Hoće li Kupres ostati bez svojih Bošnjaka

Nestalo je naših čaršija i pazarišta, ezana, mirisa naših avlija i sevdalinki. Nestalo je onog nekadašnjeg rahatluka. Jedno od naselja koje su u prošlosti izgradili Bošnjaci, a koji su danas svedeni na neznatnu manjinu, jeste i Kupres, gradić u Livanjskom kantonu, smješten u istočnom dijelu Kupreškog polja na 1.135 metara nadmorske visine

 

Nestajanje Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvjesto godina posebno je izraženo u posljednje tri decenije, tačnije od 1992. godine do danas. Prestanak osmanske vlasti na prostorima Bosne i Hercegovine izazvao je prvi val masovnih migracija bošnjačkog stanovništva. Seobe Bošnjaka nastavljene su i u vrijeme Kraljevine i socijalističke Jugoslavije. Najveće promjene u strukturi stanovništva zabilježene su na području istočne Hercegovine i Podrinja, u kojima je broj Bošnjaka sveden na skoro zanemariv broj.

Ratovi, bolesti, bijeda i nesigurnost bili su glavni uzroci nestajanja našeg naroda, koji je nekad nastanjivao većinu bosanskohercegovačkog teritorija. Brojna naselja koja su u prošlosti osnovali i izgradili Bošnjaci danas su bez njih. Nestalo je naših čaršija i pazarišta, ezana, mirisa naših avlija i sevdalinki. Nestalo je onog nekadašnjeg rahatluka. Jedno od naselja koje su u prošlosti izgradili Bošnjaci, a koji su danas svedeni na neznatnu manjinu, jeste i Kupres, gradić u Livanjskom kantonu, smješten u istočnom dijelu Kupreškog polja na 1.135 metara nadmorske visine.

GRAD FAZLI-PAŠE

Kao sredina koja obiluje prirodnim resursima, okolina Kupresa bila je naseljena još u pretpovijesno doba. Stoljećima su u širem rejonu Kupresa živjeli stočari u svojim primitivnim nastambama. Postojanje većih naselja nije zabilježeno. Tek je u 16. stoljeću Kupres počeo prerastati u veće naseljeno mjesto. U vrijeme osmanske vladavine, tačnije u vrijeme namjesnikovanja Fadila Ahmed-paše Maglajlije ili Fazli-paše Maglajca, Kupres poprima urbane crte i postaje značajno naseljeno mjesto. Fazli-paša je od 1650. do 1655. godine bio četiri puta bosanski beglerbeg, odnosno namjesnik. Pogubljen je 1657. godine.

U svojim putovanjima kroz razne pokrajine Osmanskog carstva Evlija Čelebija posjetio je i Kupres, o kojem je u svom djelu Sejahatnama ili Putopis napisao sljedeće: “U ovome je selu Fazil-paša podigao novu džamiju, kupatilo, nekoliko dućana i stotinjak kamenitih sirotinjskih kuća pokrivenih daskom i borovim okorcima. Oslobodio ga je izvanrednih poreza jer su Mađari na ovoj gorskoj visoravni svake godine hvatali mnogo roblje. Zbog toga veziri koji upravljaju cijelim bosanskim pašalukom ljetuju na ovoj gorskoj visoravni s deset hiljada vojnika i čuvaju njenu okolinu.”

Kako bi se naseljeno stanovništvo, koje su najvećim dijelom činili Bošnjaci, zaštitilo od nasrtaja neprijatelja, u 18. stoljeću podignut je grad opasan drvenim palisadama i dubokim opkopom. Grad je imao tri kamene tabije i kulu za municiju. Imao je i dvije kapije. Na glavnoj kapiji nalazio se čardak od borovine. Grad su branila dva džemata konjanika. Prvi džemat sastojao se od pedeset vojnika i jednog zapovjednika, dok je drugi džemat imao pedeset i jednog vojnika i jednog zapovjednika. Administrativno, Kupres je pripadao sandžaku Klis i Prusačkom kadiluku. U vrijeme austrougarske vladavine, 1885. godine porušena je osmanska tvrđava, a Kupres je polahko počeo poprimati drugačiji izgled.

