Groblje Lav, simbol Sarajeva: Kao proba Sudnjeg dana

Kameni lav dostojanstveno čuva priču o Sarajevu na razmeđu triju stoljeća, izmaklog XIX, burnog XX i propupalog XXI. Može li nam prošlost dati ikakvu pouku o budućnosti? Možda, ako poslušamo lava koji spava

 

“Vidio sam u mnogim zemljama gdje sam putovao groblja veterana koja nose naziv Lav. Obično je usred groblja, ili pored kapije groblja, bila statua lava radi simbolike. Kipovi su prikazivali lavove kao snažne, moćne, ili kao spremne na borbu, ali ovaj sarajevski lav nekako mi djeluje kao da je na samrti. Ili kao da je pospan, ili žalostan”, primijetio je pisac i profesor književnosti iz Arizone Tom Mike McNally, kada je na prelomu stoljeća posjetio BiH prikupljajući građu za roman. Groblje Lav želio je posjetiti jer je u njemu vidio jedan od simbola zajedništva u opkoljenom Sarajevu. Posjeta je potvrdila njegova očekivanja i shvatio je da to groblje na neobičan način obilježava sarajevsku multikulturalnost i prije, i nakon rata i opsade.

Zaista, kip lava na sarajevskom groblju djeluje prije svega tužno, kao da je umoran, ili na umoru. Ima to nekog zagonetnog smisla, ako čovjek razmisli o historijatu groblja i ironiji sudbine – iako je to izvorno veteransko groblje na njemu ipak leže pretežno civili. I razni naraštaji, od beba do časnih starina koji su se bližili stotoj.

Posmrtno bratstvo i jedinstvo

Malo je grobalja na Balkanu koja su ovako i ovoliko konfesionalno mješovita. Vidi se to po imenima, ali i po nadgrobnim biljezima: jedni do drugih, tipično bosanski, na Lavu su križevi, nišani, krstovi, petokrake, heksagrami, ljiljani… Bude toga i na drugim grobljima, ponekad, ali Lav na svoja dva hektara površine, omeđene metalnom ogradom, nevjerovatno tijesno ujedinjuje sve pokojnike i rahmetlije na vrlo specifičan način. Zbijeni tako jedni uz druge iz daljine djeluju kao nekakva mini proba za Sudnji dan. Jer po uvjerenju monoteista abrahamske tradicije, koji su tu najzastupljeniji, na Sudnji dan bit će proživljeni i okupljeni svi ljudi, neovisno od religijske, državne, nacionalne, rasne ili etničke pripadnosti. A na sarajevskom Lavu nekako djeluje baš kao da su spremni za to.

Osim široke lepeze katolika, pravoslavaca, ateista, Jevreja, muslimana i agnostika, po životnom izboru ili posmrtnom određenju bližnjih, dakle, prvenstveno vjerskom ili filozofskom osnovu, među sahranjenim je još veće šarenilo porijekla, nacionalnog i državnog. To se više primjećuje po imenima, nego po oznakama. No, pored autohtonih i konstitutivnih Bošnjaka, Hrvata i Srba te ljudi iz mješovitih porodica, tu su i Česi, Albanci, Romi, Austrijanci, Nijemci, Italijani, Rusi, Mađari, Aškenazi, Sefardi… A tek kad bismo znali nešto više o biografijama svih njih – ima tu fudbalera, književnika, vojnika, pjesnika, filmskih režisera, taksista, policajaca, novinara, djece s igrališta.

Dokaz o zajedništvu

Groblje Lav nije baš u čestoj turističkoj turi za strance, mada interes za njega raste među posjetiocima Sarajeva. Jedno vrijeme turističke agencije iz Slovenije organizirale su kratke dnevne ili dvodnevne posjete Sarajevu autobusom. U sklopu njih postojala je i tura koja se u Sloveniji zove vojno Sarajevo ili oblegano Sarajevo, posvećena događajima iz perioda opsade. Tada bi slovenski gosti otišli do tunel-muzeja na Butmiru, a potom se vratili u centar grada i parkirali s gornje strane groblja Lav, te bi cijela grupa s vodičem ušla u krug groblja kroz jednu od četiriju kapija. Okupili bi se oko lavlje statue, gdje bi slušali pojašnjenja vodiča o groblju i njegovom značaju.

