakako išlo ruku pod ruku sa širenjem pismenosti, s obzirom na to da je dolaskom Osmanlija došlo do najveće ekspanzije pismenosti u historiji Bosne, ali i šire. Kada su u pitanju domaći kaligrafi iz 16. stoljeća, više znamo o onima koji su djelovali u Istanbulu, s obzirom na to da su tamo ostvarivali vrhunske karijere i, što je važno, isticali su da su Bošnjaci, pa nam je lakše i da ih identificiramo. Ipak, najviše podataka o našim kaligrafima imamo o onima koji su djelovali u 18. i 19. stoljeću. Čuveno djelo Darovi za umjetnike iz 1759. godine nabraja brojne kaligrafe, među kojima je i dvadeset Bošnjaka. U 19. stoljeću se pojavljuju veoma utjecajne kaligrafske škole, poput onih Abdullaha Ajni Hasagića, Rakima Islamovića i Alija Faginovića. Kaligrafija je do te mjere bila popularna u Bosni da tokom cijele prisutnosti Austro-Ugarske niste imali nijednog Bošnjaka akademskog slikara, ali ste zato imali brojne kaligrafe.

STAV: U javnosti se dosta raspravljalo o kolekcijama starih tepiha i ćilima u sarajevskim džamijama te potrebi njihove zamjene. Istovremeno s ovim, pojavile su se informacije da je veliki broj tog blaga otuđen i nestao. Vi ste upravo završili istraživanje o toj temi. Koliko je toga sačuvano, postoje li primjerci vrijedni pažnje?

Šurković: Sarajevo je jedno od posljednjih oaza u islamskom svijetu gdje se u džamijama čuvaju stari ćilimi i serdžade. Proces njihovog otuđivanja ili deponiranja u muzeje u mnogim je državama uglavnom završen. To je, naprimjer, veoma vidljivo u turskim džamijama. Inače, stari antikni ćilimi veoma su tražena roba u svijetu trgovine umjetninama. Pogotovo su na cijeni perzijski i anadolski ćilimi. Pod antiknim ćilimima podrazumijevaju se oni koji su stari oko stotinu godina ili više. Takvih je ćilima bilo veoma puno po našim džamijama. Međutim, zbog toga smo postali meta raznih trgovaca, pogotovo iz Turske, koji su za mali novac, računajući na naivnost naših ljudi, kupovali ćilime iz džamija. Za mene je to klasična pljačka jer se radilo o prevarama. Sve je krenulo još osamdesetih godina, da bi se intenziviralo poslije rata. Na taj je način za Tursku, samo iz Sarajeva, otišlo na stotine ćilima, od kojih su mnogi bili muzejske vrijednosti. To je i jedan od razloga zašto sam u saradnji s ljudima iz Islamske zajednice pokrenuo istraživanje s ciljem da otkrijemo šta je od starih ćilima i serdžada ostalo u sarajevskim džamijama. Prije svega su me interesirali ćilimi orijentalnog porijekla. Nisam puno očekivao, ali sam se prijatno iznenadio da su imami pojedinih džamija ljubomorno čuvali impresivne kolekcije starih ćilima, a pogotovo serdžada. S druge strane, bilo je i slučajeva kada ljudi uopće nisu bili svjesni šta imaju u džamijama. Mnogi od nađenih primjeraka datiraju još iz 18. stoljeća, a neki su možda i stariji. Ovom smo ih akcijom sačuvali i dodatno upoznali imame i mutevelije o važnosti očuvanja ovog umjetničkog blaga. Veći dio kolekcije bit će predstavljen javnosti u decembru. Posebno bih istakao ulogu glavnog sarajevskog imama dr. Ferida ef. Dautovića, koji mi je omogućio da sprovedem ovo istraživanje.

STAV: Trenutno radite na fotomonografiji osmanske arhitekture Sarajeva. Koji je cilj projekta?

Šurković: Da, riječ je o veoma obimnom istraživanju u kojem ću predstaviti većinu onoga što je izgrađeno u Sarajevu u periodu Osmanlija. Sarajevo je pravi izbor za nešto tako jer je ovdje i najviše sačuvano. Iako se može učiniti da je toga mnogo, mi danas imamo samo ostatke onoga što je nekada krasilo Sarajevo. Ljudi se rijetko zapitaju kako je Sarajevo izgledalo prije austrougarske okupacije, tačnije, koje su to sve građevine postojale na današnjoj relaciji Baščaršija – Marijin Dvor. Nažalost, veći dio osmanskog Sarajeva više ne postoji. Srušene su neke veoma važne građevine poput Tašlihana, Kolobara‑hana, Firuz-begovog hamama, Isa‑begovog hamama, kasarne kod At Mejdana, Carevog mosta, Rustem-pašinog mosta, nema više Skender-pašine džamije, velikog dijela stambene arhitekture itd. Međutim, neke druge važne građevine sačuvane su, kao i veći broj džamija. Sve će to biti predstavljeno u ovoj knjizi, a veliki naglasak bit će na fotomaterijalu koji će biti impresivan. Izlazak ove fotomonografije, koja će nositi naziv Osmanska arhitektura Sarajeva, očekujem do kraja ove godine.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!