Glavni imami Srebrenice i Bratunca: “Snaga bosanske majke – svi su joj ubijeni, a ona opet ima osmijeh”

Peštalić: “S ljudima je dobro, nema problema, ali s politikom nije. RS i institucije ovog entiteta svakodnevno zastrašuju ljude svojim zakonima i pravilima” • Hodžić: “U Bratunac se vratilo blizu 8.000 Bošnjaka i može se reći da je povratak relativno uspio”

Fotografije: Faktor i MIZ Bratunac

Kada ovaj broj Stava bude na trafikama, već će biti Bajram i počet će pripreme za obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici i ukop posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka jula 1995. godine u mezarju u Potočarima. Mezarje je nekako na pola puta između Bratunca i Srebrenice, dva grada, dvije općine koje najintenzivnije proživljavaju svaku tužnu godišnjicu genocida, ali dvije općine iz kojih ni etničkim čišćenjem Bošnjaci nisu nestali. Kratko su izbivali i vratili se, barem dio njih. O životu ovih povratničkih zajednica razgovarali smo s glavnim imamima Medžlisa Islamske zajednice Bratunac i Srebrenica – Elvirom ef. Hodžićem i Damirom ef. Peštalićem.

STAV: Ove su godine Bajram i dženaza u Potočarima ublizu. U kakvom stanju, tačnije raspoloženju, Bošnjaci u Bratuncu dočekuju Bajram?

HODŽIĆ: Dočekujemo naš najdraži blagdan Bajram u lijepom ambijentu. Evo, i ovi rezultati popisa pokazali su nam da smo mi svoji na svom i da nas, i pored genocida, progona i etničkog čišćenja, ponovo ima na ovom području i da ćemo ovdje, ako Bog da, ostati vječno. Naravno, uvijek je atmosfera pred 11. juli takva da nas vrati u našu prošlost, odmah poslije Bajrama krenut će “Marš mira”, zatim i dženaza. Već polahko pristiže i naša dijaspora. Uz ovu radost zbog Bajrama, odmah nakon toga imat ćemo i komemoraciju, tako da se nećemo ni pretjerano radovati.

STAV: Jesu li ove godine u Srebrenici bajramska sreća i julska tuga pomiješane?

PEŠTALIĆ: U Srebrenici su, generalno, pomiješane emocije kroz cijelu godinu, a kada se dani Bajrama podudare s danima dženaze, emocije su još izraženije. Ali ono što nas raduje, kao ljude koji su odlučili da svoje živote organiziraju u Srebrenici poslije genocida, jeste snaga naše majke koja, unatoč svemu što je izgubila, i danas sama živi u Srebrenici, ne želi pokazati tugu nego želi pokazati sreću i radost zbog naše djece koja se rađaju danas u Srebrenici. To je snaga koja je nama izuzetno važna. Žrtve genocida, unatoč svemu, žele i trude se bajramske dane dočekati onako kako to dolikuju muslimanu i muslimanki.

STAV: Kada se ugase reflektori, kada prođe 11. juli i pažnja se usmjeri na nešto drugo, Srebrenica ostaje živjeti svojim životom. Kakav je svakodnevni život Srebrenice?

PEŠTALIĆ: To je naša realnost, mi smo život u Srebrenici počeli ne od nule nego ispod nule i vjerovatno niko nije očekivao da će ljudi uspjeti ovdje organizirati svoje živote i opstati. Niko sigurno nije planirao da će danas biti dosta mladih u Srebrenici, dosta mladih bračnih parova i dosta djece koja se rađaju. Danas je oko sedamdeset posto bošnjačke djece u školi u Srebrenici. Vjerovatno to niko nije očekivao, vjerovatno se tako i prema povratku ponašalo – haj, ako bude nešto, dobro je, ali nije bilo sistemskog rješavanja problema. Već smo navikli da mi odavde moramo svake sekunde tjerati sve one koji imaju u svojim rukama mogućnost rješavanja nekakvih političkih problema koji nas pritišću da ih riješe. Naravno, svjesni smo toga da 11. jula budemo interesantni, a da se poslije to interesiranje ugasi. Isto tako, poručujemo da mi koji smo se vratili i ovdje odlučili organizirati živote zarad naših šehida nikada nećemo pustiti na miru one koji mogu riješiti probleme Srebrenice dok to ne urade. Da se konačno u vezi sa Srebrenicom počne razmišljati strateški, planski, kako bi nam svima bilo bolje.

STAV: Prema rezultatima popisa, u općini Bratunac živi blizu 8.000 Bošnjaka, osjeti li se to na terenu, u svakodnevnom životu?

HODŽIĆ: Naravno. Možemo kazati da je proces povratka relativno uspio. Posljednju noć ramazana imali smo zajednički iftar za 3.000 do 5.000 osoba u Konjević‑Polju, tako da, šta god da nagađaju, mi znamo koliko nas ovdje ima, mi smo uradili popis prije popisa. Znamo tačno koliko Bošnjaka ima u općini Bratunac.

