Hartmann: Sud je odlučio da od stava negatora genocida ovisi pravo jedne države na reviziju

Florence Hartmann francuska je novinarka, spisateljica i bivša glasnogovornica Tužilaštva u Hagu. Autorica je knjiga Milošević – dijagonala ludaka, Mir i kazna – tajni ratovi politike i međunarodnog pravosuđa, Zviždači i Krv realpolitike: Afera Srebrenica. Šest je godina bila glasnogovornica i savjetnica Carle del Ponte, nekadašnje glavne tužiteljice Tužilaštva u Hagu. Bila je prva novinarka koja je 1992. godine otkrila lokaciju masovne grobnice na Ovčari kod Vukovara. Sud u Hagu optužio ju je zbog objavljivanja povjerljivih odluka Suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocid u Srebrenici

Bivši tužilac Tribunala u Hagu Geoffrey Nice u posljednje se vrijeme često pojavljivao u dijelu bh. medija, prvenstveno u Dnevnom Avazu, a zatim i na N1 televiziji, da bi osuo paljbu po kabinetu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Tvrdio je Nice da je nudio svoje stručne pravne usluge, ali da su one odbijene i da nije naišao na razumijevanje Izetbegovićeva kabineta.

Međutim, Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Tribunala u Hagu, još je 2007. godine u tekstu za hrvatski Jutarnji list ustvrdila da je Nice bio direktno involviran u skrivanje dokaza po nalogu velikih svjetskih sila. Također, Nice je opstruirao i otpuštao dijelove tima Tribunala koji su podržavali optužnicu za genocid nad Bošnjacima. Možda je upravo svjedočenje Hartmann indicija da je postojala namjera da se Nice infiltrira u pravni tim i da iznutra vrši destrukciju kreiranja revizije.

Florence Hartmann za Stav govori o svom odnosu s Niceom, nerazumnoj odluci Registrara Međunarodnog suda pravde u Hagu da prihvati zahtjev za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije, pojašnjenju takvog poteza predsjednika Suda, čime je, tvrdi Hartmann, u pitanje doveden njegov ukupan kredibilitet.

STAV: Zašto je Međunarodni sud pravde (MSP), odnosno Registrar, odbio zahtjev BiH za reviziju presude?

HARTMANN: Sekretar MSP‑a obrazložio je odbijanje da razmatra zahtjev time što svi članovi Predsjedništva BiH nisu odobrili zahtjev za reviziju. Međutim, u svom odgovoru nije se pozvao ni na jedan član Statuta ili Pravilnika MSP-a. Odgovor sekretara suda liči na krnji administrativni čin. U nedostatku pravnog obrazloženja, javnost se legitimno može pitati da li je ovo pravno zasnovano ili političko motivirano. Države imaju nadležnost pred MSP‑om, međutim, nigdje se u Statutu ne spominje kako nadležno državno tijelo treba donijeti odluku glede tužbe ili revizije.

U ovom slučaju, u samom sastavu države koja podnosi reviziju, imamo nasljednike struktura koje su direktno odgovorne za genocid iz tog predmeta. Zato je bilo neophodno da jedna međunarodna institucija –  koja je time kreator pravnih presedana – pravno obrazloži svoju odluku. Da li ubuduće država u kojoj je počinjen genocid neće moći imati pristup pravdi ako u svojim strukturama vlasti ima ljude koji žele zaštititi počinioce? Ovo je suštinsko pitanje, i to ne samo u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, i zaslužuje ozbiljan odgovor. MSP mora jasno kazati da li potvrđuje takav zaokret u pravnoj međunarodnoj praksi. U suprotnom, morat će poništiti odluku svog sekretara i pravno razmotriti to pitanje izazvano podjelom unutar Predsjedništva BiH.

STAV: Niste iznenađeni brzinom kojom je MSP odbio zahtjev za reviziju?

HARTMANN: Ne. Sam format i labavost odgovora jasno ukazuje da je odluka o odbijanju zahtjeva za reviziju već bila donesena. Vjerovatno davno jer, ako sud smatra da jedna država treba odobrenje ljudi koji negiraju genocid da bi podnijela zahtjev za reviziju, onda taj sud jednostavno ne želi reviziju. To je jedini zaključak iz pukog administrativnog odgovora koji je Sud vama poslao i koji je svojom pisanom izjavom predsjednik Suda podržao.

STAV: Dakle, Sud uopće nije ni razmotrio zahtjev BiH za reviziju?

HARTMANN: Ne. Sud se zaustavio na tehničkom pitanju. Odbijanje se uopće ne odnosi na ocjenu novih dokaza koje je pravni tim BiH priložio. Sud nije otvorio predmet i kaže da ga neće ni razmatrati.

STAV: Da li je Sakib Softić, po Vašem mišljenju, imao mandat da zastupa BiH?

HARTMANN: U drugim okolnostima, vrh bi države, ne zbog obaveze prema MSP‑u, nego zbog sebe najvjerovatnije, razmotrio da li nastaviti s istim agentom ili imenovati drugog. To je potpuno u rukama svake države. S tim u vezi, nećete naći ništa, nijedno slovo, u Statutu ili Pravilniku MSP-a. Iz tih razloga, mogao se opravdati stav da Softić nastavlja biti agent predmeta u daljoj fazi, odnosno fazi revizije. Na kraju to pitanje oko nadležnosti agenta države jeste, prije svega, ako ne i samo poluga za sprječavanje revizije.

Sud nije predvidio, kada je njegov Statut napisan, da jedna država koja tuži drugu državu za genocid u svom sastavu može imati branitelje optužene države. Ne treba zaboraviti da žrtve genocida u BiH nisu jedna od strana u postupku, nego su konstitutivni dio te države i njihovo je pravo, kada je riječ o otkrivanju odgovornosti za zločine koje su doživjele, moralno i zakonski, iznad prava počinioca. Možemo do unedogled raspravljati o instrumentalizaciji žrtava od strane politike u Bosni ili široj regiji. Međutim, bez obzira koliki je politički interes u ovoj reviziji, ova se tema treba tretirati odvojeno da se ne bi zamaglila suština.

Jer, oni koji su sprječavali reviziju i pisali MSP‑u da je treba odbiti nisu prvenstveno tako postupili zbog političkih poena, nego zbog istine i zbog historije. Ako prihvatimo diverziju i pristanemo da je pitanje genocida i otkrivanje činjenica oko tog zločina, kao i oko posebne namjere koja karakterizira taj poseban zločin, političko pitanje, onda se ne stavljamo na stranu Sarajeva, Banje Luke ili Beograda, niti srpske ili bošnjačke strane, nego na stranu počinioca i kreatora genocida, i direktno protiv žrtava! Odnosno, na stranu poricanja protiv utvrđene činjenice.

Cijeli intervju pročitajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od četvrtka, 16. marta.

 

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!