IDEJNI KREATOR GENOCIDA: Posao je završio 17. jula, pobio je sve koje je zarobila VRS

Ratni zločinac Ljubiša Beara umro je prošle nedjelje u Njemačkoj, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, koja mu je izrečena zbog sudjelovanja u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici. Beara je rođen 1939. godine u Sarajevu. U maju 1992. godine imenovan je za načelnika sigurnosti Glavnog štaba Vojske RS a i bio je smatran za jednog od najbližih saradnika Ratka Mladića. Zajedno s Bearom, zbog genocida u Srebrenici, također na kaznu doživotnog zatvora, osuđen je Vujadin Popović. Stav donosi dijelove dokumentarnog romana Ivice Đikića Beara, koji je, na temelju izvornih dokumenata sa suđenja ratnim zločincima u Hagu, rekonstruirao kako je kapetan bojnog broda JNA Ljubiša Beara postao glavni organizator genocida u Srebrenici

(…) Pukovnik Beara bio je svjestan da na svoj pedeset i šesti rođendan, rođen je 14. srpnja 1939. godine u Sarajevu, mora smjesta pokrenuti mehanizam smrti ili bi događaji mogli najednom skrenuti prema kaosu i panici, koji su se već javljali ili, pak, samo nazirali i među vojskom i među lokalnim srpskim političarima i različitim civilnim funkcionarima, i među civilnim stanovništvom. Sabrati se, očistiti misli od svega što je do tad bilo, samo do kraja upotrijebiti autoritet, samo biti praktičan i odrješit, i ništa više. Akcijom zaustaviti glasine, laži, strah, metež, samovolju. Nikom se više ne smije ostaviti prostor za razmišljanje i preispitivanje. Odsad treba još manje govoriti, samo ono najnužnije. U poslu koji je zapao Ljubišu Bearu jezik je, više od ičeg drugog, bio izvor potencijalne sabotaže i unutrašnjih opstrukcija.

(…) Pukovnik Beara, koji je boravio u Bratuncu i okolici, morao je znati što se događa u hangaru na poljoprivrednom dobru u Kravici: toliki roj ljudi na jednome mjestu, tokom najmanje dva sata, nije mogao biti usmrćen bez Bearine zapovijedi ili suglasnosti, premda se bio pronio i glas da je ubijanje započelo spontano, nakon što se jedan zarobljenik nekako domogao puške i zapucao po čuvarima. No, neozbiljno je vjerovati u to: pogubljenje više od hiljadu zatočenika nije moglo biti posljedica afekta i bijesa. Trajalo je dovoljno dugo, i da se htjelo, moglo se zaustaviti prije nego što budu mrtvi svi zarobljenici. (…)

Što je bilo prvo na što je pukovnik Beara pomislio kad je, u grozničavom razrađivanju tehničkih pojedinosti operacije koja mu je povjerena, stigao do ovog pitanja: što napraviti s tijelima ubijenih zarobljenika? Pa onda i do sljedećeg: tko će i kako skloniti leševe u masovne grobnice za koje se ne smije znati? Kako ubiti nekoliko hiljada ljudi u dva-tri ili četiri dana na vrlo suženom prostoru, a da ostane što manje tragova, dokaza i glasova, i što manje ljudi povezanih krvavom tajnom? Je li mu se pomisao o spaljivanju ubijenih u tunelskim pećima za proizvodnju cigle, crijepa i keramike rodila kad je u četvrtak navečer, 13. srpnja, počeo uviđati da se operacija ne razvija kako je trebalo i kako se očekivalo, i kad je lično morao smišljati rješenja i davati naredbe i vojnicima i civilima o prebacivanju, zapravo skrivanju, većine strijeljanih u Kravici na druge lokacija zakopavanja, lokacije u obližnjim selima Glogovi, Ravnicama i Zelenom Jadru? Je li se pomisao o pretvaranju leševa u pepeo rodila u glavi očajnika suočenog s podrhtavanjem tla pod nogama, suočenog s mogućnošću da se najvažnija misija u njegovoj dugoj i uspješnoj vojničkoj karijeri pretvori u unutrašnji kaos, koji će biti nemoguće tiho i bezbolno zauzdati. (…)