STAV: Ovo je, dakle, realna slika?

HODŽIĆ: Sigurno. Ali mi smo ovdje veliki gubitnici, 22.000 Bošnjaka živjelo je u općini Bratunac prema popisu iz 1991. godine. Sada ih je popisano blizu osam hiljada, šta više trebamo pričati?! Više od polovine ih je pobijeno i raseljeno.

STAV: U Srebrenici je, prema rezultatima popisa, više Bošnjaka nego Srba. Možemo li reći da je time povratak uspio?

PEŠTALIĆ: Možemo vidjeti kolike su posljedice genocida. Prema popisu iz 1991. godine, u Srebrenici je živjelo 28.000 Bošnjaka, a danas ih je 7.000, dakle, 21.000 ljudi nema. Ali svejedno, možemo reći da je povratak uspio, i hvala Bogu da ima ovoliko povratnika s obzirom na to kako se odnosilo prema povratku i kakve su poteškoće povratnici imali. Sada nas je ovoliko koliko jeste, ali je to ujedno i prilika da nastavimo dalje, da Srebrenica bude grad koji će se naseljavati i koji će biti ljudima toliko interesantan da dođu u njemu živjeti. Treba samo htjeti i imati dobru strategiju.

STAV: Kažete da je bilo problema u početku. Ima li sada problema, u smislu otežavanja svakodnevnog života ljudi, međuetničkih tenzija itd.?

PEŠTALIĆ: Opet se moram vratiti na energiju naše majke. Sjećam se kada sam kao imam prije trinaest godina došao u Srebrenicu. Naše majke koje su izgubile djecu i nemaju nikoga u Srebrenici kazale su mi: “Molim te, Damire, ti budi dobar i fin efendija, onako kako naša vjera uči, nemoj gledati kakav je neko drugi.” One su od mene tražile da sarađujem, razgovaram, da budem čovjek koji je svaki dan u javnom životu. I zanimljivo je da su Bošnjaci, dakle, bili ti koji su insistirali i svaki dan radili na uspostavljanju minimalnih uvjeta komuniciranja. Danas je, zahvaljujući toj snazi, komunikacija na zavidnom nivou kada je riječ o običnom narodu, posebno o djeci rođenoj pred rat ili poslije rata; to su sada momci i djevojke. Imamo normalnu komunikaciju, miran život, bez ikakvih problema. Nama politika stvara probleme u datim momentima. S jedne smo strane, dakle, slobodniji, rahat smo, a s druge smo u strahu jer nam politika nameće neke odluke, dovodi u pitanje učenje bosanskog jezika i mnoge druge stvari koje se tiču nas kao naroda. I onda su ljudi u strahu. Republika Srpska i njene institucije svaki dan rade na tome da Bošnjacima bude ružno u ovim krajevima. Od RS-a očekujemo da shvati da to nije entitet u kojem žive samo Srbi nego su tu i Bošnjaci, Hrvati i ostali i da svako treba imati svoja prava i rahatluk.

STAV: Šta o položaju Bošnjaka u Bratuncu govori činjenica da je polovinom ramazana u centru Bratunca na otvorenom, na Korzu, glavnoj gradskoj šetnici, organiziran iftar za 150 vjernika?

HODŽIĆ: Pazite, mi se godinama ni od koga ne krijemo, islam je vjera pokazivanja. Ovo je već tradicionalno, ovo je bio peti ili šesti iftar koji organiziramo na Korzu, poznatom bratunačkom šetalištu u sklopu restorana koji drži naš čovjek, tako da to i nije pravi odraz stanja kakvo bi moglo biti na relaciji Srbi – Bošnjaci. Međutim, nemamo se čega stidjeti, mi smo tu izašli da iftarimo jer jednostavno ne osjećamo da bi neko trebao uraditi nešto protiv nas, dobacivati ili nešto slično. Mi se ne ponašamo kao da to nije normalna situacija.

STAV: Svoji na svom.

HODŽIĆ: Naravno, nemamo nijednog razloga da se stidimo i krijemo. Mi smo ovdje stradali, drugi bi se trebali kriti i stidjeti onoga što su nam iz prijevare uradili.

STAV: Ako ima blizu 8.000 Bošnjaka povratnika, osjetili se to u džamijama, jesu li, da se tako izrazim, Bošnjaci i muslimani?

HODŽIĆ: Ovdje je kao i u svakom drugom mjestu gdje ima muslimana. Kod nas se teravija tokom ramazana klanjala na šesnaest mjesta i naše su džamije, imao sam priliku uvjeriti se u drugim mjestima, popunjene kao i drugdje u Bosni i Hercegovini. Od četrdeset do stotinu osoba klanjalo je teraviju u svakoj džamiji. S obzirom na to da je teravija bila malo kasno, zadovoljni smo. Ali pošto su Bošnjaci takvi vjernici, mi ćemo naše džamije napuniti za Bajram, tada one budu pretijesne. Ako ni zbog čega drugog, mi smo morali praviti veće džamije i proširivati postojeće zbog samog Bajrama.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!