Herceg-Bosna: Konačni pad

Prije četiri godine Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu na ukupno 111 godina zatvora osudio je bivše čelnike samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Protekle nedjelje održana je rasprava na kojoj su se osuđeni žalili na kazne dok je Tužilaštvo tražilo da im se, zbog zločina počinjenih tokom 1993. i 1994. godine, kazne uvećaju. Konačna presuda čelnicima Herceg-Bosne biće izrečena sutra, 29. novembra

Dvadeset i osmog marta ove godine u Haagu je okončan žalbeni postupak u predmetu takozvane šestorke, odnosno, Jadranka Prlića i ostalih. Obrana šest bivših visoko pozicioniranih dužnosnika nekadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne pokušavala je srušiti tezu o udruženom zločinačkog poduhvatu dok je Tužilaštvo zatražilo veće kazne. Presudom Haškog Tribunala Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora. Oni su, prema nepravomoćnoj presudi, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno sa predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom, tadašnjim ministrom odbrane Gojkom Šuškom te generalom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom.

ZAVRŠNA RIJEČ

Tužitelj Kenneth Scott završnu riječ u predmetu šestorke otvorio je podsjećanjem na zločine HVO u Stupnom Dolu, Dretelju i Mostaru 1993. godine. Oni su, ustvrdio je, bili rezultat udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem da se politički i vojno ukloni nehrvatsko stanovništvo sa dijelova teritorije BiH koji su trebali biti pripojeni Velikoj Hrvatskoj. Scott je identificirao četiri ključne tačke udruženog zločinačkog poduhvata. Prva tačka bili su arhitekti tog projekta, Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko kojima se priključila osuđena šestorka. Nakon toga uslijedilo je osvajanje teritorije u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Hrvati su željeli svoj suvereni prostor u kojoj je trebalo osigurati hrvatsku demografsku većinu na račun ostalih naroda. Posljednji element tog zločinačkog poduhvata bilo je potreba da se osigura da taj teritorij „izgleda, zvuči i osjeća kao hrvatski“.

Scott je podsjetio na izjavu Jadranka Prlića uoči podizanja optužnice protiv njega i ostale petorice bivših lidera bosanskih Hrvata, u kojoj je rekao da je plan za Herceg Bosnu bio usvojen, proglašen i podržan u Zagrebu, te da su zločini počinjeni i da je za njih odgovoran vojni segment HVO. On je na jednom sastanku u junu 1998. godine rekao da je provodio samo ono što mu je Tuđman govorio. Slobodan Praljak je svjedočeći u svoju odbranu tvrdio da je provodio politiku hrvatske države, dok je Milivoj Petković tvrdio da je slušao naređenja civilnih vlasti Herceg Bosne, odnosno Mate Bobana, Jadranka Prlića i suoptuženog Brune Stojića. Scott je objasnio i ulogu Mate Bobana u preuzimanju rukovodeće uloge najprije u HDZ BiH, a potom i vlasti u 30 općina koje su Hrvati smatrali svojim iako su, kako je naglasio, imali većinu samo u njih 12. U prikazu događaja od osnivanja HZ HB do početka sukoba između HVO i Armije BiH Scott se osvrnuo na sporazum između Izetbegovića i Tuđmana, potpisan 27. jula 1992. godine. Tuđman je, po tužiocu, na tom sastanku pokušao ostvariti tri cilja – da legalizira prisustvo HV na teritoriji BiH, da osigura HVO ravnopravan položaj u oružanim snagama BiH i dobije garancije da će Herceg Bosna biti priznata kao zaseban entitet. Umjesto toga, Izetbegović je prihvatio samo da HVO postane dio oružanih snaga pod jedinstvenom komandom sa Armijom BiH.

Zločini počinjeni na području Herceg Bosne su bili širokih razmjera i sistematski, rekao je Scott. Nije se radilo o izolovanim incidentima već o sistematskim zločinima širokih razmjera koji su slijedili dosljedni obrazac ponašanja od oktobra 1992. do kraja 1993. godine na području cijele Herceg Bosne. Tužitelj Scott je rekao da je Jadranko Prlić od preuzimanja vlasti u avgustu 1992. godine pretvorio HVO HZ HB u potpuno operativnu vlast koja je nadzirala rad općinskih HVO i poništavala njihove odluke ukoliko one nisu bile u skladu sa politikom Herceg Bosne. Prlić je, a ne Mate Boban kako to tvrde optuženi, imao kontrolu “nad svim polugama vlasti HVO” i zajedno je sa predstojnikom Odjela obrane Brunom Stojićem “rukovodio, finansirao, opskrbljavao, naoružavao i hranio snage HVO”. Stojićev doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu se ogledao u tome što je on bio “najodgovornija osoba” za mobilizaciju bosanskih Hrvata, “osovina” oko koje se kretalo sve što se ticalo nabavke naoružanja i logistike i “odgovoran” za zatvore i logore na području Herceg Bosne. Podsjećajući da se Predsjedništvo HZ HB nije sastajalo od oktobra 1992. do kraja avgusta 1993. godine Scott je zaključio da je Prlićeva vlada u tom periodu bila “najmoćnije tijelo Herceg Bosne”.