Leševi pobijenih moraju nestati s užeglog lica zemlje prije nego što svijet išta dozna, prije nego što itko stigne reagirati, intervenirati, zaustaviti se usred napola obavljenog posla. Zato lokacije zatočenja, smaknuća i masovnih grobnica moraju biti izvan naselja, što zaklonjenije od pogleda, što izoliranije, da rafali, eksplozije i jauci ne dopru do naćuljenih ušiju uzavrele čaršije ili uzavrelih čaršija, jer onda će krenuti glasovi i pukovnikov zadatak pretvorit će se u bjesomučnu utrku između smrti i neusporivog vremena. Kad se dozna, mora biti prekasno. Kad se dozna, neka bude što mora biti: Beara je morao obaviti zadatak, nije smio razmišljati o budućnosti i posljedicama. (…)

Već je petak, 14. srpnja, prošla su puna dva dana otkako je sve počelo, a nije se napravilo ni približno dovoljno, i pukovnik nema više živaca i vremena ispitivati mogućnosti i flertovati s nečim tako ekstremnim i u ideji, i u samoj izvedbi. Mora samo čvrsto stati na zemlju, prestati odgađati i tražiti opravdanja u postupcima drugih. Sabrati se, očistiti misli od svega što je dotad bilo, do kraja upotrijebiti autoritet, samo biti praktičan i odrješit. Djelom zaustaviti glasine, laži, otpore, strah, metež, samovolju. Nikom se više ne smije ostaviti prostor za razmišljanje i preispitivanje. Treba ubijati!

(…) Tko će ubijati? Tko će biti izravno zadužen za pucnjavu po zarobljenicima, uza sve one koji žarko žele ubijati ili će im se igrom slučaja pružiti prilika da otkriju ubojicu u sebi? Odabir ubojica valjalo je shvatiti ozbiljno i odgovorno, naročito s obzirom na brojnost onih kojima je namijenjena smrt, i s obzirom na vremenski okvir u kojemu sve mora biti završeno. Pukovnik Beara bio je svjestan da su izbor i dovođenje provjerenih ubojica najzahtjevnije točke operacije kojom je upravljao, operacije koja je – nakon strijeljanja više od tisuću Bošnjaka na poljoprivrednom dobru u Kravici, i likvidacija zarobljeničkih grupa u dolini Cerske, pa kod škole “Vuk Karadžić” u Bratuncu i drugdje – navečer 13. srpnja bila u zastoju i iščekivanju: dotad se, osim u Kravici, ubijalo više-manje stihijski, ovisno o različitim slučajnostima, o upornosti i riješenosti onih što su dočekali priliku za ostvarenje ličnih osvetničkih poriva, o napregnutosti živaca srpskih vojnika i nižih zapovjednika koji su iščekivali znak, nabijeni adrenalinom, ali i strepnjom od onoga što slijedi. Beara je najviše pouzdanja imao, i morao imati, u zapovjednike i pripadnike dviju elitnih jedinica koje su bile neposredno podređene komandantu Glavnog štaba preko Tolimirovog sigurnosno-obavještajnog sektora: radi se o 65. zaštitnom motoriziranom puku i o 10. diverzantskom odredu. (…)

Potpukovnik Popović u svom tamnoplavom golfu, te pomoćnik Drage Nikolića Milorad Trbić i zapovjednik Vojne policije Bratunačke brigade Mirko Janković bili su u pratnji konvoja čije je odredište bila škola u zaselku Grbavcima u Orahovcu. (…)

Pukovnik Beara ondje se pojavio nedugo poslije Vujadina Popovića, Drage Nikolića i prvih autobusa i kamiona iz zarobljeničkog konvoja. Nije više želio ništa prepustiti slučaju ili tuđoj krivoj procjeni, ili tuđoj sentimentalnosti, a morao je i osobnim pojavljivanjem utjecati na vojnike koji će ubijati, morao je dati do znanja da iza ovoga stoji general Mladić, da stoje vojska i država, da se radi o zadatku najvišeg stupnja važnosti. Nije smio ostaviti ni najmanju pukotinu kroz koju bi se mogla provući sumnja ili tračak neodlučnosti: trebali su mu vojnici nijemi od šoka i straha, vojnici koji se neće stići snaći prije nego što zapucaju u leđa postrojenih zarobljenika, a zatim će sve teći svojim tokom, kao požar ili povodanj.