U vrijeme austrougarske vladavine uveliko se počela mijenjati i etnička struktura stanovništva. Još u posljednjim desetljećima osmanske vladavine neka naselja u okolini Kupresa opustošila je kuga, a sada pod novom vlašću, bošnjačko stanovništvo počelo je masovnije napuštati ova područja. Raseljavanje Bošnjaka obilježeno je doseljavanjem kršćanskog stanovništva, tako da su za kratko vrijeme neka bošnjačka naselja postala čisto hrvatska ili srpska.

Na mnoge kupreške Bošnjake danas podsjećaju samo toponimi: Bajramovci, Osmanlije, Begovo Selo, Mušići, Odžak, Đerđelez. Historičari i etnolozi zabilježili su tako imena mnogih naselja u okolini Kupresa u kojima su nekoć obitavali Bošnjaci. Tako je poznato da su u Osmanlijama živjele begovske porodice Huseinbegović i Fazlibegović, u Vrilima Idrizbegovići, Zrno, Kuštro i Ištuk, u Gornjem Vukovskom Memići, Plemići, Babići, Demidžići i Price, u Donjem Vukovskom Zečevići i Keranovići, u Zanoglini Šerbe i Filipovići. Pored bošnjačkih porodica, historičari su zabilježili i postojanje mnogih kula, odžaka i mezaristana u mjestima u kojima danas nema nijednog Bošnjaka. Mnogi materijalni ostaci koji potvrđuju prisustvo Bošnjaka na ovom području očuvani su do danas.

Broj Bošnjaka u Kupresu i okolini u posljednja dva stoljeća konstanto je opadao. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu u općini Kupres živjelo je 802 Bošnjaka, što je činilo nešto više od 8%. U periodu 1992. do 1994. godine Kupres je bio pod okupacijom JNA i VRS. Bošnjačko i hrvatsko stanovništvo bilo je prognano. Nakon što je okončan bošnjačko-hrvatski sukob, krenulo se u oslobođenje ove varoši. Udružene jedinice 7. korpusa pod komandom rahmetli generala Mehmeda Alagića otpočele su 19. oktobra 1994. godine borbena dejstva s ciljem oslobođenja Kupresa. Trinaestog dana borbe, u akciju se uključuje i 2. gardijska brigada HVO‑a.

S obzirom na to da su linije odbrane prema VRS-u dodatno oslabile, HVO munjevito prodire na pravcu Ravašnjice – Ravno i iz pravca Rilića. Narednog dana pripadnici 7. korpusa izbijaju na Stožer, Kupreška vrata i Malu Plazenicu. Odlučujućim udarom oslobođeni su i objekti Veliki i Mali siver, Crni vrh, Runjevica. S tih pravaca vršen je ogroman pritisak na Velika vrata. Trećeg novembra, zaposjedanjem najdominantnijih kota, operacija oslobođenja Kupresa doživljava svoj vrhunac. Iako su snage 7. korpusa, nakon niza uspjeha, mogle ući u sam grad, koji je bio pust od pripadnika VRS-a, to je prepušteno snagama HVO-a, koje nakon dva sata ulaze u Kupres. U akciji oslobođenja Kupresa učestvovalo je oko 5.600 pripadnika ARBiH. Poginuo je 41 pripadnik ARBiH, dok ih je 162 ranjeno. HVO je imao četiri poginula i 15 ranjenih boraca.

NIKO SE NE SJEĆA ZASLUGA BOŠNJAKA

Danas, iako je Kupres slobodan grad, mnogi Bošnjaci ne žele se vratiti na svoja ognjišta. Prema rezultatima popisa stanovništva u BiH iz 2013. godine, od 802 Bošnjaka, koliko ih je bilo prije agresije, vratilo ih se tek 255. Najviše ih je nastanjeno u gradu Kupresu (116) i naseljima Kute (51) i Donje Ravno (30). Manji broj njih živi u naseljima Goravci (12), Odžak (9), Otinovci (7), Botun (4), Brda (10), Kukavice (11) i Rilić (5). Ovaj je broj sada zasigurno još manji s obzirom na to da je u posljednjih par godina evidentan čest odlazak mladih u zemlje Evropske unije. Bošnjaci, povratnici u Kupres, najvećim su dijelom nezaposleni ili obavljaju samo sezonske poslove i bave se poljoprivredom i stočarstvom.

