HOMMAGE: Michel Legrand, kompozitor i trostruki dobitnik Oskara

kad se mislilo da će se Michel Legrand potpuno posvetiti jazzu i popularnoj pjesmi, početkom 60-tih nadire tzv. francuski filmski novi val. Tko će biti bolji od njega da se uključi kao skladatelj, dajući maksimum sa svojom bujnom melodijskom imaginacijom, s osjećajem za melankolični ton pjesama, sa sjajnim aranžerskim, skladateljskim i pijanističkim umijećem

Tko je (bio ) Michel Legrand ? Tko se krije iza tog čarobnog imena kojeg je svaki od amatera ljubitelja filma barem jedanput morao zapaziti? Malo je ako kažemo sjajan jazz-pijanist i aranžer, koji je radio od Milesa Davisa i ostalim vrhunskim, jer ćemo ga sresti i kao interpretatora klasične glazbe. Ako Michela Legranda poznajemo samo kao jednog od najvećih skladatelja filmske glazbe (oko 250 filmova, čak tri Oskara!), opet je malo, jer je on dirigirao, skladao i producirao ploče skoro svih važnijih francuskih šansonjera, uključujući Pariškog vrapčića Edith Piaf. Potom je i odličan pjevač koji je otpjevao neke od velikih (svojih) šansona. Uz to i bonvivan, avijatičar…, najveći kada je riječ o francuskoj filmskoj glazbi i njenim protagonistima, uz Mauricea Jarrea, naravno. Taj nas je velikan svjetske glazbe napustio u noći između 26. i 27. januara, u 86. godini.

Njegova nas je umjetnička magija dodirnula u više navrata. Dva njegova boravka u Zagrebu i Dubrovniku i suradnje s jazz-vibrafonistom Boškom Petrovićem i Zagrebačkim solistima pamte se, kao i nastup s Terezom u okviru Dubrovačkih ljetnih igara 2002. godine.

Michel Legrand, iako rođen u glazbeničkoj obitelji 1932. godine, zarana je sam učio glazbu. Otac Raymond, inače poznati dirigent i kompozitor zabavne glazbe, otišao je od njih kad je Michel imao 5 godina.

Michel je u mladosti želio biti sve, i kompozitor, i pjevač, i izvođač klasične glazbe, i dirigent… Mama ga šalje kod velike Nadije Boulanger, uči orkestraciju, savladava sviranje skoro svih instrumenata (“da mi glazbenici u studiju ne bi objašnjavali šta je šta”) i baca se s 20-tak godina u glazbeni život, ali svijet se za njega okrenuo naopako kad je sredinom 50-tih na koncertu sreo orkestar velikog američkog trubača Dizzyja Gillespiea, pa ga oduševljavaju jazz i popularna glazba. Počinje pisati aranžmane za mnoge francuske i američke pjevače šansona, američke popularne pjesme i klasike u rasponu od Edith Piaf do Mauricea Chevaliera, od Raya Charlesa do Barbare Streisand ili Arethe Franklin, da o pop-vedetama poput Neila Daimonda ili Diane Ross niti ne govorimo. Njegovi su “pacijenti” bili, naravno, i Juliette Gréco, Zizi Jeanmarie i veliki karipsko-francuski pjevač Henri Salvador. I, naravno, najveći od najvećih – Jacques Brel!

Paralelno kao pijanist snima album I Love Paris 1954. godine, koji se prodaje u višemilijunskom tiražu, ali, zbog pogrešnih ugovora, dobija tek par tisuća dolara od izdavača s obiju strana Atlantika. Slijedi još nekoliko sličnih projekata koji će okončati sjajnom pločom Legrand Jazz, na koju poziva sve odreda velike zvijezde američkog jazza na čelu s trubačem Milesom Davisom i pijanistom Billom Evansom, i to koncem 50-tih u New Yorku.