Govoreći o ulozi generala Slobodana Praljka tužitelj Douglas Stringer je kazao da je Praljak bio potpuno svjestan da ta vizija podrazumijeva primjenu nasilja o čemu svjedoči njegova izjava sa sastanka sa Franjom Tuđmanom u Zagrebu 26. septembra 1992. godine kada je rekao da “da bez protjerivanja” Hrvati neće imati većinu. Praljak je 15. januara 1993. godine lično iz Zagreba odnio tekst ultimatuma Armiji BiH da se povuče ili pretpočini HVO u tri provincije koje su Hrvati smatrali svojim. Praljak je svjedočeći u svoju odbranu tvrdio da je sadržaj ultimatuma bio dogovoren između Tuđmana i Izetbegovića na pregovorima u Zagrebu, međutim, zapisnik sa tog sastanka pokazuje da takav dogovor nije postignut. Iako “nisu okrvavili vlastite ruke” oni su “napravili planove koji su doveli do prolijevanja krvi mnogih”. Optužba, kako je rekao Scott na kraju svog obraćanja, traži od Vijeća da svu šestoricu optuženih proglasi krivim. Za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića tražio je kazne od 40 godina zatvora, za Ćorića 35 a za Pušića 25 godina.

ZLOČINAČKI PODUHVAT

Dokazujući udruženi zločinački poduhvat, Tužilaštvo se služio citatima iz „predsjedničkih transkripta“ Franje Tuđmana koji pokazuju da se operacijom uspostave Velike Hrvatske u granicama nekadašnje Banovine „rukovodilo podjednako iz Zagreba i Mostara“. Glavne karike u donošenju svih odluka bili su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar odbrane Gojko Šušak, zajedno sa predsjednikom HZ HB Matom Bobanom i predsjednikom njegove vlade Jadrankom Prlićem. U razgovoru vođenom u septembru 1992. godine Praljak upoznaje Tuđmana i Šuška sa problemom sve većeg broja muslimanskih izbjeglica i kaže: „Bolje da se sad pozabavimo time, biće ih teško kasnije protjerati… Bez protjerivanja, nećemo imati hrvatsku većinu.“ Ubrzo nakon ovog sastanka uslijedio je napad HVO na Prozor.

Tuđmanove težnje da se hrvatski narod “okupi unutar najširih mogućih granica” su u potpunosti bile uslišene Vance-Owenovim planom koji su Hrvati odmah i potpisali pošto su se granice hrvatskih pokrajina u velikoj mjeri podudarale sa granicama Banovine. Vođeni mišlju da će ih međunarodna zajednica u tome podržati, Hrvati su odmah krenuli u njegovu realizaciju iako ga nisu potpisale ostale dvije strane – bosanski Muslimani i Srbi. Hrvati su pogrešno zaključili da on podrazumijeva pretpočinjavanje Armije BiH HVO-u u tri zamišljene pokrajine u Hercegovini. Nekoliko dana nakon prihvatanja tog plana, sredinom januara 1993. godine, Prlić je Armiji BiH dao rok od pet dana da napuste hrvatsku teritoriju ili da se pretpočine HVO. Ultimatum je rezultirao nasilnim pokušajem HVO da nametne vlast i označio početak sukoba u Gornjem Vakufu, Travniku a potom i drugim dijelovima srednje Bosne i Hercegovine. „Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana“, piše u izvještaju mostarske vojne policije HVO od 15. juna 1993. godine. Taj i drugi dokazi, smatra Tužilaštvo, jasno pokazuju da lideri bosanskih Hrvata etničko čišćenje nisu smatrali krivičnim djelom već sredstvom realizacije svog glavnog cilja, etnički čiste Herceg Bosne u sastavu Velike Hrvatske.

