GODINA OBILJEŽENA HAŠKIM ODLUKAMA

Prvostepena presuda Ratku Mladiću, drugostepena hercegbosanskoj šestorci i odbijanje razmatranja zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid više su nego dovoljni da ustvrdimo kako je veliki broj događaja, napisa, političkih i svakih drugih reakcija u odlazećoj godini bio obilježen različitim haškim odlukama. Njihove posljedice vjerovatno će još dugo utjecati na ovdašnja politička zbivanja, uključujući i moguće individualne tužbe žrtava

Gotovo svi trendovi koji su vladali u Bosni i Hercegovini tokom cijele odlazeće godine imali su svoje početke u nekoliko njenih prvih sedmica. I politički akteri bili su isti, i njihovi nastupi, i njihove poruke. Dodik je prijetio otcjepljenjem RS-a i provocirao svojim šovinizmom, Čović tražio hrvatski entitet i zapomagao o ugroženosti, opozicija u Federaciji BiH uglavnom sabotirala i odmagala prodržavnoj politici, većina medija spinovala, odvlačila pažnju i kreirala vještačke afere, strani “faktor” najčešće se pravio nevješt i usiljeno neutralan, i tako dalje, i tako dalje.

Godinu 2017. otvorili su predsjednik RS-a Milorad Dodik i velikosrpska politika s obiju strana Drine sa svojim neustavnim obilježavanjem 9. januara kao dana Republike Srpske, najavljivanog i reklamiranog bilbordima kao “PRAVOnaSLAVLJE”. Uprkos silnim upozorenjima, Dodik je učinio ono što je najavljivao i što je bilo moguće u provokativnijem stilu, uz direktnu podršku SPC-a, a indirektnu Srbije. Doduše, u srbovanju za prvo mjesto što većeg Srbina i što većeg vožda učestvovao je i član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić tako što je dan prije 9. januara postrojio 3. pješadijski puk i vojni orkestar OS BiH, a zatim to ponovio i sutra na sporni datum. Ovakav Ivanićev potez, izveden uprkos prethodnoj zabrani jedinicama OS BiH iz Ministarstva odbrane BiH da učestvuju u Dodikovom spektaklu, omogućili su HDZ‑ova Marina Pendeš, kao ministrica odbrane BiH, koja je, iako na odmoru, naložila svom zamjeniku, SBB-ovcu Seadu Jusiću, da odobri Ivanićev zahtjev, što je ovaj i učinio. Na sve to burno je reagirala i sarajevska opozicija, na sebi svojstven način raspoređujući, naravno, krivicu na “sve zaraćene strane”, osuđujući Dodika i Ivanića, ali sasvim nebulozno i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i za sve optužujući nekakve “nacionaliste”, umjesto velikosrpsku politiku.

DODIK NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI

Zvijezda mjeseca ipak je bio Dodik, koji je neposredno pred obilježavanje dana RS-a nazvao BiH “zemljom koja nema šanse”, naglasio da “BiH nije prisutna u Banjaluci”, saopćio da je rješenje u “mirnom razlazu” i najavio nove referendume. Cijeli skandal s učestvovanjem jedinica Oružanih snaga BiH u obilježavanju ovog neustavnog praznika Dodik je iskoristio da bi opet udario na OS BiH kao instituciju države, najavljujući nekakvo istupanje manjeg entiteta iz “sporazuma o uspostavljanju vojske” te gašenje OS BiH. Samo dan poslije nastavio je s provokacijama obilježavajući dan RS-a u Brčkom, koje, dakako, nije dio ovog entiteta. Zbog svega nabrojanog, Dodik se konačno, sredinom januara 2017, našao na američkoj “crnoj listi” i pod sankcijama SAD-a, što ga je potaklo i na nekoliko tragikomičnih poteza. Prvo je pokušao relativizirati takvu vanjskopolitičku katastrofu svoje politike tvrdnjama da je to samo stvar “odlazeće američke administracije”, koju će Donald Trump revidirati, a zatim je u tom duhu negiranja realnosti na Trumpovu inauguraciju poslao svoju suprugu i premijerku RS-a Željku Cvijanović. No, one nisu dobacile dalje od avlijske ograde ispred Bijele kuće, od prostora rezerviranog za običnu publiku.