Vojnici 4. bataljuna i vojni policajci Zvorničke brigade počeli su u ranim poslijepodnevnim satima 14. srpnja izvoditi iz sportske dvorane u Grbavcima zatočene Bošnjake i dovoditi ih, jednog po jednog, u svlačionicu. Svaki je ondje dobio po šalicu vode i tamno platno preko očiju. Potom su utjerani u kamione i autobuse koji su čekali pred školom. Prevoženi su ni kilometar dalje, na livadu u Orahovcu, gdje su rovokopači Inženjerije Zvorničke brigade iskopavali duboku i široku raku. Potpukovnik Popović, potporučnik Nikolić i poručnik Jasikovac pratili su i orkestrirali prevoženje do stratišta, te ritam ubijanja. Zarobljenici su postrojavani blizu jame, a zatim su, u najvećem broju slučajeva, strijeljani leđima okrenuti prema ubojicama. Dovođeni su i dovođeni. Ubijani su kao na pokretnoj traci. Pucali su pripadnici 4. bataljuna Zvorničke brigade i pripadnici Vojne policije iste brigade. Drago Nikolić, usprkos – doduše, mlakom – otporu potporučnika Lazara Ristića, zapovjednika 4. bataljuna, uspio je nagovoriti pripadnike te postrojbe da sudjeluju u strijeljanju tako što im je obećao nove uniforme. Nije bilo teško. (…)

Do kraja tog dana, 14. srpnja, na pedeset i šesti rođendan Ljubiše Beare, strijeljano je u Orahovcu od hiljadu i petsto do dvije hiljade i petsto ljudi. Inženjerija i Logistika Zvorničke brigade, dio vojnika 4. bataljuna, radnici lokalnog komunalnog poduzeća i pripadnici Civilne zaštite iz Zvornika nastavili su pokopavati tijela ubijenih i sljedećeg dana. (…)

No, Bearu je i dalje najviše brinulo i zaokupljalo to što nije raspolagao streljačkim strojevima koje je želio i zahtijevao i kojima je najviše vjerovao. Ovako, bio je doveden u situaciju da se prepusti slučaju, da neznane lokalne vojnike uvlači u ubijanje zarobljenika na prepad, na prevaru ili nasilu, umjesto da to, bez krzmanja i pitanja, odrade najpouzdaniji i najiskusniji, kako je i nalagala konspirativna i kardinalna narav operacije, kako je nalagala logika vojne službe sigurnosti. (…)

Zanemarimo li raniju špekulaciju da je masakr Mladiću zapovjeđen ili savjetovan s Pala ili iz Beograda 11. srpnja ili u noći na 12. srpnja, malo je vjerojatno da se zamisao o pokušaju prekidanja rata pogubljenjem nekoliko tisuća zatočenika mogla roditi na sastancima u noći s 11. na 12. srpnja. Ako je motiv nezapamćenog pokolja bio u izazivanju međunarodnog šoka, koji će dovesti do okončanja rata, onda je to moralo biti osmišljeno i isplanirano ranije, a ne u adrenalinskoj i alkoholnoj ognjici u kojoj je glavnu riječ vodio čovjek koji je javno navijestio osvetu nad poraženima.

(…) Definitivno je odlučeno u noći s 11. na 12. srpnja, a za hitno planiranje i provođenje masovnog ubijanja zadužen je pukovnik Beara. Zadužen je za izgradnju jednokratnog i namjenski konkretnog smrtnog stroja, i od ranog jutra 12. srpnja, dan ili dva dana nakon što je stigao na područje Srebrenice i Bratunca, on se posvetio tome u potpunosti. Pukovnik Beara zadatak je u velikoj mjeri shvatio kao vrlo ozbiljan posao, jer je bio svjestan da samo tako može ispuniti ono što mu je povjereno: morao je zadržati koliko-toliko hladnu glavu, što mu je – s obzirom na sve – teško uspijevalo. No, da bi zadatak shvatio kao posao, ipak je neophodno bilo uvjerenje da čini nešto u interesu svog naroda, nešto što se naprosto mora obaviti zbog viših ciljeva, a njemu, pukovniku Beari, povijest i general Mladić namijenili su nezahvalnu ulogu koja je podrazumijevala žrtvovanje savjesti i elementarne etike u korist odanosti, časti i drugih “nadracionalnih” razloga. Je li zaista mislio da je uloga koja ga je zapala nezahvalna, ali da on od nje nema pravo bježati? Može li biti da je pukovnik počašćen time što je upravo njemu dodijeljeno da se osveti u ime svekolikog srpstva? Je li moguće da je tajnom i vremenski vrlo limitiranom operacijom ubijanja, operacijom jezivih razmjera i velike organizacijske složenosti, upravljao čovjek uma toliko pomračenog mržnjom i iracionalnim? (…)

