Identitet Bošnjaka treba se graditi na srednjovjekovlju

Mi nismo niotkud došli. Pravoslavni i katolički Bošnjaci izabrali su druge nacionalne identitete, što je njihovo pravo ako to žele. Ali naše je pravo da kažemo da su naši preci Kulin ban, ban Stjepan Kotromanić, kralj Tvrtko I, vojvoda Vlatko Vuković, vojvode Pavlovići, herceg Stjepan Kosača, kraljica Katarina, kralj Stjepan Tomašević. Naše je pravo i historijska činjenica da kažemo da je naš i Gazi Husrev-beg, koji je bio bosanski sin i sultanski unuk

Mr. sci. Fuad Ohranović rođen je 1985. godine u Višegradu. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i magistrirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za historiju. U Historijskom arhivu Sarajevo uposlen je od 2009. godine. Objavljivao je radove iz historije i arhivistike u domaćim naučnim i stručnim časopisima, te analize i članke u dnevnim, sedmičnim i mjesečnim novinama i časopisima. Povodom Dana nezavisnosti BiH za Stav govori o važnosti Arhiva za državu te prijeporima historiografije na prostorima BiH kroz njenu dugu historiju.

STAV: Dolaskom na mjesto direktora, zatekao Vas je akutni problem Historijskog arhiva, urušavanje depoa u kojem se nalazi 90% arhivske građe neprocjenjive vrijednosti. Je li rješenje na vidiku?

OHRANOVIĆ: Na poziciju direktora došao sam svjestan dugogodišnjeg problema koji Historijski arhiv Sarajevo ima sa zgradom depoa, te sam u svom programu rada jasno naglasio da je fokus u ovom mandatu rješavanje tog gorućeg i akutnog problema. S obzirom na to da sam uposlenik Arhiva od 2009. godine, vrlo sam dobro upoznat s cijelom genezom problema. Mi smo u budžetu za prošlu godinu imali određena sredstva kojim bi se mogla nastaviti postepena sanacija te zgrade, ali, nažalost, ne dovoljno da se problem u cjelini riješi. Dodatne komplikacije izazvane su slijeganjem temelja na jednom krilu zgrade depoa Arhiva koja je izgrađena davne 1913. godine. Ta situacija desila se tokom ljeta 2016. godine, što je kod nas izazvalo strahove šta će se dešavati tokom jeseni i zime. Hvala Bogu, nije bilo dodatnog tonjenja objekta, što opet ne znači da je opasnost prošla. Ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Mirvad Kurić posjetio je naš depo sredinom septembra 2016. godine, te obećao pomoći u traženju rješenja. Ministar je bio zapanjen teškim uvjetima u kojim se čuva naša arhivska građa. U 2017. godini se nadamo nekom raspletu događaja kada su u pitanju naši smještajni kapaciteti, te posljednjih mjeseci s resornim Ministarstvom kulture i sporta Kantona Sarajevo tražimo rješenja. Moram također kazati da bismo, i bez ovih problema, s objektom morali tražiti neko dugoročno rješenje jer su naši kapaciteti jednostavno popunjeni. Po Zakonu smo dužni preuzimati arhivsku građu koja nastaje na području Kantona Sarajevo, ali je nemamo gdje smjestiti.

STAV: Zgrada depoa ima također problem s vlasništvom. Možemo li očekivati u budućnosti neku odluku o iseljenju, kao što je to bilo s Institutom za historiju?

