Hanka Vajzović: Norma je pitanje dogovora, ali ne dogovora sa samim sobom

U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin

Standardna jezička norma nije pitanje volje pojedinca. Mislim da su neke kolege padale u ovu zamku. Dakle, nekome se čini da jedan oblik mora biti takav jer je u njegovom kraju, njegovom idiolektu, to nešto običnije. Ne može to tako. Prvo se stvari moraju na terenu popisati, i to rade dijalektolozi. Iz toga se vidi šta je pretežna praksa.

Ako niko ne upotrebljava, recimo, glas “h”, taman da je ono i etimološko, ono će se nekako izgubiti i eventualno se može ostaviti radi podsjećanja. Ako nije etimološko, a praksa ga potvrđuje, neka je ono sekundarno “h”, i po etimologiji mu tu nije mjesto. Ono se, bez obzira, tu ostavlja jer ga praksa potvrđuje. Nakon toga treba uraditi opis stanja gdje se konstatuje da je neko jezičko ponašanje, oblik, riječ, da je pretežno u upotrebi, i to se sve fino navede u opisu.

Tu nastaju radovi u kojima se opisuje sve što može biti zanimljivo ako je riječ o pravopisnoj normi. Senahid je u prvom pravopisu, pristupu i u toj tendenciji da ponudi normu, nekakvu drukčiju, nekakvog bosanskog jezika, uveo mnogo leksičke norme, a tamo joj nije mjesto. Pravopis je ono što se tiče isključivo pravopisa i zna se koja su to pitanja. Neka pitanja nisu stvar jezičke prakse i to je konvencija, zato je pravopisna norma konvencionalna. Ona je pitanje dogovora, ali ne dogovora sa samim sobom, da umočim pero i propišem bilo kome kako će se ponašati, jezički ili pravopisno. Onda to treba da prođe neku društvenu provjeru.

Na kraju imate fazu propisa koji je normativ, standardni jezički priručnik koji će sve unificirati i sve nas obavezivati. Zna se šta je cilj svake norme. Šta se desilo sa Senahidom? Nabrzinu se radilo. Realno, mi Bošnjaci smo trebali reagirati i donijeti udžbenike. Kasnije se to sve skupa prilično komercijaliziralo. To su Hrvati radili i kod njih se svako malo pravio pravopis jer se isplatilo. Onaj prepiše od onog, onaj malo od onog, i evo ga autorski rad. Onda ne znate koga više da se pridržavate. Eh, pošto je Senahid na neki način započeo, uzeo sebi i nekako avliju okružio, drugi se tu puno nisu ni miješali. Eh sad, treba reći zašto je Senahid potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku i zašto je odstupio u pristupu od 1996. godine do sada.

Ja njegov novi pravopis nisam vidjela, ali znam da je puno liberalniji, otvoreniji. Ja sam veliki Bošnjak i moram biti dobronamjerna prema svom bosanskom jeziku. Ja sam također i jedan od autora Deklaracije o zajedničkom jeziku i mi nismo svjesni koliko ona Bošnjacima donosi prednosti. Bosanski jezik je jezik sredine. Zašto Srbi ne daju da bosanski jezik bude bosanski, već ga nazivaju bošnjački? Oni kažu da mi imamo pretenzije prema vlastitoj državi. Kakve, bolan, pretenzije?! Kako ja mogu imati pretenzije prema svojoj djeci?! Oni hoće da to bude samo jezik Bošnjaka, a mi ne damo, već ga nazivamo bosanskim. Niko, niti lingivsti niti iko drugi, ne može dokazati da je bosanski jezik ono što nije.

Bosanski jezik je jezik sredine i ima svoj identitet i prepoznatljiv je. Zašto Srbe i Hrvate iz Bosne odmah tamo prozovu Bosancima? Čim progovore, svi odmah znaju da su oni Bosanci. Dakle, to je jezik sredine i bivši bosanskohercegovački standardnojezički izraz kojeg Bošnjaci nazivaju bosanskim, a drugima smo dozvolili da ga oni nazivaju zajedničkim jezikom svih Srba i zajedničkim jezikom svih Hrvata u jedan jezik. Bujrum! Ali, kada progovore i Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini, oni govore kao Bošnjaci. Ovo je živa istina.

Prof. dr. Hanka Vajzović je profesorica bosanskog jezika i autor udžbenika bosanskog jezika.

 

 

 

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!