Hafiz Junac

Hutbe su mu bile veoma posjećene. Tada je to značilo da je hatib zanimljiv, a ne kao danas, kad ljudi nemaju gdje otići pa su primorani slušati sve i svašta – samo zato što su vjernici. Nije trpio nered te bi često pobacao obuću ako nije bila lijepo složena pred džamijom. Poslije bi nesretne džematlije dozivale prolaznike da im donesu cipele s ulice i tramvajske pruge

Iako smo pretresli različite izvore, preslušali mnoga mišljenja, i sumnjivih i manje sumnjivih seneda, iskombinirali u vlastitoj uobrazilji – za ljetnih nesanica, zamišljenosti na hutbama i čekanja za kasom u marketu – najčudesnije habere, obrazloženja i anegdote, nismo dokučili pravo porijeklo nadimka.

Junac! I još hafiz. Iz mnoštva sačuvanih uspomena, iz pravog rašomona pristrasnih i manje jednostranih svjedočenja još živih potvrdilaca, iz pobožnih i svečanih napisa povodom hafizove smrti, pomaljaju se neki osnovni tonovi, silueta u magli: rođen u slavnoj Austro-Ugarskoj 1909. godine na nešto manje slavnom Hridu. Kao većina tradicionalnih alima u muslimanskom svijetu, imao je sreću (neki će reći udes) da prođe kroz jednostavnu, ali smarajuću obrazovnu shemu mekteb – medresa – hifz. Biografi ne objašnjavaju razloge prekida školovanja u medresi na At Mejdanu, slutimo da su socijalni. Kasnije pohađa privatne časove kod nekoliko muderrisa, od kojih izdvajamo, svakako, Ahmeda ef. Bureka, uglednog profesora Gazi Husrev-begove medrese, neženju koji živi u sobičku u Morića hanu i člana hodžinske kurije, izbornog tijela koje je biralo kandidate za reisul-ulemu. U svojoj osamnaestoj postaje mujezin Čekrčijine džamije upuštajući se u cjeloživotno nadglasavanje s tramvajima. U jeku Drugog svjetskog rata iz mujezina biva promoviran u imama i hatiba gore rečene džamije u kojoj dvadeset godina teravije klanja hatmom. Živi na Hridu s majkom, a nakon njene smrti, ostaje sam, nikad ne pustivši drugu ženu u svoj život. Proputovao četiri kontinenta i više od trideset zemalja – vidio izbliza dunjaluk na kojeg niko nikad obruča nije stavio; veliki duhandžija i briljantan vaiz; posjedovao privatnu kolekciju mehaničkih satova na navijanje: tišinu u stanu u Ulici Samardžije, gdje se preselio s Hrida, svako malo narušavala je drugačija zvonjava, sve dok nije otkucao suđeni sahat krajem jednog snježnog novembra osamdesetih: na dženazi, tako vele, prvi saf od mećave nije vidio drugi.

U kakofoniji čaršijskih i hodžinskih viđenja kao refren odjekuje jedna riječ: ters. Svakodnevno penjanje uz pristranak Hrida sigurno ima karakteristike stanovitog etičkog discipliniranja. Padine su oduvijek, na svim duhovnim meridijanima, odabirane kao sirovo vježbalište volje, kao golo, simulirano i forsirano kažnjavanje. Životna kušnja (što, ako ćemo pošteno, Sarajevo u svojoj najdubljoj istinitosti, samo po sebi, u takoreći Aristotelovoj što bijaše biti, i jeste) kao da se događa, slikovito kazano, uvijek na pola brda: strmoglavljivanje u ponor ili dobitni ostanak i guljenje naviše. U suri El-Beled Bog penjanje uz brdo upoređuje s tegobnim moralnim usponom. (Uvijek učim ove ajete, kao vid smirenja, dok derem lamelu pentrajući se punici.) Sarajevske strmeni, stoga, proizvode tri tipa svijesti: robovsku, prozračno-evlijsku i tersovsku. Naravno, idealni tipovi postoje samo u teoriji, a u životu susrećemo manje ili više stabilne mješavine. Otud hafizova izreka: “Što je iluma – to je iz Morića hana, što je tersluka – to je s Hrida.” Mi možemo dodati: ters ne može doći iz ravnice, samo s brda.

