Herceg Bosna – Damoklov mač nad glavama bosanskohercegovačkih Hrvata

Zahvaljujući Herceg Bosni, Hrvata u BiH danas je 28 posto manje, i, što je najgore, narod koji je davao svoj obol multietničkoj strukturi BiH i dalje curi, najviše zahvaljujući Čovićevoj politici i politici njegovih pulena koji ne čine ništa da bi takav trend zaustavili

“Da nije bilo Herceg‑Bosne, mi danas ne bismo bili ovdje”, rekao je Dragan Čović obraćajući se okupljenima na svečanoj tribini povodom 25. godišnjice formiranja HZ Herceg‑Bosne u Mostaru. On je bez sumnje u pravu, ali ne na način na koji bi on želio. Da nije bilo Herceg‑Bosne, Hrvati bi danas živjeli na cijelom prostoru BiH, a ne u enklavi u koju ih definitivno nastoji smjestiti politika HDZ-a, politika koja svoje monstruozne namjere danas sakriva na drugi način, iza političkog koncepta o preustroju BiH ili, da budemo konkretniji, njene definitivne podjele.

Danas, nakon svega što se zbivalo, ma kako problematičnim izgledalo, nije teško dokazati da priča o Herceg‑Bosni nije ni bila motivirana bilo kakvim koordinacijama aktivnosti na odbrani, pogotovo učešću u odbrani BiH, kako se to ističe prilikom prigodnih godišnjica i sličnih manifestacija. Podsjećanja radi, sam čin njenog osnivanja zbio se bez znanja cjelokupnog tadašnjeg rukovodstva na čelu sa Stjepanom Kljuićem, kao i mnogim predsjednicima općinskih odbora HDZ-a. Formiranje HZ Herceg‑Bosna, koje je ozvaničeno 18. novembra u Grudama, povjereno je onima koji sa sudbinom bosanskohercegovačkih Hrvata nisu imali gotovo nikakve veze?! Generalni razlog osnivanja HZ Herceg‑Bosna politički je izbrušen u Karađorđevu, a odnosio se na podjelu BiH i pripajanja njenog dijela Republici Hrvatskoj. Na tom dogovoru počivala je cjelokupna saradnja između Mate Bobana, koji je revnosno slijedio sve Tuđmanove zamisli, i Radovana Karadžića, koji je, također, slijedio politiku svog beogradskog šefa Slobodana Miloševića.

Takav je koncept, naravno, podrazumijevao političku ekskomunikaciju svih koji se nisu uklapali u takvu vrstu strategije. Tadašnji predsjednik HDZ-a Stjepan Kljuić i svi njegovi istomišljenici, koji su pitanje bosanskohercegovačkih Hrvata sagledavali u sklopu odbrane BiH i njene teritorijalne cjelovitosti, morali su biti uklonjeni. No, to je bio najlakši dio posla. Realizacija tog plana zahtijevala je i tzv. “humana preseljenja” Hrvata iz dijelova koje nije obuhvatala HZ Herceg‑Bosna, ali ne samo zbog njihovog smještanja u zajedničku domovinu nego, prije svega, zbog činjenice, koja se rijetko spominje, da spomenuta tvorevina nije imala hrvatsku većinu. Pogotovo se to odnosi na Mostar, koji je okvalificiran kao stolni grad, a u kojem su Hrvati činili 29 posto stanovništva. Etnička struktura stanovništva imala se popraviti progonima nehrvatskog stanovništva s dijela teritorija koji se imao pripojiti Hrvatskoj. Karadžić nije imao ništa protiv, ali Srbe iz doline Neretve, Dubravske visoravni i Stoca na taj je čin trebalo uvjeriti i drugačijim sredstvima. Zbog toga je priređena teatralna vojna ofanziva koja je protivnike takvog plana među Srbima u jednom stampedu natjerala da napuste stoljetna staništa i krenu prema vlastitom rezervatu.

Nedugo poslije odlaska Srba, puno prije nego što će izbiti sukobi između pripadnika HVO-a i Armije RBiH, delegacije HDZ-a iz Srednje Bosne izvršili su izviđanja terena na prostoru stolačke i čapljinske općine na kojem su kanili realizirati preseljenje, što će kasnije biti i učinjeno. No, kako takve vrste ekskurzija, izviđanje hercegovačkih plodnih imanja, nisu bile dovoljno snažan poticaj za napuštanje bosanskog ugođaja, a i Bošnjake je kao smetnju valjalo pomjeriti “60 km od mora”, što je bila omiljena sintagma u svim izvještajima prema generalnom pokrovitelju cijelog nauma Franji Tuđmanu, sukobi i krvoproliće trebali su biti poticaj takvim zamislima.

Samo je u tom kontekstu moguće shvatiti ponovo aktualiziranje priča o preustroju zemlje, transferzalama, hrvatskim prostorima, bošnjačkim ambicijama prema izlasku na more i sličnim nesuvislostima, koji su ništa drugo do recidiv neostvarenih planova. Samo zbog toga Čović i HDZ ne izražavaju ni koliko je trun zabrinutosti kada izbore izgube u kakvoj općini izvan granica te fantomske tvorevine Herceg‑Bosne, a mogući gubitak vlasti u Stocu dižu na nivo vanrednog stanja. Svaka izborna pobjeda HDZ-a u sredinama u kojima Hrvati ne predstavljaju dominantno stanovništvo zapravo je skandal koji remeti generalnu priču o njihovoj ugroženosti. No, ta priča ima sakriti još jednu činjenicu o kojoj Dragan Čović ne želi govoriti jer ona podrazumijeva izlazak i njega i njegovih istomišljenika pred narodni sud, koji zna biti rigorozniji od svih međunarodnih. Zahvaljujući Herceg‑Bosni, Hrvata u BiH danas je 28 posto manje, i, što je najgore, narod koji je davao svoj obol multietničkoj strukturi BiH i dalje curi, najviše zahvaljujući njegovoj politici i politici njegovih pulena koji ne čine ništa da bi takav trend zaustavili. Bosni trebaju Hrvati, a što se Čovića i njegove politike tiče, on ne treba Bosni, Hrvatima u Bosni još manje.

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!