Nekadašnji predstojnik Ureda vojne policije HVO Valentin Ćorić kojeg je na tu poziciju, prema predsjedničkim transkriptima, predložio Miroslav Tuđman znatno je utjecao na ponašanje vojne policije HVO. „Dokazi jasno ukazuju da je Pušićevo i Ćorićevo pero služilo kao ključ zatvora Herceg Bosne”, rekao je tužilac Douglas Stinger ukazujući na dokumente kojima dvojica optuženih izdaju upute da se određeni broj zatvorenika oslobodi pod uslovom da imaju potrebnu dokumentaciju za odlazak u treće zemlje. Zatvori i logori u Mostaru, Čapljini, Dretelju, Heliodromu…su im, navedeno je, služili za privremeni smještaj civila prije nego što bi bili protjerani. Ukazujući da je HVO iseljavao i vlastito stanovništvo iz srednje Bosne u namjeri da “popuni” ispražnjene gradove poput Stoca i Čapljine, tužilštvo se, između ostalog, pozvao i na svjedočenje nekadašnjeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha kome je nekadašnji predsjednik HZ HB Mate Boban priznao postojanje plana da se što više stanovništva hrvatske nacionalnosti iz srednje Bosne preseli na područje Herceg Bosne.

STOLAC I LOGORI

Brojni su svjedoci u Haagu pričali kako je na terenu izgledalo uspostavljanje budućih granica Herceg-Bosne. Jedan od njih bio je trinaestogodišnji dječak kada su u junu 1992. godine jedinice HVO ušle u Stolac. Sredinom jula 1993. godine u gradu su počele paljevine a bio je očevidac požara u kojem je izgorjela Careva džamija. Dok je on pokušavao da ugasi vatru, vojnici HVO stajali su sa strane, smijali se i pucali u zrak. Dvije sedmice kasnije, 1. avgusta 1993., vojnici HVO su sve Muslimane istjerali iz kuća, sproveli do osnovne škole gdje su ih prvo „pretresli i opljačkali“ a zatim ukrcali u kamione i odvezli do Bune. Muškarci su sprovođeni u logore u Čapljini, Mostaru i Ljubuškom. Do septembra 1993. godine područje Stoca je potpuno etnički očišćeno. Kada je 21. septembra 1993. godine jedan od lidera bosanskih Hrvata Tuđmanu saopćio da u „Stocu više nije ostao nijedan Musliman“ te da je sada „naseljen hrvatskim izbjeglicama iz Bosne“, Tuđman je odgovorio kako on to „sve već zna“.

„Srbi i Hrvati su homogeni narodi, nema razlike između Srba iz BiH i Srba iz Srbije, isto je i sa Hrvatima. Mi, recimo, smatramo da je zapadna Hercegovina prava Hrvatska“, rekao je Jadranko Prlić u intervjuu finskoj istoričarki i novinarki Mariti Vihervouri u aprilu 1993. godine, koja je također svjedočila u Haagu. Prlić joj se, preije početka razgovora, predstavio kao “predsjednik HVO”Na početku razgovora tvrdio je da Hrvati žele cjelovitu BiH, da bi nešto kasnije promijenio stav i rekao da je za njih bila bolja Jugoslavija, jer je u njoj bila i Hrvatska, a u unitarnoj BiH je nema. Svjedok Ray Lane, nekadašnji šef Posmatračke misije Evropske zajednice u Širokom Brijegu, Mostaru, Gornjem Vakufu i Prozoru, kazao je svjedočeći u Haagu kako je Prlić, nakon Mate Bobana, bio prvi čovjek Herceg-Bosne. Lane je ispričao da mu je Prlić prilikom jednog sastanka na komadu papira, u obliku kruga, nacrtao granice BiH koje je potom jednim potezom olovke podijelio na dva dijela. Jedan je, po Prliću, trebao pripasti Hrvatima, a drugi Muslimanima. Treće strane, odnosno bosanskih Srba, u tim planovima uopće nije bilo. Na osnovu onoga što je tokom svoje misije doživio, zaključio je da rukovodstvo Herceg-Bosne želi da se taj dio BiH “približi Hrvatskoj i uđe u čvršći savez s njom”.

