INTERVJU STAVA: Emir Hadžihafizbegović

Kolika god personalna agonija i strah od mogućeg sudskog procesa Milorada Dodika uvodi u paniku i drskost neobjašnjivih razmjera, a koju on na dnevnoj bazi otjelotvoruje nepoštivanjem suvereniteta države Bosne i Hercegovine, toliko me još više uznemiruje letargija i tišina ogromnog broja federalnih institucija, koje nisu samo Stranka demokratske akcije, a kojoj se po automatizmu ispostavlja svaka faktura za permanentne blasfemije Dodika, čovjeka koji cijeli jedan entitet drži kao taoce svog straha, primitivizma i bahatosti

Emir Hadžihafizbegović naš je najnagrađivaniji glumac, a uskoro na Kosovu snima svoj šezdeseti jubilarni film. U Narodnom pozorištu, pod njegovom režijom, 12. januara održat će se performans posvećen sjećanju na genocid nad Bošnjacima (1992–1995). Naš veliki glumac ujedno je i veliki kulturni radnik, a u samo godinu dana direktorovanja preporodio je rad Kamernog teatra 55. Za Stav se osvrnuo i na aktualne političke događaje u zemlji.

STAV: Možemo li reći da su član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i reisul‑ulema Husein ef. Kavazović glumački dio performansa koji ste u Narodnom pozorištu režirali i koji će uskoro biti postavljen u sjećanje na genocid nad Bošnjacima?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nisu glumci, ali sigurno jesu govornici. Dakle, 12. januara u Narodnom pozorištu mi najavljujemo web‑stranicu “Genocid nad Bošnjacima”. To je stranica koja se sigurno do Kijametskog dana neće popuniti. Nisam siguran da će se posljednji nevino ubijeni Bošnjak iz neke jame izvaditi i ukopati, pa i oni iz Drugog svjetskog rata. Ova manifestacija dešava se pod visokim pokroviteljstvom gospodina Bakira Izetbegovića i reisul‑uleme Huseina ef. Kavazovića. Unutar tog programa angažirano je dosta umjetnika, između ostalog, moja malenkost, Maja Izetbegović, Maja Salkić, Izudin Bajrović, Miki Trifunov, hor “Potanima”, hor “Princess Krofne”, dio Sarajevske filharmonije, velika tehnička ekipa koja opslužuje priredbu.

Zanimljivo je da se ne bavimo nikakvim lirskim pasažima, ne odgovaramo na 9. januar, to nam nije želja, nego najavljujemo taj veliki web-projekt i izlazak priče o genocidu na društvene mreže. Taj projekt radi Haris Čeremida i njegova firma. Osim njega, na tom projektu rade i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Rasima Muratovića te Institut za nestale BiH Amora Mašovića. Ono što je dragocjeno jeste da su se u cijelu priču uključili mnogi ljudi iz dijaspore sa svojim informacijama. Web‑stranica će se puniti sve do 11. jula 2017. godine. Na dan dženaze u Srebrenici moći će se u cijelom svijetu kliknuti vrlo potresni i zanimljivi podaci o genocidu nad Bošnjacima.

Ono što će biti dio ove priredbe, a što je vrlo bitno, jeste da se bavimo samo faktima. Prije nekih pet godina sam za neki portal u Crnoj Gori rekao jednu rečenicu koja je kasnije prenesena na nekoliko drugih portala po raznim susjednim zemljama. Citirat ću sam sebe: “Kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranja pogine i postane beznačajan, to društvo putuje u besmisao.” Moja najveća frustracija i osjećaj nemoći koju imam od prestanka agresije na Bosnu i Hercegovinu jeste što ovdje argument ne znači ništa. Taj neprincipijelni obračun s argumentom i ismijavanje i sprdanje s argumentom početak je besmisla.

Ima jedna divna priča koju nam je Davorin Popović pričao. U vrijeme gebelsovske politike Milorada Vučelića, koji je bio glavni i odgovorni urednik na srbijanskoj televiziji, u pola osam su svaku noć denuncirali poznate ljude koji su živjeli u Bosni, tako da je Nedžad Salković dobio epitet da drži zatočene Srbe na nekom stadionu, da ja ne puštam glumce da ulaze u cipelama u pozorište, da se u Pionirskoj dolini bacaju Srbi lavovima, a jedna od najvećih blasfemija na dnevniku bila je da Mirza Delibašić i Davorin Popović drže u Sarajevu kuću za silovanje Srpkinja.

Godine 1997. i 1998. Davorin Popović odlazi s Indexima i tri puta prodaje Sava Centar. Ovo je znači priča Davorina Popovića iz prve ruke. Na konferenciji za štampu ustane neka iz Kurira i pita: “Gospodine Popoviću, da li je istina da ste Vi i Mirza Delibašić u Sarajevu između 1992. i 1995. godine držali kuću za silovanje Srpkinja?” Davorin joj hladno odgovori: “Da, istina je, idemo sljedeće pitanje.” To je, zapravo, jedini način kako odgovoriti na blasfemiju. Kada uđete u polemiku oko blasfemije, vi ste odmah donji. To je početak mazohizma.

 

Cijeli intervju pročitajte u novom broju magazina Stav, koji je u prodaji od četvrtka, 12. januara.

 

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!