U noći sa 16. na 17. srpnja 1995. pukovnik Beara mogao je podvući crtu. Od poslijepodneva četvrtka 13. srpnja do popodnevnih ili večernjih sati nedjelje, 16. srpnja, na području Bratunca i Zvornika ubijeno je oko osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca, momaka i dječaka Srebrenice. Otprilike isti broj bošnjačkih muškaraca preživio je srpsku okupaciju Srebrenice i izbavio se iz obruča kad je potpukovnik Pandurević autonomno odlučio otvoriti koridor za prolaz na slobodni teritorij. Ostao je još manji broj Bošnjaka u lokalnim bolnicama i neke grupe, ukupno nekoliko stotina ljudi, koje su bile izgubile vezu s glavninom bošnjačke kolone i dezorijentirano se nastojale domoći slobodnog teritorija: to će se, ubijanjem, zarobljavanjem ili novim propuštanjem kroz suženi koridor, rješavati idućih dana, kad pukovnik Beara više ne bude tu, kad ode na drugi zadatak.

U neposrednom ubijanju sudjelovalo je najmanje stotinu vojnika i policajaca, pa i civila, a možda se može govoriti i o više stotina ubojica. Mnogi od njih nikad neće biti izvedeni pred sud. Do završetka operacije, najmanje stotinu oficira i podoficira Vojske Republike Srpske i Ministarstva unutarnjih poslova, na svim razinama zapovijedanja, stiglo je sudjelovati ili saznati za pogubljenje zarobljenika. U transportiranju živih i mrtvih Bošnjaka i u pokopavanju ubijenih sudjelovalo je novih više stotina vojnika i civila. Ako pretpostavimo da je samo dio ovih ljudi rekao barem još jednoj najbližoj osobi što se događa, ili rekao što je vidio, čuo i svojim rukama učinio, stići ćemo do brojke od hiljadu ljudi, ili najmanje hiljadu ljudi koji su sudjelovali ili znali za četverodnevno masovno ubijanje na području Bratunca i Zvornika, na području površine oko tri tisuće kvadratnih kilometara na kojem je tih dana živjelo ili se zateklo ukupno oko stotinu hiljada stanovnika.

Premda je u tih četiri-pet dana povremeno dolazio na rub bijesa zbog sporosti, neodlučnosti i zbog različitih blokada, pukovnik Beara morao je, na kraju, biti realan i konstatirati da je, s obzirom na broj uključenih i upućenih, količina unutrašnje opstrukcije i pobune bila zanemariva. Deronjić, Aćimović, možda major Furtula i potpukovnik Pandurević, potporučnik Ristić, Marko Boškić, možda još poneki oficir i vojnik, poneki civil. Nije da su te opstrukcije bile baš beznačajne u tehničkom smislu, ali generalno, s obzirom na sve, pukovnik Beara nije imao previše razloga da se žali za poslušnost kotačića u mehanizmu za ubijanje koji je bio osmislio i napravio, a izazivanje poslušnosti bilo je njegov osnovni posao.

Vjerojatno je to pripisivao snazi svog autoriteta, svojoj pameti i organizacijskoj sposobnosti, svom vojničkom geniju. Pukovniku Beari, međutim, nije trebala svenarodna slava kao nagrada za posao koji je obavio: to neka pokupi general Mladić, to pripada njemu, njemu je to potrebno. Ustvari, sad kad je završilo, Beari bi bilo najdraže da za njegovu ulogu u ovome ne zna nitko, da se sakrije njegovo životno djelo pred svima, osim pred Ratkom Mladićem, i možda još pred pokojim čovjekom do čijeg mu je mišljenja, privatno ili karijerno, bilo jako stalo: mogao je to biti general Tolimir, mogao je biti i netko u Beogradu. No, Mladić je bio neusporedivo najvažniji.

(…) Beara je te noći, sa 16. na 17. srpnja, odspavao tri ili četiri sata. Probudio se okupan znojem, umorniji nego što je zaspao. Umio se, oprao i obrijao. Spremio se za odlazak. Njegov posao bio je završen. Pobijeni su svi koji su uhvaćeni.

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!