Igračka velikih

Njegova vojna ekspanzija i nadmoć nad vladom Tobruka, alternativno onoj u Tripoliju, ne bi bila moguća bez logističke i vojne potpore Egipta i Arapskih Emirata. Zamotan u žestok antiislamistički govor kako bi prikrio svoju pretjeranu ambiciju za moći, Hafter izgleda kao tačna replika njegovog velikog međunarodnog podupiratelja, egipatskog maršala Abdelfatá al-Sisija. Kao i on, nada se da će dobiti potporu Zapada koristeći džihadističko strašilo.

 

Arapski svijet neiscrpan je izvor vojnika s političkim ambicijama. U Libiji, osam godina nakon pada Gadafija, pojavio se novi vođa koji sanja o tome da upravlja zemljom željeznom šakom: maršal Khalifa Hafter. U dobi od 75 godina, nakon života obilježenog burnim klackalicama libijske politike, ovaj tvrdoglavi general nikada nije bio bliže preuzimanju vlasti. Trenutno kontrolira istok zemlje i dobar dio juga. Samo zapadna regija, u kojoj se glavni grad Tripoli opire njegovoj proždrljivosti, još uvijek mu nije dostupna.

Rođen u Ajdabiji, u istočnoj provinciji Cyrenaica, Hafter pripada prvoj generaciji mladih vojnika obučenih nakon nezavisnosti Libije, poput Muammara Gadafija, s kojim se 1969. godine urotio da svrgne kralja Idrissa. Stoga je od svitanja bio dio vojnog vodstva novog režima, s kojim je dijelio svoju sekularnu i panarapsku ideologiju.

Sredinom osamdesetih godina, s činom pukovnika, zapovijedao je libijskim trupama koje su sudjelovale u ratu protiv Čada. Godinu dana kasnije, uhvaćen je kao ratni zarobljenik sa 700 svojih ljudi i proveo je tri godine u zatvoru u toj afričkoj zemlji. Godine 1990, i zahvaljujući posredovanju Washingtona, pušten je na slobodu i naselio se u SAD-u. Tada su se njegovi odnosi s Gadafijem već pogoršali. Godine 1996. došao je sudjelovati u pokušaju udara protiv ekscentričnog diktatora.

Nakon pada režima 2011. godine, vojni veteran, koji je već bio američki državljanin, vratio se u Libiju s nadom da će zauzeti poziciju i odgovornosti u novim oružanim snagama, ali nije uspio i nakratko se vratio u Sjedinjene Države. Godine 2014, usred ozračja akutne unutarnje i regionalne napetosti, vidio je priliku da se vrati na političku scenu na temelju autoritarnog projekta obnove osi koju vodi Saudijska Arabija. U maju je pokrenuo operaciju “Dostojanstvo”, vojnu kampanju protiv islamističkih milicija koje su dominirale Bengazijem, glavnim istočnim gradom.

Hafter danas vodi samoproglašenu Libijsku nacionalnu vojsku, paravojne snage sastavljene od ostataka Gadafijeve vojske, nekoliko plemenskih milicija istočnih i subsaharskih plaćenika. Njegova vojna ekspanzija i nadmoć nad vladom Tobruka, alternativno onoj u Tripoliju, ne bi bila moguća bez logističke i vojne potpore Egipta i Arapskih Emirata. Zamotan u žestok antiislamistički govor kako bi prikrio svoju pretjeranu ambiciju za moći, Hafter izgleda kao tačna replika njegovog velikog međunarodnog podupiratelja, egipatskog maršala Abdelfatá al-Sisija. Kao i on, nada se da će dobiti potporu Zapada koristeći džihadističko strašilo.

Njegove pristalice vjeruju da ovaj potomak ratnika – njegov otac hrabro se borio protiv italijanskih okupatora u ranim dvadesetim – možda ima ono što je potrebno da se iskorijene milicije koje izazivaju pustoš. Oružane snage koje sada Hafter predvodi nastale su iz vojske Gadafijeve ere koje su nekoliko puta mijenjale stranu. Mnogi sumnjaju da je Hafter predan demokrata, kako on tvrdi. Više je onih koji misle da je on samo još jedan arapski oficir s diktatorskim ambicijama.

PROČITAJTE I...

Dogodila se i nevjerovatna politička akrobacija i transformacija da su se mnogi Bošnjaci iz perioda “klanja i oranja”, prebijanja, ubijanja i masovnih silovanja, koji su ranije bili vjerni sljedbenici i članovi partija Slobodana Miloševića i Mire Marković, i time davali legitimitet masakrima i represalijama nad svojim narodom, kasnije priključili nekoj od bošnjačkih partija, postali u njima vrlo značajni, čak i ključni kadrovi, i počeli odlučivati i presuđivati o sudbinama ljudi koji su postavili temelje nacionalnom i političkom bošnjačkom pokretu u Sandžaku početkom devedesetih godina 20. stoljeća

Još jedan od kurioziteta jeste taj što se pokazalo koliko je ustvari sam za sebe Čovićev HDZ slab, koliko je značajno bošnjačko jedinstvo u vezi s osnovnim nacionalnim interesima i koliko je do sada Čović profitirao od posljedica svađa i sukoba na bošnjačkoj političkoj sceni.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!