Dešavanja u vezi s obilježavanjem spornog datuma propratila je aktivno srpska medijska mašinerija pokušavajući skrenuti pažnju s neustavnosti tog čina na obraćanje generala Armije RBiH Atifa Dudakovića u Luksemburgu. Histerični i lažljivi naslovi Informera, Kurira, RTRS‑a, Blica i ostalih koji su tvrdili da “Dudaković poziva muslimane na rat” ucrtali su put medijskom terorizmu kao obliku specijalnog rata koji će prema Bosni i Hercegovini i bošnjačkim političkim predstavnicima ovi mediji prakticirati tokom cijele godine.

A svoj politički kurs za 2017. najavili su početkom 2017. godine i iz HNS-a, nevladine organizacije koja služi kao paravan za HDZ-ovo jednostranačje. Tu su se čule teze i zahtjevi koji su prolaskom godine postajali sve glasniji i neumjereniji. Božo Ljubić tražio je federalnu jedinicu s hrvatskom većinom kao “trajnu težnju hrvatskog naroda u BiH”, dok je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, u to vrijeme uplašen stavljanjem Dodika na crnu listu, i dalje nosio već izlizanu masku evropejca koji će tokom godine i prilikom odlaska u srpsko-ruske trabante potpuno skinuti.

Početkom godine dobili smo i najavu formiranja novih političkih pokreta, naravno, isključivo opet onih koji će pretendirati na bošnjačke glasove, u obliku projekta prvobitno nazvanog Blok za Evropu, a sastavljenog od sedam nezavisnih općinskih načelnika. Iako će ova ideja doživjeti promjene i mutacije, intencija je bila odmah jasna, riječ je o političkom projektu koji će djelovati isključivo na većinski bošnjačkim prostorima i kojem će osnovna platforma biti kritiziranja SDA.

Jedan od neprijatno iznenađujućih događaja spočetka godine bila je rasprava u Evropskom parlamentu u vezi s nacrtom rezolucije o BiH. Osim žestokog lobiranja zastupnika Hrvatske za promjene Izbornog zakona u BiH, možda prvi put u vezi s našom državom, mogli su se čuti i kreštavi glasovi narastajuće evropske ekstremne desnice oličene u zastupnicima francuskog profašističkog FN-a Dominiqi Bilde i Edouardu Ferrandu, koji su bulaznili o “izmišljenoj muslimanskoj naciji od 1975. godine” i narastajućem ekstremizmu u “bošnjačkom entitetu”.

REVIZIJA PRESUDE PO TUŽBI PROTIV SRBIJE

Događaj koji je obilježio dobar dio godine nesumnjivo je bila revizija presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid. I prije nego što je krajem februara došlo do odluke o pokretanju revizije, počela su politička pozicioniranja radi profitiranja eventualnom negativnom odlukom žalbenog vijeća suda u Hagu. Problematizacije revizije počele su gotovo odmah. Vanjski faktori, od SAD-a do Rusije, uz časni izuzetak Turske, kroz Vijeće za implementaciju mira u BiH (PIC) nazvali su pokretanje revizije jednostranim potezom, a tadašnji šef misije OSCE-a u BiH Jonathan Moore pozvao je da se ne pokreće revizija. Već tada mogla se naslutiti negativna odluka suda, jer pozitivna očigledno nije bila u interesu stranih faktora. Pozicija vlasti, tj. člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, u takvim je okolnostima bila izuzetno nezahvalna i teška, jer dok su izvana stizali ovakvi signali, bilo kakvo odustajanje od revizije na lokalnom nivou bilo bi smatrano izdajom. Posebno neodgovornu ulogu odigrala je opozicija. Istovremeno pozivajući na reviziju i napadajući Izetbegovića zbog načina na koji vodi taj postupak, opozicijski lideri nastojali su sjediti na dvije stolice, odnosno politički profitirati u slučaju bilo kakvog ishoda. Čak je i Izetbegovićev pokušaj da ostvari unutarbošnjačko i untarpatriotsko jedinstvo i konsenzus u vezi s ovom odlukom, pozivajući sve relevantne faktore na sastanak u Vijećnici, poslije ružno iskorišten od njegovih političkih protivnika. Pokušaji srpske politike da ospori legitimitet i ovlaštenje agenta BiH pred sudom u Hagu Sakiba Softića možda bi ostao neuspješan da ipak nije krunisan gnusnim saboterskim postupkom člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića, koji je svojim pismom odaslanim u Hag, a što je možda bio presudni i ključni događaj, obesmislio zahtjev za reviziju. Time je javno istupio kao zaštitnik srbijanskih, a ne hrvatskih interesa, što je nit koja će se provlačiti kroz Čovićevo političko djelovanja cijele 2017. godine.

