Hočko i crkvena zvona

Razgovor o Hočku i zvonu zabilježio sam ovako. Za nekoliko minuta trebao se oglasiti ezan. Utom su zatreštala zvona sa zvonika gradske crkve. Bilo je dvije ili tri minute do podne. “Zanimljivo, nikad ne zvone okruglo u dvan'est!?”, promrmlja Ibro. “Tačno. A znaš li što je to tako?”, drecnu se Ismet, kao da je jedva čekao to pitanje

Vjerujem da nema čaršije čiju monotoniju i dnevnu rutinu svakodnevno ne prekidaju ezani s minareta i crkvena zvona, nerijetko preklapajući se jedno s drugim. Drugdje ovaj prizor i nije toliko poznat iz prostog razloga što se po evropskim zemljama ezani uglavnom uče u unutrašnjosti mesdžida bez vanjskog ozvučenja, a, koliko sam mogao primijetiti, ni zvona nisu tako glasna i reska kao kod nas. To višestoljetno suglasje ezana i zvona porodilo je i mnoge zgode i pošalice. Jedna, trenutno aktuelna, kaže da je fratar tražio od hodže da utiša ezan. Hodža je pristao, ali uz uvjet da kolega s druge strane svoje zvono prebaci na vibraciju.

Ezan i zvono samo su dio onoga što je baština ove lijepe zemlje. Do ezana i zvona valjalo je najprije podići sve te bogomolje, a tu su iskustva i zapisi ponekad zadivljujući. Istraživajući detaljnije historijat džamija na mom području, došao sam do podataka da su vrlo često u njihovoj izgradnji, što vlastitim radom, što novcem, učestvovali i katolici. Slične primjere nalazimo i kod izgradnje crkava. Sve je to vjerno zabilježeno i sačuvano.

No, ipak ću se vratiti ezanu i zvonu, i to kroz kazivanje koje se u prozorskom kraju već generacijama prenosi i čuva. Mjesto je dešavanje kotlina Rame, tačnije, lokalitet današnjeg Ramskog jezera, a dvije centralne figure priče jesu hodža zanimljivog imena – Hočko – i fratar čije mi je ime nepoznato. Kazivanje sam imao priliku čuti više puta, ali mi je najupečatljivije ostalo ono koje se desilo u džamiji nakon podne-namaza. Inače, džematlije se u džamiji okupe 15-ak minuta prije namaza, a to vrijeme iskoristi se za pretresanje različitih tema, od sporta, preko politike, kulture, tradicije, običaja, pa sve do vjere i vjerskih propisa.

Mnoge od tih simpatičnih, ponekad ispraznih, a ponekad i vrlo zanimljivih i poučnih razgovora sam zabilježio, onako, za sebe i svoju dušu. Mnogo je bajnih kazivanja o prikazama i ograjisavanju, nekadašnjim pirovima prilikom vjenčanja koji su znali potrajati i čitavu heftu, teškom radu na selu, nezaobilaznom Titinom vaktu, zaboravljenoj praksi zvanja umrlog na talkin, iseljavanju ljudi do koga je došlo akumulacijom Ramskog i Jablaničkog jezera, torturama proživljenim kroz različite koncentracione logore, služenju vojnog roka u bivšoj JNA…

Razgovor o Hočku i zvonu zabilježio sam ovako.

Za nekoliko minuta trebao se oglasiti ezan. Utom su zatreštala zvona sa zvonika gradske crkve. Bilo je dvije ili tri minute do podne.

“Zanimljivo, nikad ne zvone okruglo u dvan'est!?”, promrmlja Ibro.

“Tačno. A znaš li što je to tako?”, drecnu se Ismet, kao da je jedva čekao to pitanje.

“Oklen ću znat? Znam samo da im nikad ne zvone tačno u podne.”

“Hodža, imam li vakta da im opričam?”

“Haj kad klanjamo, evo, vakat je ezanu!”, reče imam i rukom dade znak mujezinu da uči.