Pri takvim obilascima ovaj lokalitet ima poseban značaj u razbijanju predrasuda među posjetiocima: stranci u Sarajevo često dolaze s predubjeđenjem da ljudi za vrijeme opsade nisu živjeli skupa, nego podijeljeni na Hrvate, Bošnjake i Srbe, bukvalno i u svakom smislu, naročito vojnom. Nakon posjete ovom groblju, barem neki od njih shvate kako su u tom ratu svi građani Sarajeva ubijani, sakaćeni i ranjavani istim mecima s okolnih brda, istim gelerima, istim projektilima. Lakše se to shvati kada vide da su na Lavu, usred tako specifičnog rata, također sahranjivani i ljudi svih domaćih vjeroispovijesti, jedni do drugih, na istoj parceli.

Umjesto da se ljudi još više počnu odvajati po nacionalnosti ili po religijama, usljed ratne psihoze, tenzija i trauma, na Lavu se dešavalo još veće zbližavanje. Ne samo da su ljudi tada zajedno preživljavali nego su mnogi skupa i ginuli te ostali skupa i poslije pogibija. Pritom, nastavilo se s time i nakon opsade i rata. Ovo groblje možda i više nego samostani, crkve, džamije, tekije, sinagoge, katedrale, što se nalaze u istom sarajevskom komšiluku, odiše multikulturom, jer su u prvom planu ljudi, a ne hramovi. Živima bi to svakako mogao biti nauk.

Austrougari i partizani

U periodu je opsade na Lavu ukopano 3.880 osoba. U svoj toj zgusnutosti i posljedičnoj izmješanosti, neke su parcele ipak rezervirane samo za sahranjivanje muslimana, samo pravoslavaca, samo katolika, samo ateista. A osim tradicijske, tu je i individualna raznolikost, poput brojnih grobova nekadašnjih pripadnika komunističke partije, čiji su spomenici najčešće obilježeni proleterskom zvijezdom petokrakom. Među njima ima i partizana, tj. veterana Drugog svjetskog rata.

Na groblju su u periodu austrougarske vlasti, sve do kraja Prvog svjetskog rata, ukopavani poginuli pripadnici tadašnje okupacione vojske. Izvorni naziv pokopališta bilo je Vojničko groblje, ili na njemačkom Militar Friedhof. Današnji naziv Lav dobilo je po masivnoj figuri, umjetničkom uratku arhitekte Jozefa Urbanie, kompletiranom 1917. godine. Groblje je bilo zatvoreno 1958. godine, kada je oko 1.200 grobova ekshumirano te preneseno u groblje Borak. Poslije Drugog svjetskog rata nosilo je naziv Partizansko groblje, da bi mu od aprila 1992. godine bilo vraćeno ime Lav. Pošto je i ovo groblje bilo granatirano kao i cijeli grad, kip lava bio je oštećen. Stoga je obnovljen 2005. godine.

Mirovni aktivista s Kipra Tony Angastiniotis prilikom svoje posjete Sarajevu bio je impresioniran Lavom. Rekao je: “Nikad nisam vidio ovako neobično groblje. Svaki grob pojedinačno, svaki nadgrobni spomenik ima neku svoju priču, i to ne samo priču o životima ljudi koji se nalaze u tom određenom grobu nego i sami grobovi imaju svoje priče. Svaka je drugačija i svaka je zanimljiva”.