STRUKTURA HR HB

Tokom suđenja šestorki u Haagu, svjedočio je i Stjepan Kljuić, nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH, iz čijeg se izlaganja moglo zaključiti kako se tokom 1991. godine unutar te stranke razvijao sukob dvaju struja, jedne za suverenu BiH i druge koja je htjela njenu podjelu. Druga struja dobila je podršku Zagreba. „Nisu poznavali Bosnu, a mnogi je nisu ni voljeli”, kazao je Kljuić. „Gospodine predsjedniče, samnom vi to ne možete. Evo ovaj mali Boban jedva čeka da vam to uradi“, ponovio je u Haagu Kljuić riječi koje je izgovorio 27. decembra 1991., na jednom sastanku u Zagrebu. Mjesec dana kasnije, Kljujić je podnio ostavku a rukovođenje strankom preuzeo je Mate Boban. U gtranskriptima pokazanim tokom Kljuićevog svjedočenja, ukazano je na evoluciju do koje je tokom 1991. godine došlo u politici HDZ-a. Od zalaganja za suverenu i jedinstvenu BiH, preko formiranja regionalnih Hrvatskih zajednica za Travnik, Posavinu, Zapadnu Hercegovinu, Mostar i Bihać, do stvaranja Herceg Bosne u novembru 1991. godine kao „pravnog osnova za ulazak tih teritorija u Republiku Hrvatsku“. Tuđman je, kazao je Kljuić, „imao fiks ideju obnavljanja hrvatske Banovine i tu fikciju je postavio za primarni politički cilj, tako da je bilo apsurdno govoriti mu da je to neostvarljivo.“

Kako je nastala i na koji je način funkcionirala HZ HB u Haagu je svjedočio ekspert William Tomljanović. On je kazao da se, na osnovu niza službenih dokumenata objavljenih u tadašnjem „Narodnom listu“, može zaključiti da je na čelu zajednice bio predsjednik HDZ u BiH Mate Boban, a Predsjedništvo HZ HB postalo je vrhovno zakonodavno tijelo. Izvršna vlast je u aprilu 1992. godine povjerena Hrvatskom vijeću obrane. Na čelu HVO prvo je bio Boban, da bi ga u avgustu 1992. zamijenio Jadranko Prlić, dotadašnji ministar finansija. HVO se sastojao od šest odjela, koji su pokrivali oblasti obrane, policije, socijalne zaštite, pravosuđa i uprave, te finansija i privrede. Na čelo Odjela obrane postavljen je Bruno Stojić. Glavni stožer HVO bio je odgovoran ministru orane HVO ali i Predsjedništvu HZ HB. Trećeg jula 1992. godine Mate Boban potpisao je „Uredbu o postupanju sa osobama zarobljenim tokom oružanih borbi u HZ HB“. Izbor mjesta na kojima će zarobljenici biti držani se, prema uredbi, mora izvršiti u saradnji tri Odjela: obrane, pravde i unutarnjih poslova. Ova odluka bila je temelj da se organizira oko 60 koncentracijskih logora u kojima su, prvo Srbi a nakon toga i Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori Heliodrom, Gabela, Vojno, Dretelj, logor u Ljubuškom…

Boško Previšić, zvani Boko, bio je zapovjednik logora Gabela kod Čapljine. Lično je odgovoran za ubistvo najmanje jednog logoraša. Na suđenju u Haagu Sejfo Kaimović, zatočenik Gabele, kazao je kako su Previšić i njegov zamjenik Nikola Andrun bili upoznati sa svim dešavanjima u logoru. Previšić je skoro svakog jutra dolazio u hangar u kojem je Kaimović bio zatočen kako bi održao neki govor, obično uvredljiv i ponižavajući, ili pak sproveo raciju i oduzeo zatočenicima skrivene cigarete i komadiće hljeba. Kaimović je pomenuo nekoliko slučajeva odvođenja zatvorenika iz hangara u Gabeli za koje se kasnije ustanovilo da su ubijeni i opisao je metode mučenja kojima su se pojedini čuvari služili. Posebno okrutan, navodi Kaimović, je bio izvjesni Marko koji je zatvorenike tjerao da legnu potrbuške s nosem na podu i prijetio da će pucati ukoliko se pomaknu. Naveo je primjer čuvara koji je prisiljavao zatočenike da legnu na beton i pretvaraju se da plivaju. Opisao je i posjetu logoru hrvatskog brigadira Luke Džanke koji je Previšiću stavio do znanja da će jednog dana odgovarati za loše uslove u logoru. Po izlasku iz logora, HVO Kaimoviću nije dozvolilo da ostane u BiH. Previšić se već godinama krije u Hrvatskoj a Andrun je pred Sudom BiH osuđen na 13 godina zatvora.

MLADIĆEVI DNEVNICI

Haško tužilaštvo tražilo je i da se u predmet šestorice čelnika Herceg Bosne uvedu i ratni dnevnici Ratka Mladića koje je on vodio od od juna 1991. do kraja novembra 1996. godine. Dnevnici su zaplijenjeni 23. februara 2010. godine u stanu Mladićeve supruge zajedno sa oko 120 audio i video kaseta. U podnesku je Tužiteljstvo navelo da se dvije audio-trake odnose na Mladićev sastanak sa Prlićem i drugim čelnicima u februaru 1994. godine. Citirani su i navodi o sastanku sa delegacijom Hrvatske i Herceg Bosne u mađarskom Pečuju 5. oktobra 1992. godine kojem su, pored Prlića, prisustvovali i Bruno Stojić i Slobodan Praljak. Mladić je zapisao da je Praljak tom prilikom rekao: “Cilj je Banovina Hrvatska iz 1939. godine, u suprotnom nastavićemo rat”. Na tom sastanku postignut je dogovor o uzajamnom prekidu vatre, razmjeni zarobljenika i popravci hidro-centrale u Jajcu.