Čim je obznanjeno da je sud u Hagu odbio reviziju presude, počelo je političko lešinarenje. Šef SBB-a Fahrudin Radončić požurio se distancirati od revizije i svu odgovornost prebacio je na Izetbegovića i njegove “krive političke procjene”, mada se u slučaju revizije Izetbegović oslanjao na procjene ekspertnog tima, u kojem je sjedio i Radončićev advokat Asim Crnalić. Lider SDP-a Nermin Nikšić, iako je koji mjesec ranije pisao Izetbegoviću izražavajući podršku i zajedničkom sastanku patriotskih snaga u vezi s revizijom, optužio je Izetbegovića za neuspjeh tražeći da podnese ostavku. Na ostavku su, sa zadovoljstvom i u svojoj iznenada pronađenoj mudrosti, pozivali i mnogi “nezavisni” komentatori i “analitičari” koji prethodno nisu podržavali pokretanje revizije, a onda su odjednom bili pogođeni negativnom odlukom iz Haga. Emir Suljagić izjavio je da direktnu krivicu snosi Izetbegović logikom da je Izetbegović zbog koaliranja s HDZ-om odgovoran za Čovićevu sabotažu. No, na pitanja zašto račun za Čovića ispostavlja isključivo Izetbegoviću kada je DF, čiji je Suljagić bio kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva, svojevremeno u Širokom Brijegu dogovarao koaliciju s Čovićem i Radončićem, Suljagić nije imao komentara. Ovaj licemjerni odnos u kojem se Izetbegovića optuživalo što za odluku suda u Hagu, što za samo postojanje Čovića kao političke činjenice, i za sve sabotaže koje ovaj izvodi, dok se s njim praktično istovremeno kumovalo, tipično je i za Radončića. On je isti dan kada je odbačen zahtjev za reviziju, i to zahvaljujući ponajviše Čovićevom pismu, s liderom HDZ-a održao sastanak u Mostaru izjavivši da je njihova saradnja na zavidnom nivou, ali da treći partner (SDA) treba bolje da sarađuje!

ZAJEDNIČKI PROTIV BOSANSKOG JEZIKA

Još jedan događaj koji svojom prirodom nije trebao biti političke prirode, ali je nesumnjivo takvim postao, bilo je pitanje jezika, prije svega bosanskog. Krajem marta objavljena je u Sarajevu deklaracija o tzv. zajedničkom jeziku. Ovaj jugonostalgični i reakcionarni manifest pokušao je zamjenom teza postojanje zasebnih jezika, u slučaju BiH prije svega bosanskog, predstaviti kao “nacionalističku jezičku praksu” koja nema uporište u nauci, mada je insistiranje na “zajedničkom” jeziku duboko ideološko politički čin podržan u najvećoj mjeri od onih koji svoj identitet traže u vrijednostima i tradicijama bivše države. Potpisnici su postojanje zasebnih jezika nazvali neprirodnim stanjem, a najveći problem vidjeli su u tome što je zasebnost jezika doprinijela jačanju zasebnih identiteta, što je, po njihovom mišljenju, budući da se redom radi o jugonostalgicima, nešto izuzetno problematično. Takav anahroni ideološki zahvat u živo tkivo jezika i atak na zasebne identitete promptno je odbačen i od HAZU i od SANU, dok je najveće probleme prouzrokovao na mjestu gdje je i planirano da najdublje zareže – na većinski bošnjačkim prostorima na kojima se koristi bosanski jezik. Tu je deklaracija poslužila kao povod i opravdanje mnogim identitetski zdvojnim apartidima da legitimiraju vlastite svjetonazore te da ih iz prostora marginalnih i manjinskih pojava pokušaju infiltrirati u, prije svega, bošnjački mainstream ili barem da uznastoje sačuvati dosadašnji marginalizirani status bosanskog jezika u BiH.