OHRANOVIĆ: Zgrada depoa u Čadordžinoj ulici odlukom je Skupštine Grada Sarajeva 1989. godine dodijeljena Arhivu na korištenje. Vlasnik te zgrade naš je osnivač – Kanton Sarajevo. Zgrada je izgrađena 1913. godine kao Gajretov vakufski dom za jetime (siročad). Nekad je kasnije zgrada nacionalizacijom oteta vakufu. Mi imamo određene upite i inicijative od strane Islamske Zajednice u BiH da se taj objekt njima vrati, što dodatno usložnjava cijelu situaciju. Također, mi trenutno koristimo tri objekta – razgovor vodimo u našoj upravnoj zgradi u Alipašinoj ulici, koja nam je dodijeljena nakon što smo se par godina nakon Daytona morali iseliti iz zgrade koju danas koristi Bošnjački institut i koja je gabaritima bila puno veća nego što je ova danas u Alipašinoj ulici. U Alipašinoj ulici smještena je većina naših uposlenika i u toj se zgradi najvećim dijelom sređuje i obrađuje arhivska građa. Tu se nalazi naša šalter‑sala za rad sa strankama i čitaonica za korisnike naše arhivske i bibliotečke građe. Kroz našu upravnu zgradu godišnje prođe preko 2.000 stranaka, fizičkih i pravnih lica koja ostvaruju određena prava kroz naše dokumente, te prosječno oko 100 istraživača koji pišu svoje naučne i istraživačke radove na bazi naše arhivske i bibliotečke građe. Tu su i dva naša depoa, u Čadordžinoj i Ferhadiji, sa svim pratećim problemima. I depo u Ferhadiji zbog vlage u zidovima mora proći određenu rekonstrukciju ako mislimo sačuvati arhivsku građu. Dakle, naša arhivska građa i uposlenici nalaze se na tri mjesta, od kojih su uvjeti zadovoljavajući jedino u upravnoj zgradi u Alipašinoj. Jasno je kao dan, situacija se mora riješiti jer smo u opasnosti da za 10-15 godina ostanemo bez ovog blaga koje čuvamo. Dokumenti će jednostavno u takvim uvjetima biti uništeni. Da se vratim na posljednji dio pitanja, za razliku od Instituta za historiju, mi nemamo problem da nas neko tjera iz naših objekata, ali imamo problem da zbog nemogućnosti održavanja jedne stogodišnje zgrade moramo tražiti nekog selameta.

STAV: Možete li našim čitaocima približiti važnost arhiva i arhivske građe i u kojoj su oni korelaciji s identitetom naroda i države?

OHRANOVIĆ: Ukratko, bez arhiva nema države. U arhivima se čuvaju najznačajniji dokumenti u kojima se čuva historija jednog naroda ili države. U Arhivu Bosne i Hercegovine čuva se Povelja bosanskog kralja Stjepana Dabiše iz 1395. godine. Taj je dokument neprocjenjive vrijednosti i, uz Povelju Kulina bana, koja se čuva u Arhivu Dubrovnika, svjedoči hiljadugodišnji kontinuitet naše domovine. U Historijskom arhivu Sarajevo najstariji je dokument bujuruldija bosanskog sandžak‑bega Gazi Husrev-bega iz 1532. godine, koja svjedoči o slobodi vjeroispovijesti na prostoru Bosanskog sandžaka. Gazi Husrev-beg naređuje da se prava svećenika u Kreševu i Fojnici moraju poštovati. Dakle, dokument se odnosi na taj prostor i konkretno rješava jedan problem koji su imali ljudi druge vjere u državi u kojoj je vladao šerijat. U Historijskom arhivu Sarajevo čuvaju se dokumenti koji u kontinuitetu govore o historiji ovoga grada od 16. stoljeća pa sve do današnjih dana. Šta bismo mi znali o Sarajevu da nema dokumenata i arhiva?

STAV: Po Vašem mišljenju, brine li vlast dovoljno o institucijama koje čuvaju kolektivno pamćenje?

OHRANOVIĆ: Nažalost, ne dovoljno. Postoje pojedinci koji su svjesni značaja arhiva, ali daleko da je to dovoljno. Sarajevo se nameće kao značajna turistička destinacija i vlasti moraju biti svjesne da bez arhiva, muzeja i drugih baštinskih ustanova neće moći od ovoga grada napraviti pravi turistički centar. Pa turističke ture po Dubrovniku nezamislive su bez posjete tamošnjem Arhivu. Šta želim kazati, rješavanje problema koje imaju arhivi i muzeji dovest će do toga da će oni moći raditi ono što im je obaveza i turistima ponuditi na uvid blago koje čuvaju. Tu se krije znatna finansijska dobit od turističkih posjeta koja će se na kraju sliti u budžet.

STAV: Povodom Dana nezavisnosti BiH organizirate izložbu. O čemu je riječ i zašto je bitno da, kako sami kažete, svaki znameniti datum ili jubilej bude adekvatno obilježen?