Sa sigurnošću možemo zaključiti da je nezaposlenost osnovni razlog zbog kojeg se ovdašnji Bošnjaci teže odlučuju na povratak u rodni Kupres. Drugi razlog slabog povratka može prepoznati svako ko posjeti ovu varoš. Dovoljno je da pročitate nazive ulica. Mate Bobana, Matice Hrvatske, Fra Filipa Kunića, Jure i Bobana, Bana Jelačića, Kralja Tomislava, Kralja Zvonimira. Ukratko, u cijeloj varoši ne možete naći nijedan naziv ulice, niti neke ustanove, koji bi vas posjetio da Kupres ima neke veze s Bošnjacima.

Grad koji je sagradio Fadil-paša Maglajlija danas nema ulicu svog osnivača i dobrotvora, nema ni ulicu Mehmeda Alagića, čovjeka kojem najviše duguje svoju slobodu. Svake godine u mjesecu novembru ovdašnja lokalna vlast i udruženja obilježavaju 3. novembar, Dan oslobođenja Kupresa. Ovaj događaj obilježava se polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća, misama, posjetom spomen-obilježjima hrvatskim braniteljima i drugim sadržajima koji ni najmanje ne odražavaju poštovanje, sjećanje i zahvalnost prema pripadnicima Armije RBiH koji su dali velike žrtve da bi Kupres danas bio slobodan.

Malobrojni bošnjački povratnici u Kupres često ističu da nemaju problema s lokalnim vlastima i s hrvatskim stanovništvom. Ističu kako nailaze na podršku svojih komšija i poznanika Hrvata.

“Odnosi između Hrvata i Bošnjaka u Kupresu su dobri i uvijek su bili dobri. Ovdje nema nijednog Bošnjaka koji je vlasnik nekog ugostiteljskog objekta ili trgovine, međutim, imamo puno razumijevanje od naših komšija. Nikad nam niko nije pokušao poturiti svinjetinu ili napraviti bilo kakvu neugodnost. Međutim, kada je u pitanju aktuelna politika prema Bošnjacima, to je nešto drugo”, kaže za Stav Fikret Ugarak, vijećnik u Općini Kupres.

Iako od ovdašnjih Bošnjaka možete čuti da nemaju većih problema, dovoljno je pažljivo osmotriti ovaj gradić i malo porazgovarati s ljudima i shvatit ćete da je odnos aktuelne politike spram malene bošnjačke zajednice, kojoj prijeti potpuni nestanak s ovih područja, i više nego ignorantski. Kupreški Bošnjaci nemaju izraženijih problema s lokalnom vlašću, ali isto tako nemaju ni potrebnu pomoć i podršku. Primjer koji može potvrditi istinitost ove tvrdnje jeste i činjenica da su ulice u kojim su pretežno nastanjeni Bošnjaci, ili ulice koje vode do jedine džamije u gradu, i dalje neasfaltirane i neuređene, iako se nalaze u centru varoši.

Malobrojne Bošnjake Kupresa danas objedinjuje i vodi brigu o njihovom vjerskom životu džemat Fadil Ahmed-pašine džamije. Ovaj džemat formiran je u vrijeme namjesnikovanja Fazli-paše Maglajca između 1650. i 1655. godine, kada je podignuta i prva džamija u Kupresu. Prema narodnoj predaji, Fazli-paša je jedne prilike na područje Kupresa doveo puk vojske koja je bila ozbiljno bolesna. Paša se nadao da će njegova vojska ozdraviti ako bude boravila na čistom planinskom zraku, jela zdravu hranu i pila čistu vodu. Tom se prilikom i zavjetovao da će, ukoliko njegova vojska ozdravi, ovdje podići džamiju. Sudbina je htjela da pašina vojska ozdravi i, kako bi ispunio svoj zavjet, Fazli-paša je podigao prvu džamiju u Kupresu, koja i danas postoji. U vrijeme minule agresije na BiH Fadil-pašina džamija bila je na meti napada ovdašnjih Srba, koji su je većim dijelom porušili. Zahvaljujući ovdašnjim džematlijama i brojnim donatorima, džamija je ponovo obnovljena i proširena tako da je uz postojeće zidove stare džamije dograđen dodatni molitveni prostor. Većinu troškova obnove džamije u ukupnom iznosu od oko 300.000 KM snosila je jedna kuvajtska porodica, ali i donatori iz nekoliko kupreških i drugih porodica.