I izmjena seta državnih zakona o akcizama bila je jedna od političkih trakavica koja se rastegla skoro cijelu 2017, a koja je svoj početak imala u prvoj polovini godine. Preko ovog pitanja lomili su se mnogi drugi, često i lični interesi političkih aktera. Na kraju godine zakoni su promijenjeni, a međunarodni kreditori obećali su deblokadu kredita za izgradnju puteva u BiH.

Čovićev HDZ nastavio je djelovati politikom “sve ili ništa”, pa je Klub delegata hrvatskog naroda uputio svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH, stavljajući pri tome u puni pogon i medijsku mašineriju koja će do kraja godine neprestano širiti govor mržnje prema političkom Sarajevu i Bošnjacima, što će kulminaciju dosegnuti nakon novembarske pravosnažne osuđujuće presude Haškog tribunala izrečene generalu HV-a i HVO-a Slobodanu Praljku.

Sredinu godine obilježili su i neki manji skandali, poput pokušaja lijevo usmjerene ideološke grupice da kidnapira i privatizira međunarodni Dan bijelih traka kojim se obilježava genocid nad Bošnjacima u Prijedoru, te problematizira kolektivne iftare kao nemoralan čin. Pokušaj privatizacije Dana bijelih traka značajan je i po tome što je to simptom narastajućeg trenda da razne, često izvana finansirane organizacije preko manifestacija i komemoracija kojima se obilježavaju ratni zločini nad Bošnjacima nastoje utjecati na karakterizaciju kako rata, tako i zločina. Cilj im je uspostaviti kao dominantan narativ to da su u ratu nedefinirani zli ljudi pravili zločine.

UDAR NA DRŽAVNU OBAVJEŠTAJNU AGENCIJU

Početkom ljeta opet je došlo do ataka na pravo bošnjačke djece da u manjem bh. entitetu izučavaju vlastiti jezik i historiju. S najvišeg vrha entitetske vlasti Dodik je poručio da se opsada Sarajeva i genocid u Srebrenici nikada neće izučavati u RS-u, te da će u ovom entitetu biti zabranjeni svi udžbenici iz FBiH u kojima se budu spominjala ta dva događaja ili ostali događaji koji ne odgovaraju službenom i mitološkom srpskom narativu.

Da situacija nije mnogo bolja ni u FBiH, dokazano je u Jajcu, gdje je, zahvaljujući inerciji i nemuštosti lokalnih Bošnjaka, ali i upornoj sabotaži od OHR-a i “građanskih udruženja”, spriječeno osnivanje škole na bosanskom jeziku, pa su bošnjačka djeca nastavila pohađati škole u kojima se uči po NPP-u na hrvatskom jeziku.

Ovaj period obilježila je i afera s udruženim udarom SNSD-a, HDZ-a i SBB-a na Obavještajno‑sigurnosnu agenciju (OSA), tj. pokušaj kompromitiranja ove agencije i njenog direktora Osmana Mehmedagića. Pokušaj otvaranja istrage, pa zatim i Mehmedagićeve smjene, propao je kada je otkriveno da je zastupnik SNSD-a Nikola Špirić krivotvorio zaključke sa sjednice zajedničke komisije za nadzor nad radom OSA-e, tj. da je pokušao podmetnuti svoj izvještaj kao komisijski. Kada je zbog ovakvog Špirićevog skandaloznog i kriminalnog djelovanja pokrenut zahtjev za njegovu smjenu, protiv su glasali SNSD, HDZ i SBB, kao i neki igrači s klupe, poput Senada Šepića, Sadika Ahmetovića i Salke Sokolovića. Ova svojevrsna “osovina zla” sa svojim satelitima, koja je zajednički interes našla u međusobnoj političkoj trgovini nauštrb interesa države, ali i Bošnjaka, nastavit će djelovati združeno preostalim dijelom godine, pogotovo u pokušajima blokade rada Vijeća ministara BiH.

Nekako u ovo vrijeme počinju i pritisci Zagreba na našu državu. Prvo je bio problem tendencioznog projekta, tzv. Pelješkog mosta, koji prijeti da Bosni i Hercegovini zatvori slobodan izlaz na mora, a zatim i diskriminatorno otežavanje izvoza poljoprivrednih proizvoda iz BiH u Hrvatsku. Ti su pritisci dobijali na intenzitetu kako se približavalo vrijeme objavljivanja drugostepene presude hercegbosanskoj šestorci za udruženi zločinački poduhvat.