I kad se mislilo da će se Michel Legrand potpuno posvetiti jazzu i popularnoj pjesmi, početkom 60-tih nadire tzv. francuski filmski novi val. Tko će biti bolji od njega da se uključi kao skladatelj, dajući maksimum sa svojom bujnom melodijskom imaginacijom, s osjećajem za melankolični ton pjesama, sa sjajnim aranžerskim, skladateljskim i pijanističkim umijećem?! Veliki Jean-Luc Godard je njegov “pacijent”, a onda i Jacques Demy, s kojim realizira više projekata, od kojih onaj prvi Cherbourski kišobrani ostaje kao djelo nepojamne ljepote s prekrasnom Catherine Deneuve u glavnoj ulozi. Nikada prije nije zabilježeno u povijesti nagrade Oskar da je netko bio kandidiran za nju u čak trima kategorijama: najbolja glazba, najbolji song i najbolja glazbena adaptacija.

Onda su slijedile suradnje sa skoro svima velikim, opet u rasponu od Orsona Wellesa, Roberta Altmana i Clinta Eastwooda do Josepha Loseya, pa sve do Barbare Streisand, s kojom realizira glazbeni film Yentl 1982. godine, za koji treći puta biva nagrađen Oskarom za najbolju glazbu. Prije toga, već je u svojoj arhivi držao dva zlatna kipića: onaj za film Ljeto 42 režisera Roberta Mulligana iz 1962. godine, te za najbolji song The Windmills of Your Mind, napisan za film Thomas Crown Affair iz 1968. Ova zadnja spomenuta godina bit će presudna za Michela Legranda, jer se trajno seli u Hollywood i piše, piše, piše, sam je rekao kako skoro da nije imao vremena da vidi sve filmove koje je opskrbio svojim prekrasnim melodijama, aranžmanima i produkcijama. Za film Happy Ending piše prekrasnu pjesmu What Are You Doing the Rest of Your Life 1969. godine, a tri godine poslije dobija jednu od nagrada Grammy za verziju koju je napravio s velikom jazz-pjevačicom Sarah Vaughan. Pjesma je ostala živjeti kao jedna od svevremenih zimzelenih uspješnica i u originalu je skladana na tekst pisan na engleskom jeziku.

Ali tu se glazbenička avantura Michela Legranda ne završava. Jazz ostaje njegova trajna ljubav, on će svirati klavir, aranžirati i dirigirati mnogim velikanima jazza. Stan Getz, John Coltrane, Bill Evans, Ben Webster samo su neki od onih s kojima se sretao u studijima, ili pak na koncertima, već spominjana Sarah Vaughan također, pa kubanski trubački as Arturo Sandoval, neizbježni violinist Stephane Grapelli i drugi. Čuvena je njegova zadnja suradnja s karizmatskim trubačem Milesom Davisom s početka 90-tih, kada su radili skupa na opskurnom australskom filmu Dingo, u kome će Miles, osim što će odsvirati sjajno trubu, u Legrandovim orkestracijama igrati i jednu od dviju glavnih uloga: jazz-trubača iz pariških klubova Billyja Crossa.

I opet to nije sve: kao pijanist, Legrand je snimao djela Érica Satiea i Aaronda Coplanda, jedno se vrijeme okrenuo i glazbenom teatru pa je iza njega ostalo više broadwayskih uspjeha ili onih na West Andu. Imao je ispunjen dnevnik rada sve do konca ovog desetljeća i spremao se da na nastupe vozi avion, za koga je avijatičarsku licencu dobio kad je imao 40 godina, a sve u želji da savlada strah od letenja. I da nam obitelji Legrand ne bude dovoljno, potrudila se njegova sestra Christiane, koja je sjajno pjevala i u naše krajeve banula kao vodeća sopranistica u čuvenoj francusko-američkoj vokalnoj grupi “Swingle Singers” 1970. godine da nastupi u okviru jazz-festivala u Ljubljani.

PROČITAJTE I...

Nesporno je da postoje čitavi organizirani krugovi koji kontinuirano rade na daljnjem destabiliziranju Bosne i Bošnjaka u ovom smislu, a i mi im u nekim slučajevima zdušno pomažemo u tome, pa se npr. iznova pitamo šta smo to mi kao narod, čak jesmo li uopće narod, a to se reflektira i onda kad je riječ o našoj književnosti i kulturi, odnosno o našem kulturnom identitetu uopće... Tako se, kao da smo kolektivno “omađijani” kakvom zlom “čarkom”, iznova pitamo kako nam se zove maternji jezik, šta je to naša književnost i kultura ili je li ona uopće naša, odričemo se nekih naših ključnih pisaca i drugih izrazito važnih ličnosti naše kulturalne ili društvene povijesti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!