OBNOVLJENA DŽAMIJA

Rekonstruirana i proširena Ahmed Fadil-pašina džamija u Kupresu svečano je otvorena 9. jula 2016. godine i od tada je na raspolaganju svim vjernicima koji navrate u ovo mjesto. Džemat Fadil Ahmed-pašine džamije pripada Muftiluku travničkom i jedan je od 22 aktivna džemata u Medžlisu Islamske zajednice Bugojno. Na čelu džemata nalazi se Fahrudin ef. Makić iz Jajca, koji je zaslužan za dobru organizaciju vjerskog života na ovom području. Kako navodi ef. Makić, u Kupresu se nalazi jedan aktivni džemat i dvije džamije, jedna u gradu Kupresu, a druga u selu Kute, u kojem živi desetak bošnjačkih porodica.

“U džamiji u Kupresu odvijaju se sve aktivnosti koje džemat zahtijeva. Ovdje se obavljaju dnevni namazi, džuma i bajram-namaz, a po potrebi i dženaze, tako da je ovaj džemat jednak s ostalim džematima u Bosni i Hercegovini. Aktivni smo i na polju vjerske pouke. U osnovnoj školi imamo 15 učenika, od kojih njih 14 pohađa vjersku pouku. Ja im predajem islamski vjeronauk. Ovdje u džamiju dolazi sedmero djece. Kupres je specifično mjesto u kojem ima nomada koji žive ovdje povremeno. Njihova djeca dolaze u školu, ali, zbog prevelike udaljenosti, ne mogu dolaziti u džamiju. Za takvu djecu organiziramo vjeronauk u školama”, kaže Makić.

“Ovdje živimo u slozi s našim komšijama hrvatske nacionalnosti i s njima nismo imali nikad problema. Početkom augusta 2018. godine imali smo slučaj da nam je opljačkana džamija, ali u to je bila umiješana jedna nepoznata osoba koja je za sebe tvrdila da dolazi iz Bijeljine. Taj čovjek tako je došao ovdje na akšam-namaz i tražio da prenoći u džamiji. Mi to nismo dozvolili jer imamo prostoriju koja je predviđena za boravak musafira, koji tu može da prenoći umjesto u džamiji. On je onda zamolio našeg muteveliju Salku Horozovića da mu dozvoli da se barem abdesti u džamiji, klanja namaz i malo odmori do sljedećeg vakta. Rekao je da dolazi iz Bijeljine i da je umoran. Mi smo mu povjerovali i ostavili ga samog unutra. Kada smo malo zatim došli, njega nismo zatekli, ali smo vidjeli da je kutija s dobrovoljnim prilozima obijena i iz nje odnesen sav novac. Eto, ovakva neugodnost nam se prvi put sad dogodila”, izjavio je imam Fadil Ahmed-pašine džamije u Kupresu Fahrudin ef. Makić.

Primjer bijeljinskog došljaka koji je opljačkao džamiju podsjeća na primjer dosadašnje politike spram bošnjačkoj manjini, koja ih je više iskorištavala nego pomagala. Kako će se stvari odvijati u budućnosti i hoće li opstati Bošnjaci u Kupresu i drugim sredinama gdje su svedeni na skoro zanemariv broj, zavisit će od nas samih i volje naših političkih predstavnika da rade za dobrobit naroda kojeg predstavljaju.

 

PROČITAJTE I...

Valja nam razmišljati i o onome što slijedi poslije ramazana. Jesu li s ramazanom završila i naša druženja s džematom? Da li poslije ramazana ostavljamo Kur'an na police do neke nove prilike? Da li smo i mi poput onoga koji kroz šalu zna reći: “E sad ću smotati postekiju i turiti je na tavan do idućeg ramazana”

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!