Kraj ljeta opet obilježava nekoliko vještačkih skandala u kojima su događaji medijski napuhani izvan svih mjera. Tako je jedan poluozbiljni status na Facebooku mladog člana SDA u vezi s preimenovanjem Titove ulice izazvao višednevnu histeriju opozicije koja se podigla na zadnje noge da brani “tekovine NOB-a”, tako što je, braneći komunističke simbole, svoje neistomišljenike nazivala fašistima i zagovarala fizički obračun. Istovremeno je od istih političkih snaga opet problematizirano imenovanje osnovne škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću, pa je sve to zajedno, uz uplitanje i stranog faktora kroz saopćenja rezidentnih ambasada, donijelo nekoliko sedmica ostrašćenih ideoloških verbalnih obračuna. Ovi događaji iskorišteni su za, zasad i dalje neuspješno, ujedinjavanje ljevice na platformi zajedničkih vrijednosti naspram nacionalističkih “sila mraka”.

KAD IZMIŠLJENI TERORISTI “UGROZE” HRVATSKU

Početak jeseni otvoren je kampanjom etiketiranja Bosne i Hercegovine kao jazbine radikala i Bošnjaka kao potencijalne opasnosti za Evropu. Ovu malicioznu kampanju otvorila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavama da u Bosni i Hercegovini ima 10.000 potencijalnih radikala u autonomnim vjerskim enklavama koji sigurnosno ugrožavaju susjednu Hrvatsku. Kampanja hrvatske predsjednice, vođena planskim plasiranjem ovakvih izjava za vrijeme njenih diplomatskih posjeta zapadnim prijestolnicima ili sjedištima zapadnih institucija, te združenim propagandnim poduhvatom prohrvatskih medija, pored kratkoročnog cilja koji je bio utjecanje na nadolazeću drugostepenu presudu za udruženi zločinački poduhvat (UZP), imala je i dugoročniji cilj predstavljanja BiH kao nestabilnog anarhičnog žarišta, a Bošnjaka kao potencijalnih terorista koji trebaju biti pod paskom svojih susjeda. U tu su svrhu iz podruma izvučeni zlodusi i aveti prošlosti, poput Miroslava Tuđmana i Ive Lučića, koji su kampanji davali onovremeni rasističko-šovinistički tuđmanovski štih, a sve je “oplemenjeno” i prisutnom arabofobijom i problematiziranjem turističkog zanimanja državljana arapskih zemalja za Bosnu i Hercegovinu kao nekakav projekt njihovog masovnog doseljavanja. Kampanji su se na neki način pridružili i tadašnji austrijski ministar Sebastian Kurz, tvrdeći da se u Sarajevu ljudima plaća za nošenje mahrame, ali i češki predsjednik Miloš Zeman, notorni šovinist i islamofob, koji je izjavio da BiH može postati evropska baza ISIL-a.

Istovremeno su nastavljeni i pritisci u vezi s tzv. Pelješkim mostom. Čović je još jednom unilateralno djelovao u ime Predsjedništva BiH kao kolektivnog organa i slagao da, što se tiče naše države, nema prepreka za gradnju mosta.

U svjetlu ovakvih vanjskih nasrtaja u sjeni su pomalo ostali događaji na lokalnoj političkoj sceni, poput sastanka lidera SDP-a i DF-a Nermina Nikšića i Željka Komšića i potpisivanja dokumenta o saradnji ovih stranaka radi još jednog pokušaja ujedinjenja ljevice u cilju suprotstavljanja “nacionalistima”. Nikšić je tada otkrio da oni imaju i misteriozne saradnike u RS-u, da bi se tek krajem godine utvrdilo da je ustvari riječ o Dodikovom SNSD-u, koji za druga Nikšića valjda ne pripada redu nacionalističkih stranaka. U to je vrijeme došlo i do osnivanja Nezavisnog bloka, nove političke opcije sastavljene većinom od članova nekadašnje SDA-ove pobunjene četvorke u Parlamentu BiH, plus nekih članova iz ranijeg projekta “nezavisnih načelnika”, također većinom bivših SDA-ovaca. Kako će se i u kojem smjeru kretati ova stranka, vrlo se brzo pokazalo njihovim različitim djelovanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH i u Narodnoj skupštini RS-a. Dok su u Parlamentarnoj skupštini kadrovi NB-a, poput Ahmetovića, pokušavali srušiti Vladu Denisa Zvizdića, dotle su u Narodnoj skupštini funkcionirali sa SBB-om kao Dodikovi posilni, omogućavajući mu kvorume za održavanje sjednica. Uz prikazanu specifičnu retoriku prebacivanja sve odgovornosti za političko situaciju na bošnjački politički faktor, pokazalo se da smo u NB-u dobili još jedno verziju SBB-a.