Hodao je po šeher Bosni, nije bilo sela ni čaršije koje nije obišao, nešto proučio ili ders održao. Poznavao je mnogo ljudi, a ljudi su ga voljeli i rado susretali. Jednom je bio na mevludu u V., gdje ga je poslije ceremonije ugostio ugledni domaćin iz tog kraja. Kroz nekoliko dana zasrete ga na Saračima ovaj isti i srdačno zagrli: “Selam alejk, hafize!” Hafiz Junac ga je gledao mrzovoljno, nije znao o kome je riječ. “Halali, ali ja te se stvarno ne sjećam”, procijedi iskreno.

“Ma ja sam ti onaj iz V., gdje si prošlog mjeseca bio na kahvi i ručku”, reče domaćin pomalo uvrijeđeno.

“Šta hoćeš sad? Da te nosam krkače po čaršiji?”, promrsi mu hafiz i ode svojim putem.

Strašno ga je vrijeđalo kada bi ga neko u starim danima, njega bećara, zovnuo “dedom”. H.K., kasnije dugogodišnji imam u Saudiji, priča kako je kao softa vidio starijeg čovjeka pred medresom, u odijelu, poluveru i s francuzicom na glavi, te ga iz poštovanja oslovio: “Selam alejk, dedo”, na šta mu je “dedo” odbrusio: “Nisam ti ja j…. nanu da ti budem dedo.”

R.T., nekadašnji visoki pozicioner u IZ-u, dijeli, opet, svoje iskustvo, kada je na jednom mevludu prilično odužio s vazom. R.T., mladić, spreman zbog islama i u zatvor otići, žedan da druge uvodi u islam, nameračio se da priča o svemu i svačemu, nesvjestan da je jedino kratak vaz dobar vaz, a hafiz Junac, nestrpljiv da zapali, povukao ga je za džube i s dlanom na ustima šapnuo: “Skrati. Mojne tisra!”

Izvjesni K.K. je s hafizom Juncem bio na svetom tlu. “Koji je samo ters bio”, kazuje uz smijeh K.K. “Mene na hadžu istjerao na ono sunce da zaustavljam taksi, mozak mi provri, a on sjedi u hladu i pijucka kolu. Ali ne može bilo koji taksi, nego koji on kaže. I kad pokaže na neki, taj je zauzet. Obalijestio sam se na onom kijametu.” Inače, hafiz Junac bio je četrnaest puta na hadžu, trinaest puta kao bedel, i ne čudimo se što je znao koji je taksi pravi.

Rahmetli M.S. ispričao je R.P., a ovaj kasnije pustio u eter, da je poslije jednog mevluda zovnuo hafiza Junca na večeru. S., hanuma M.-efendije, nešto je tersala tu noć, lupala posuđem i mrštila se, te je hafiz Junac tješio M.S., i to pred hanumom: “Žena, kuja i paprika – ako nisu ljute, i ne valjaju.”

Hutbe su mu bile veoma posjećene. Tada je to značilo da je hatib zanimljiv, a ne kao danas, kad ljudi nemaju gdje otići pa su primorani slušati sve i svašta – samo zato što su vjernici. Nije trpio nered te bi često pobacao obuću ako nije bila lijepo složena pred džamijom. Poslije bi nesretne džematlije dozivale prolaznike da im donesu cipele s ulice i tramvajske pruge.

Z.B. se i danas žali kako je kao mlad efendija na jednoj dženazi učio suru, ali povišenim glasom – tek je stigao na scenu, želio se dokazati – te ga je hafiz Junac poslije zovnuo i diskretno mu, ali otvoreno, saopćio svoj utisak: “Mali, ne valja ti ni ton ni slika.”