OHRANOVIĆ: To je jedna od naših temeljnih obaveza. Institucije kulture moraju educirati naše građane i kroz kulturu razvijati ljubav i patriotizam prema domovini. Dakle, da dokumentima koje čuvamo obilježimo svaki značajan datum u historiji naše zemlje i glavnog grada. Po preuzimanju funkcije direktora u aprilu 2016. godine, stavio sam sebi u obavezu da ustanova koju vodim djeluje u tom pravcu. Historijski arhiv već je organizirao izložbu u povodu Dana državnosti BiH 25. novembra, Dan otvorenih vrata početkom februara kao sjećanje na Olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, evo, sada je tu Dan nezavisnosti 1. marta. Na ovoj izložbi bit će izloženi crteži gradova, mahala i sokaka naše zemlje nastalih 1937. godine. Ta je izložba jedan pogled unazad na naše gradove prije nego što je nezaobilazna modernizacija donekle uništila duh naših čaršija. U pripremi su izložbe za 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva, te 3. maj, Dan osnivanja Historijskog arhiva Sarajevu u sklopu manifestacije “Dani Kantona Sarajevo” (od 3. do 9. maja).

STAV: Kada smo kod datuma i jubileja, je li 6. april rođendan Sarajeva?

OHRANOVIĆ: Kategorično ne. Sve se češće čuje ta floskula o 6. aprilu kao rođendanu Sarajeva. To jeste značajan datum i u kontekstu 1945. i oslobođenja od fašizma, ali i 1992. godine, kada se tog datuma nadvilo zlo nad ovim gradom i državom. Međutim, Sarajevo niti je rođeno 6. aprila 1945. godine, a, hvala Bogu, nije ni umrlo 6. aprila 1992. godine. Korektno bi bilo odrediti približan datum kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva, pa da to bude rođendan grada. A ako ćemo biti dosljedni do kraja, Sarajevo je svoje zlatno doba proživljavalo upravo u 16. i 17. stoljeću, u tolikoj mjeri da sav onaj razvoj poslije 1945. pa do dana današnjeg ne može to zasjeniti. A, naravno, ne smijemo ni zaboraviti vrijeme austrougarske uprave u BiH, kada je Sarajevo dobilo konture jednog modernog grada. Proglasiti rođendan jednog pet i po stoljeća starog grada čak pet stoljeća nakon njegovog osnivanja nepravda je prve vrste. A ne mislim da je to slučajno. Ali, da ne budem pogrešno shvaćen, smatram da je bitno da se 6. april, dan oslobođenja Sarajeva od fašizma, treba i mora obilježavati.

STAV: Aktivist ste bošnjačkih nevladinih udruga, pa je logično da su vam projekti od nacionalne važnosti od posebnog interesa. Nedostaje li nam, nakon one prof. dr. Mustafe Imamovića, jedna višetomna sinteza historije BiH i koje bi kvalifikacije trebali imali znanstvenici koji bi je sastavljali?

OHRANOVIĆ: Pisanje višetomne sinteze historije Bosne i Hercegovine glavni je zadatak nove generacije historičara. Danas imamo dovoljan broj stručnjaka koji su specijalizirali svaki od perioda naše historije, počevši od antike, srednjovjekovlja, osmanskog perioda, austrougarskog perioda, a onda i kraljevine i socijalističke Jugoslavije. Rahmetli prof. dr. Imamović i drugi dali su značajan i nemjerljiv doprinos izučavanju historije BiH. Djelo prof. dr. Imamovića i danas je najbolja sinteza historije BiH ikad napisana. Naravno, 25 godina od nezavisnosti dovoljan je period da se objektivno sagledaju historijski procesi i napiše jedno reprezentativno djelo koje će sumirati rezultate novih istraživanja, te biti korak naprijed u historiografiji Bosne i Hercegovine. Historijski arhiv Sarajevo spreman je dati svoj doprinos tome, te na ovaj način pozivam sve relevantne institucije i pojedince da krenemo zajedno u ovaj generacijski poduhvat.

STAV: A historija Bošnjaka?

OHRANOVIĆ: Historija Bosne, a i Hercegovine kao južnog dijela Bosne, u isto je vrijeme historija Bošnjaka. Bosne nema bez Bošnjaka. Pritom, ne želim uopće umanjivati doprinos i značaj drugih dvaju naroda.

STAV: Možete li zamisliti saradnju na ovim projektima s kolegama iz svoje struke Hrvatima i Srbima? Postoji li interes za saradnju srodnih institucija u BiH, primjerice Vaše i one u Banjoj Luci ili zapadnom Mostaru?