 RATKU MLADIĆU DOŽIVOTNI ZATVOR

Početkom oktobra pitanje jezika opet se vratilo u političku arenu, a povod su bile instrukcije Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo da se nastavni predmet, shodno ustavnim odredbama, treba nazivati bosanskim (srpskim ili hrvatskim za one koji govore ovim jezicima) umjesto korištenja rogobatne kovanice BHS, koju je u upotrebu svojevremeno uveo tadašnji SDP-ov ministar Emir Suljagić. Ovu instrukciju žestoko su napali lokalni identitetski zajedništari i jugonostalgičari skriveni iza paravana građanstva. U reakcije na ovakvu odluku Ministarstva udrobilo se svega, od stupidarija da izučavanje jezika kroz nastavni predmet nazvan bosanski ugrožava druge narode, preko toga da je riječ o razdvajanju djece pa do pseudonaučnih pokušaja reinterpretacije kolektivnih identiteta i jezičkih normi na temeljima ranije spomenute duboko ideološke deklaracije o zajedničkom jeziku. “Građanski” protivnici uvođenja naziva bosanski, poput kadrova SDP-a, Naše stranke i javnih ličnosti bliskih takvim svjetonazorima, stavljali su ovo i u politički kontekst pokušavajući mobilizirati i okupiti istomišljenika na ovakvim identitetskim pitanjima. No, uzevši u obzir da se 91,4% stanovnika Kantona Sarajevo na popisu stanovništva 2013. godine izjasnilo da govore bosanskim jezikom i da su se ovakve sabotaže u javnosti razumjele kao pokušaj diktature ideološke i identitetarne manjine nad bošnjačkom većinom, čitav taj histerični bunt bio je kontraproduktivan za one koji su ga podstrekivali i provodili.

Doživotna kazna zatvora izrečena 22. novembra 2017. godine u Hagu komandantu VRS-a Ratku Mladiću nagovijestila je i ozbiljniji srbijanski politički i medijski pritisak na Bosnu i Hercegovinu i bošnjačke političke predstavnike, a u cilju amortizacije posljedica presude za genocid. Udar je izveden na člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Njegov odgovor na novinarsko pitanje o priznavanju Kosova, dat u intervjuu za njemački Deutsche Welle, maliciozno je izvitoperen do krajnjih granica ne bi li se kako od toga napravio vještački skandal. Naslovnice srbijanskih tabloida vrištale su bombastičnim naslovima o zabijanju noža u leđa, a nepostojeće uplitanje BiH u pitanje Kosova kao unutrašnje pitanje Srbije iskorišteno je da se legitimizira i potvrdi srbijansko petljanje u unutrašnje odnose u našoj zemlji, što je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i potvrdio izjavom da se Srbija ima pravo miješati u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, jer je navodno ona garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, dok Bosna i Hercegovina nema to pravo u vezi sa Srbijom. Ovoj propagandnoj hajci, izvedenoj prije svega na Izetbegovića radi destabilizacije pozicije bošnjačkog člana Predsjedništva, s oduševljenjem korisnih idiota, pridružili su se i neki iz BiH, tj. Sarajeva, a prije svega Fahrudin Radončić i njegov Dnevni avaz. Cijelo to čudno ponašanje dijela sarajevskih medija i javnih ličnosti koji nisu stali u odbranu digniteta i ugleda člana Predsjedništva vlastite države, nego su služili kao sprovodnik srbijanske propagande, ponovilo se kada su srbijanski mediji čestitali 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, novom medijskom kampanjom i fabriciranim skandalom o tome kako Izetbegović za rat obučava 9.000 Bošnjaka. Štaviše, ovi mediji više su vremena posvetili automatskom prenošenju budalaština velikosrpske propagande nego njenoj kritici ili problematizaciji Dodikovog istovremenog crtanja karata podjele Bosne i Hercegovine i novih granica na Balkanu. Za njih nisu bile dovoljno problematične niti brojne izjave podrške Mladiću, nakon što je ovaj osuđen za genocid, koje su došle iz političkih, vjerskih i akademskih vrhova Srbije i RS-a. Nažalost, ovakvim preusmjeravanjem pažnje beogradska političko-medijska kuhinja uspjela je uz pomoć svojih jataka i korisnih idiota iz Sarajeva skrenuti veliki dio pažnje javnosti s presude Mladiću i katarze koju bi ta presuda trebala izazvati na Izetbegovićeve izjave, čime je, zapravo, ostvarila svoj cilj.