Jednom prepoznat kao ters, često je bio objekt bockanja, sitnih provokacija i podvala. Uvijek ima neki pametnjaković koji baca rukavicu pred hafiza, neko ko želi da iz njega izvuče najbolje, neki biser koji će prvi prodati na čaršiji. Ali u tome su nekad pretjerivali. Hafiz Junac bi često odlazio u Istanbul na privatni mevlud kod izvjesnog B., našeg imućnijeg čovjeka decenijama nastanjenog u Turskoj. Jednog je dana dobio pismo od B. da mu dođe u Istanbul. I sjedne hafiz Junac u voz i otputuje u Istanbul, ali, rano ljuta, B. nije uopće znao o čemu je riječ, niti je pismo poslao. Ko mu je smjestio? Eh, ko je. “Čim sam ugledao B.”, pričao je hafiz kad se vratio, “odmah sam znao, ali odmah, šta je u pitanju.”

Kasna je jesen na čaršiji, blato prvog snijega, magle oko planina, studen. Neko se dijete kači po tramvajima i besciljno dangubi oko čaršijskih ćepenaka. Dijete je siroče i neko konačno zovnu hafiza Junca i predloži mu: “Uzmi ga kod sebe u džamiju da ti loži vatru, hadži hafize, da se ne kači po tramvajima.” I hafiz Junac ga uze da mu loži u peć i pomaže oko ostalih poslova. Jednom hafiz Junac ne bi u mektebu, neko ga je mijenjao, a kad se vrati, upita djecu ko će mu ponoviti što su danas učili. Niko nije znao ponoviti, kad odjednom iz budžaka pored peći, takoreći iz one kante za drva, onaj dječak-ložač poče da ponavlja gradivo, i to bez ijedne greške. Za takvog eksperta kakav je hafiz Junac bio, ovo je bila više nego jasna potvrda talenta.

Ali dječak je bio slabog vida i, stoga, nepismen. I slušajte sad ovo: takav ters, hafiz Junac je imao strpljenja da slabovidnog dječaka-ložača – zvao se Asim – nauči, što se kaže iz usta u usta, ili je možda preciznije reći iz usta u uši, ili još određenije – a sad ćete čuti i zašto, iz srca u srce, cijeli mushaf. “Subhanellezi” – “subhanellezi”, “berāetun mineallahi” – “berāetun mineallahi”, “jevme nekulu lidžehenneme” – “jevme nekulu lidžehenneme” – i tako hiljadu puta, i tako deset hiljada puta, i tako milion puta, nije šala prebaciti tolike riječi i memorirati ih u jednom mozgu. A opet, i taj dječak, ili momak, ako je u međuvremenu porastao, imao je strpljenja da sluša i ponavlja za hafizom: što je od njega čuo, toliko je i znao. Nije mu muhaffiz mogao zadati sahifu, pa ga poslije samo preslušati, kao ovi danas. To je taj savremeni grafocentrični hifz u kojem dominira oko, a ne uho, slika, a ne zvuk – što Kur'an prevashodno i jeste. I nakon dvije i po godine, mladi Asim postade hafiz, i to kakav! Pričalo se da je znao navoditi ajete iz sredine, s kraja, tačno je znao gdje se koji nalazi, na kojoj stranici, u kojem dijelu. Postaviše ga za mujezina Čekrčijine džamije, prvog saradnika njegovog mentora hafiza Junca.

Jednom je jedan džematlija i ugledni čaršijski čovjek otišao sahadžiji i naručio mehanički sat za kojim je hafiz Junac dugo žudio, ali ga nije mogao sebi priuštiti. Zluradi je džematlija uredno platio, naručio da se sat dostavi hafizu, ali pod jednim uvjetom: sat je morao biti tako podešen da ide isključivo nazad. Ne znamo kako je hafiz Junac reagirao na ovu pakost, ali bilo bi divno da u životu postoji trenutak kada se sat počinje vraćati unatrag, da sve minute iznova osmotrimo kao u nekom sveobuhvatnom pamćenju, bez žuči i ispraznih nada.

S iskrenim divljenjem predajemo rahmet ovom velikom čovjeku.

PROČITAJTE I...

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!