Sastanku u Njivicama, 26. oktobra 1992. godine je prisustvovao još jedan osuđeni, general Milivoj Petković. Obraćajući se Mladiću, Praljak je tom prilikom rekao: “Na dobrom smo putu da ubijedimo Aliju da podijeli BiH”. Radovan Karadžić je Mladiću, prilikom zajedničkog sastanaka sa Slobodanom Miloševićem 8. jula 1993. godine naredio: „Pomozite Hrvatima kako bi primorali Muslimane da pristanu na podjelu BiH“. Iz Beograda, Mladić je istog dana otišao u Njivice gdje se sa Petkovićem dogovorio o vojnoj saradnji Vojske RS i HVO, prodaji oružja i opreme i „iznajmljivanju“ artiljerijske paljbe VRS na pozicije Armije BiH sjeverno od Mostara. Praljak na sastanku u Pečuju kaže da „Muslimani nemaju municije i da im je Hrvati neće dati“, kao i da će se „rat završiti sporazumom između Hrvata i Srba“. Zabilježena je i Stojićeva rečenica: „Nećemo dozvoliti da išta prođe Muslimanima.“ Pukovnik Tolimir je, bilježi Mladić, „izvijestio da Hrvati kod jezera Jajce zagovaraju ideju da zajedno otvorimo vatru na Muslimane“.

Ti unosi ukazuju na ambiciju hrvatskog rukovodstva da obnovi državu u granicama Hrvatske Banovine iz 1939. godine, na dvoličnu politiku bosanskih Hrvata prema Muslimanima, kao i saradnju između Hrvata i Srba protiv Armije BiH. Ukazujući da je Tuđman o podjeli BiH razgovarao sa najvišim predstavnicima SR Jugoslavije, tužilaštvo je navelo bilješku sa sastanka sa Dobricom Ćosićem, 21. oktobra ‘92. godine, koji je rekao: „Tuđman i ja samo se dogovorili o podjeli, ali su to Vance i Owen odbili“. Mladić, dalje, bilježi da je Izetbegović na sastanku sa Tuđmanom, Bobanom, Karadžićem, Owenom i drugima održanom u Ženevi 4. januara 1993. godine rekao da je spreman da prihvati dogovorene principe mirovnog plana, ali ne i predloženu mapu. Owen je tada rekao Tuđmanu da „ne može računati na to da ima državu u državi“. Uprkos tome, Hrvati su nekoliko dana kasnije izdali ultimatum Armiji BiH kako bi nametnuli plan koji druga strana nije prihvatila. Na novom sastanku, 23. januara ’93. Izetbegović je ponovio: „Nismo odobrili mapu ni onda ni sada, imamo pet primjedbi…“, što, po tužiocu, potvrđuje da Izetbegović nije pristao na plan iz januara 1993. godine i da su strane u sukobu bile s tim upoznate.

Bilješke iz Mladićevih dnevnika se podudaraju sa navodima iz nekih dokumenata kao što je prepiska između Milivoja Petkovića i Ivice Rajića o kontaktima HVO sa bosanskim Srbima. Dnevnici sadrže i unos sa sastanka Petkovića i Mladića u Njivicama 8. jula ’93. na kojem su zapovjednici HVO i VRS dogovarali zajednička borbena djelovanja protiv Armije BiH u Mostaru. Petković kaže Mladiću: „Ja bih prvo volio da odbranim Fojnicu, Kreševo, Kiseljak i da se povežem sa Busovačom.“ Na sastanku sa Karadžićem, Mladićem i Krajišnikom 3. februara 1994. godine, Mate Boban kaže: „Najvažniji zadatak je da se uništi legitimnost BiH. Davno smo rekli da se rat može zaustaviti presijecanjem humanitarne pomoći Muslimanima, jer je begluk njihov način života.“ Jadranko Prlić dodaje: „Muslimani su naš zajednički neprijatelj. Postoje dva-tri načina ih porazimo, prvo vojno da im slomimo kičmu… Drugo, da srušimo legitimitet BiH jer svijet priznaje Izetbegovića i njegovu vladu.“

 

 

 

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!