POTVRĐEN UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT

Ubrzo je uslijedio, također prouzrokovan presudom u Hagu, i val hrvatske propagande, mnogo jačeg intenziteta. Nakon pravosnažne osuđujuće presude hercegbosanskoj šestorci i teatralnog samoubistva Slobodana Praljka, politika, mediji i javnost u Hrvatskoj eksplodirali su u ludilu samosažaljevajućeg gnjeva, čiji je dobar dio bio usmjeren prema BiH i Bošnjacima kao žrtvama zločina zbog kojih je šestorka i osuđena. Implikacija presude za UZP, pravne kvalifikacije koje osuđuju i politiku ratnih vlasti Republike Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom, prouzrokovala je neviđenu nervozu i ispade hrvatskih političara koji su presudu naizmjenično otvoreno negirali, reinterpretirali i relativizirali, medija koji su pažnju s presude pokušali skrenuti na Praljkov “mučenički” čin. Bošnjaci, kao Praljkove najveće žrtve, prozivani su za nezahvalnost, agresorske intervencije Hrvatske vojske u BiH proglašavane su dobročinstvom, a ekstremniji dijelovi hrvatskog društva, kao i neki mediji, Bošnjake i Armiju RBiH proglašavali su pretečom ISIL-a, stavljajući Praljkove zločine u kontekst borbe protiv terorizma! Posebno su bile neumjerene hrvatske reakcije u BiH. Presuđenog zločinca Praljka ovdašnji su hrvatski političari nazivali herojem i primjerom kako se treba boriti za svoj narod… Čak je i inače suzdržana Katolička crkva, tačnije, članovi biskupske konferencije BiH, presudu nazvala nepravednom, doživljavajući je kao svojevrsnu poruku da BiH nije njihova domovina. Prohrvatski mediji u BiH bili su još i gori jer su se manje bavili tumačenjem presude, a više slavljenjem Praljka i širenjem najcrnjeg govora mržnje prema političkom Sarajevu i Bošnjacima generalno. I ovu presudu pokušavalo se staviti u politički kontekst, pa je nekako dovedena u vezu s navodno okrnjenim pravima Hrvata u BiH i njihovom narušenom konstitutivnošću, a pokušala se izbjeći činjenica da je presudom šestorci presuđeno i ideji i projektu Herceg-Bosne i načinu na koji se on pokušao ostvariti.

Histerija u Hrvatskoj dosegla je takve razmjera da su je primijetili i mnogi evropski mediji, kao i politički zvaničnici, i okarakterizirali kao izuzetno negativnu pojavu za jednu članicu Evropske unije. Valjda pod takvim pritiskom, histerija se počela stišavati, barem u Hrvatskoj, i u službenim krugovima, dok se njeni odjeci još osjete u BiH, prije svega kroz još veće vezanje hrvatske za srpsku politiku. Za Čovićev HDZ, nekada samoproglašene nosioce evropskih vrijednosti, ova presuda kao da je označila kraj svih nada za ostvarivanje vlastitih ciljeva, tj. trećeg entiteta, uz pomoć vanjskih faktora sa Zapada, pa je uslijedilo otvoreno okretanje ka Dodiku, Srbiji, a u konačnici i prema Rusiji. Naravno, kao što je to bio slučaj u Srbiji i u RS-u u vezi s presudom Mladiću, ni među hrvatskim političkim predstavnicima u vezi s presudom šestorci nije bilo govora o bilo kakvoj katarzi.