OHRANOVIĆ: Naravno da mogu. Historija je nauka koja se bazira na historijskim činjenicama, zaključcima koji se izvlače nakon istraživanja relevantnih historijskih izvora. Ako projekt sinteze historije BiH baziramo na tome da nam je cilj istina, onda nema razloga da ne bude saradnje. S druge strane, ne treba čekati one koji to odbijaju. Saradnja među arhivima postoji i mi već imamo određene zajedničke projekte. Naravno, to uvijek može brže i bolje.

STAV: Poznaje li Vaša struka nacionalnost? Što je to, po Vašem mišljenju, objektivnost u znanosti o historiografiji, jer police su nam pune znanstvenih knjiga s dijametralno suprotnim pogledima na historiju, od srednjovjekovlja do perioda agresije na BiH.

OHRANOVIĆ: Nauka ne bi trebala poznavati nacionalnost. Hemija, matematika, fizika, biologija, geografija itd. ne poznaju naciju. Pa tako ne bi trebala ni historija. Ako je cilj istina, onda tu nema nacije. Nažalost, mitomanija i romantiziranje historije prisutno je kod svih naroda. Ni Bošnjaci nisu “operirani” od toga. Historiju trebaju pisati historičari. Postoji čitav niz istraživača i naučnika koji dodatno u tome mogu i moraju pomoći, orijentalisti kod prijevoda dokumenata za osmanski period, oni koji se bave njemačkim i latinskim jezikom kod prijevoda dokumenata nastalih u Evropi tokom stoljeća itd. Ali, historičari su tu da pišu historiju. Ako historiju pišu i tumače oni koji nisu historičari, onda će doći do problema o kojima govorite. Viška historije na Balkanu ne postoji, ali viška njenih tumača itekako ima.

STAV: Magistrirali ste na privrednim odnosima Dubrovnika i Bosne. Je li Bosna, po Vašim istraživanjima, bila “tamni vilajet”?

OHRANOVIĆ: Specijalizirao sam osmanski period historije BiH pred mojim dragim profesorom i mentorom dr. Enesom Pelidijom, te je tema mog magistarskog rada, kao i ostali magistarski i doktorski radovi kod istog mentora, bila pažljivo odabrana s ciljem da se popune sve one praznine u našoj historiografiji. Tokom 16. i 17. stoljeća, i kasnije, bosanski trgovci su s partnerima iz Dubrovnika, pa i sami, putovali širom Evrope i trgovali s evropskim trgovcima, učestvovali na sajmovima i slično. U Bosanski ejalet i dalje širom Osmanskog carstva dolazili su trgovci iz cijele Evrope: Mlečani i trgovci iz cijele današnje Italije, Francuzi, Englezi, Holanđani itd. Bosna nije bila nikakav “tamni vilajet”, nego dio Evrope kao i ostale evropske osmanske pokrajine. Prema pisanjima putopisaca iz 17. stoljeća, i to onih koji su bili u Veneciji i Parizu, Sarajevo nije nimalo zaostajalo za tim gradovima svojom veličinom, a o nivou kulture nećemo pričati. Tada su u Sarajevu i Bosni, kao i drugim gradovima Osmanske imperije, postojale biblioteke, škole, univerziteti, bolnice. Dok se Evropa počinje kupati krajem 19. stoljeća, širom Osmanskog carstva nije bilo mjesta bez javnog kupatila hamama. Sarajevo ih je imalo nekoliko. Godine 1918. u Sarajevu je boravio poznati engleski orijentalist i univerzitetski profesor Thomas Arnold. Rahmetli Hamdija Kreševljaković prenio je jednu njegovu izjavu: “Dok se na Istoku ljudi kupaju preko hiljadu i više stotina godina, mi smo u Engleskoj prva generacija koja se redovno kupa; naši su se očevi kupali i ne kupali, dok su se kupali samo oni naši djedovi koji su služili na Orijentu.”

STAV: Možete li nam napraviti komparaciju Dubrovačke republike, na razmeđu Osmanskog carstva i Mletaka, i Bosne i Hercegovine. Koju su to mudrost u preživljavanju posjedovali Dubrovčani, a da bi i nama danas dobrodošla kao uzor?