U mnoštvu priča o Lavu, tri detalja dovode groblje u vezu s haaškim optuženikom Radovanom Karadžićem. Prvo i osnovno, ovdje je pokopano dosta žrtava njegovog organiziranog terora. Drugo, prije rata radio je kao psihijatar na lokalnoj klinici. Ironično se potrefilo da u omanjoj zgradi, tridesetak metara iznad Lava, jedna od bivših Karadžićevih kancelarija ima prozor koji nudi pogled na kompletno groblje. Ta zgrada i danas pripada sarajevskoj psihijatriji. Jedan lokalni mahalaš kaže kako „jedva čeka da Karadžić umre, da bi mogao proširiti priču o tome kako tu kancelariju pohodi Radovanov duh, ne samo da bi posjetio svoje staro radno mjesto nego da bi uživao u pogledu na groblje svojih vlastitih žrtava“.

I treći detalj jeste grob Dragana Dabića. Karadžić se sve do hapšenja 2008. godine krio pod tuđim identitetom. Koristio je legitimaciju na ime Dragan Dabić. A Dragan Dabić, žrtva opsade, leži i danas na Lavu, od 1993. godine, kada je tu sahranjen.

O pogibiji Dragana Dabića objavila je beogradska Politika 2008. godine sljedeće:

“Dragan Dabić je rođen u Sarajevu 1954. godine od oca Rake i majke Stake. Pre rata radio je u Kompasu, a ubijen je kao civil 1993. godine. Pogođen je snajperom sa muslimanske strane, kod poslastičarnice Palma u Sarajevu, u naselju Hrasno. Njegova supruga Gordana danas živi u Kanadi, a brat pokojnog Dragana zove se Mladen – objasnio je jedan od naših čitalaca potpisan kao Vladimir.

Čitalac pod imenom Sarajlija se složio sa Vladimirom u skoro svemu osim u tome da je Dragan Dabić pogođen sa muslimanske strane. – Hitac je došao sa Vraca, a onaj koji poznaje Sarajevo znaće ko je kontrolisao taj deo grada – kaže Sarajlija.

Sa navodima naših čitalaca donekle se podudara i izjava Mladena Dabića, rođenog brata Dragana Dabića, koju je objavila televizija BiH.

– Zapanjujuće! Zaista strašno. Moj brat je poginuo 1993. godine odlazeći po humanitarnu pomoć. Na Trgu heroja je pretrčavao ulicu, snajper je došao iz pozicije Vraca i tu je i poginuo – kaže Mladen Dabić.”

Reporter Reutersa iz Washingtona Kurt Erich Schork bio je jedan od onih hroničara opsade kojima je Sarajevo bilo nešto više od čisto profesionalnog zadatka. Sarajlije ga pamte i kao novinara koji je svijetu otkrio poznatu priču o sarajevskom Romeu i Juliji, tj. bračnom paru Bošku Brkiću i Admiri Ismić, kao Srbinu i Bošnjakinji koji su ubijeni na Vrbanja mostu 1993. godine u pokušaju da pobjegnu iz obruča. Schorkova se ratna uloga cijeni među mnogim Bosancima. Po svom testamentu, Kurt je sahranjen na Lavu odmah do zajedničkog groba Boška i Admire, pet godina poslije rata. Erich je poginuo 2000. godine izvještavajući iz ratom razorenog dalekog Siera Leonea. Po njegovoj želji organiziran mu je neobičan sprovod na Lavu.

Zapravo, bio je to sprovod za njegov pepeo preostao nakon kremacije. Pola njegovog praha sahranjeno je na Lavu, a pola u Washingtonu pored groba njegove majke.

Nijemac Friedrich Adolf Dolfi ušao je početkom 1993. godine iz Frankfurta preko Igmana u Sarajevo da bi se priključio odbrani grada. Dolfi je bio dobrovoljac bez prethodnog vojničkog iskustva ili vojne obuke. Raspoređen je bio u 102. motorizovanu brigadu bosanske armije, koja je uglavnom pokrivala tenkoprohodni, jugozapadni dio fronta oko Sarajeva. Poginuo je na liniji 1994. godine, nakon čega je sahranjen na Lavu, po vlastitoj želji još za života. Na grobnoj je ploči njegovo ime i bosanski ljiljan, sve što je želio da bude. Od Sarajeva je dobio i ulicu, negdje dolje u krajevima koje je branio

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!