Godinu na izmaku na neki je način zatvorila, ali i simbolično sumirala posjeta članova Predsjedništva BiH Beogradu i još jedan pokušaj izazivanja skandala, koji se ovaj put odbio o glavu onima koji su ga inicirali. Na konferenciji za novinare nakon sastanka, Čović je servilnim izjavama pokušao podrediti vanjsku politiku Bosne i Hercegovine Srbiji, na šta je neplanirano reagirao Izetbegović izjavom da će se bilo kakva vanjska politika BiH voditi u Sarajevu. Velika većina već poznatih majstora skandala poletjela je problematizirati Izetbegovićev nastup i prikazati ga u lošem svjetlu, ali on je dočekan izuzetno pozitivno i odobravajuće u bošnjačkoj javnosti već zasićenoj što etiketama, što šovinizmom, koji je tokom čitave godine dolazio iz Srbije i Hrvatske, kao i iz njihovih političkih ispostava u BiH.

KO ĆE VODITI BOŠNJAKE

Kada bismo pokušali izvršiti sintezu svih nabrojanih događaja u 2017. godini, mogli bismo uočiti određene trendove koji će vjerovatno postajati još izraženiji u izbornoj 2018. godini. Prvi je sve intenzivnija sinergija i preplitanje srpske i hrvatske separatističke politike unutar BiH. Mada je to već stari trend koji je imao svoje uspone i padove u ratnim vremenima, a kao fenomen postoji barem stotinu godina, ovo je prvi put da se hrvatska, tačnije Čovićeva politika u BiH, podređuje srpskoj politici, tj. Dodiku, radi hvatanja priključka na ono što se percipira kao Dodikov izvor snage, a to je njegov odnos sa Srbijom i Rusijom. Ovo ni Dodika ni Beograd ništa posebno ne košta, a pomaže mu jer legitimira separatizam kao problem naroda u BiH, a ne problem isključivo srpske politike. Time Dodik prestaje biti jedini problematični faktor i prebacuje izvor problema na Federaciju BiH. Drugi trend jeste sve izraženija važnost političke reprezentacije Bošnjaka. U uvjetima postojanja srpskohrvatskog separatističkog bloka unutar BiH, i već pokazanih pretenzija Srbije i Hrvatske da se svakom prilikom petljaju u odnose u BiH, pitanje ko će voditi Bošnjake postaje od vrhunske važnosti. To postaje bitno ne samo Bošnjacima, kojima treba jaka stranka i jaka politička ličnost koja će se moći nositi s izazovima vremena, nego i onima s druge strane kojima je imperativ da Bošnjake politički zastupaju što slabije ili što kompromitiranije ličnosti, ili čak i njihovi tajni / polutajni saradnici iz bošnjačkih redova. U najmanju ruku, takve antibošnjačke i antidržavne snage voljele bi vidjeti posvemašnji haos na bošnjačkoj političkoj sceni, na kojoj bi Bošnjake eventualno zastupala neka koalicija manjih stranaka ideološki nesklonih zaštiti bošnjačkih interesa i upitnog legitimiteta.

Treći trend jeste sve veća ideologizacija političke borbe i uopće političkog diskursa na unutarbošnjačkoj političkoj sceni, gdje se u političkim sučeljavanjima koristi simbolika prošlih vremena, a sve da bi se današnji neistomišljenici prikazali kao jučerašnji neprijatelji. U ovom naročito prednjači tzv. građanska ljevica, koja u svom već starom maniru pronalazi fašiste, ustaše, kvislinge, naciste i ostale ondje gdje ih nema, ali gdje bi njima odgovaralo da se nalaze. Ništa bolje nije ni u slučaju ostalih alternativnih i (o)pozicionih projekata poput SBB-a ili NB‑a, koji opet mantraju o nacionalistima, mafijašima, begovskim porodicama, dinastijama, i ostalim terminima kojima treba demonizirati svoje političke protivnike. Možda je u tom smislu najštetnija pojava pokušaja uplitanja ovakvih političkih aktera u pitanja kulture, gdje neki od njih pokušavaju sa svojih ideoloških pozicija utjecati čak i na identitetska pitanja poput prava jednog naroda na jezik.

Očekivati je da će u godini pred nama, kako se budu bližili izbori, svaki od ovih trendova postajati sve izraženiji i dominantniji, tako da je dobro da ih već danas naučimo prepoznavati.

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!