OHRANOVIĆ: Dubrovčani su dobro iskoristili svoju poziciju mosta između Evrope i Osmanlija. Imali su dobre diplomatske odnose sa svim zemljama koje su tada nešto značile. Bosna i Hercegovina danas ima takvu poziciju da može biti most između Istoka i Zapada. Na osnovu svoje kulture i historije, Bosna i Bošnjaci mogu i moraju biti konstruktivna spona između zapadne i islamske civilizacije, jer Bošnjaci, kao većinski muslimanski narod, nisu rušili vjerske objekte drugih naroda u vrijeme kada je nad njima vršen genocid i drugi najteži zločini. Zbog toga itekako imaju moralno i svako drugo pravo da kažu da tzv. rat civilizacija ne postoji. Postoje samo barbari i oni koji su izabrali čovjeka i civilizaciju.

STAV: Mislite li Vi, kao što to neki tvrde, da su se Bošnjaci, kada govorimo o historiografiji, odrekli srednjovjekovlja?

OHRANOVIĆ: U jednom je periodu sigurno bio jako mali broj Bošnjaka koji su se bavili srednjovjekovljem. Nekako je bilo predodređeno da se bave osmanskim periodom. Danas to nije tako i imamo kvalitetnih stručnjaka koji pišu i istražuju to razdoblje. Vjerujem da je veći broj Bošnjaka svjestan da je temelj Bosne udaren u srednjem vijeku i da je to sve dio našeg identiteta. Jako važan dio.

STAV: Na čemu onda počiva identitet Bošnjaka?

OHRANOVIĆ: Identitet se razvija kroz vrijeme. Francuzi i Englezi 12. stoljeća nisu identični s ovima danas. Temelj identiteta Bošnjaka upravo počiva na srednjovjekovlju. I treba da se gradi na srednjovjekovlju. Mi nismo niotkud došli. Jedan dio srednjovjekovnih Bošnjaka prihvatio je islam koji je kasnije imao znatnog utjecaja na naš identitet, a jedan dio Bošnjaka ostao je vjeran učenju Crkve bosanske, koja je s vremenom nestala, te pravoslavlju i katoličanstvu. Pravoslavni i katolički Bošnjaci izabrali su druge nacionalne identitete, što je njihovo pravo ako to žele. Ali naše je pravo da kažemo da su naši preci Kulin ban, ban Stjepan Kotromanić, kralj Tvrtko I, vojvoda Vlatko Vuković, vojvode Pavlovići, herceg Stjepan Kosača, kraljica Katarina, kralj Stjepan Tomašević. Naše je pravo i historijska činjenica da kažemo da je naš i Gazi Husrev-beg, koji je bio bosanski sin i sultanski unuk.

STAV: Koliko ozbiljno razmišljate i pripremate ideju da zatražite kompletnu arhivsku građu Haškog tribunala u vezi suđenja za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji?

OHRANOVIĆ: Arhivska građa Haškog tribunala treba da bude predata Bosni i Hercegovini. Ona se najvećim dijelom i odnosi na BiH. Naravno, za prijem te građe trebaju se stvoriti preduvjeti i napraviti namjenski objekti. To bi značilo da država mora izgraditi i formirati namjenski arhiv ili da Državni arhiv BiH bude taj koji će dobiti te dokumente, što je, mislim, i logičnije rješenje. U oba slučaja moraju se izvršiti pripreme jer se radi o stotinama hiljada dokumenata koji moraju biti čuvani u određenim uvjetima. Dakle, ne u podrumima zgrade Predsjedništva ili depoima koji tonu, što je danas realnost bh. arhiva.

STAV: Uskoro pripremate i izložbu rukopisa Kur'ana u Bursi. Koliko će biti značajna ova izložba?

OHRANOVIĆ: S našim partnerima iz Burse, Kulturnim istraživačkim centrom, planiramo izložbu “Rukopisi Kur'ana Historijskog arhiva Sarajevo”. Izložba će biti postavljena u kompleksu Muradiya, koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Taj kompleks u kojem se nalazi džamija i turbe sultana Murata II (vladao od 1421. do 1451. godine), oca sultana Mehmeda II Fatiha, i u kojem su tradicionalno ukopavani osmanski prinčevi, princeze i sultanije, među kojima su princ Džem, princ Mustafa, sin Sulejmana Kanunija, sultanija Mahidevran itd., prošao je temeljitu rekonstrukciju te se planira otvorenje u martu ili aprilu ove godine. Naša će izložba biti u programu otvorenja rekonstruiranog kompleksa, što smatram velikim uspjehom i počašću za Historijski arhiv Sarajevo, te prilikom za promociju arhivskog blaga i kulture naše zemlje.

 

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!