Zvona su već prestala, a gradom se sad prolomi:

Allahu ekber. Allahu ekber…

Klanjali su. Hodža bi, po običaju, nakon namaza održao kraći vaz, minutu ili dvije. Ponukan okolnostima, mudro je počeo:

“Čuli smo zvona. Čuli smo i ezan. Slušamo ih, zapravo, svaki dan. Ako bolje razmislimo, shvatit ćemo da su i jedno i drugo, i zvono i ezan, na neki način poziv ka Bogu i molitvi, odnosno poziv ka onome što je sveto. Samim tim, i oni su posebni, veliki, da ne kažem sveti. E sad, hajmo se zapitati zašto zvono zvoni na zvoniku, a ezan uči na munari? Pa baš zato što su sveti i pozivaju onome što je sveto. Svetom ne priliči da bude nisko, pa otuda i ide s visine, s munare ili zvonika. Tako je i sa svetim knjigama. Nećete nikada vidjeti Kur'an, pa ni Bibliju na podu, je l’ tako? Ako slučajno i vidite, vi ćete ga podići negdje na policu. To je ta božanska svetost koje nekada nismo ni svjesni.”

Imamova priča očito je dojmila prisutne koji su bili u nekom stanju nalik na razmišljanje ili začuđenost. Da bi kompletirao utisak, imam se vješto odlučio uključiti i Ismeta.

“Ismete, deder nam sad opričaj što zvono ne zvoni tačno u podne!”

Ismetovo lice dobi drugačiji, pomalo svečarski izgled. Sjedio je poguren. Iznenada se uspravio i uz grananje rukama počeo objašnjavati.

“Ja sam to od starina upamtio. U mom selu bio je neki čuveni hodža Hočko…”

“Je li mu baš bilo ime Hočko ili su ga samo tako zvali?”, prekide ga neko.

“Svi su ga zvali Hočko. Je li mu to bilo pravo ime ili nadimak, stvarno ti ne bih znao reći!”

Ismet je bio razuman i rječit čovjek, vičan pripovijedanju i raspravama. Ali, bio je i plahovit. Trebala je samo mala sitnica pa da plane i povisi ton.

Imam je opazio da ga je pitanje donekle uzdrmalo pa je odlučio pripomoći.

“I šta bi s tim Hočkom?”

“On je bio dugo hodža u našem selu čuveni Hočko, morali ste čuti nekad za njega!?”

Ovaj se put niko ne javi, pa je, nakon kraće pauze, nastavio:

“Hočko bi ezan učio s munare. Nije tada bilo mikrofona i ozvučenja. Kad bi god kuisao za podne, zvonila su zvona na samostanu. To ga je ometalo, pa se jedne prilike zaputio do fratra da popriča s njim. Pokušao ga je zamoliti da se nekako usklade, da zvono zvoni ili prije ili poslije ezana. Fratar nije htio ni čuti. Hočko je otišao razočaran, uz opasku da on još nije rekao svoju zadnju.”

“Opasan neki Hočko!”, dobaci opet neko.

Ismet se nije dao omesti.

“Već sljedećeg dana desilo se nešto neobično. Hočko je kuisao za podne. Zvono je zvonilo tačno u isto vrijeme, ali se nije zaustavljalo. Fratri su se strkali, digao se svijet, ali, zvono zvoni li zvoni. Sve su probali, ali džabe. Tek je pred mrak onom fratru sve bilo jasno. ‘Hočko!’, viknuo je i brže-bolje krenuo ka džamiji. ‘Jesmo li se sad dogovorili?’, pitao ga Hočko. ‘Sve smo se dogovorili, samo ga zaustavljaj kako znaš i umiješ!’, molio je fratar. Hočko mu obeća da će sve biti u redu. Fratar nije uspio doći ni do samostana, a zvona su stala. Od tada, nikad više zvono ne zvoni tačno u podne. Eto, pratite slobodno!”, završio je Ismet.

 

 

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!