Generalu danas svako piše

Intervju koji je nedavno general Mustafa Polutak dao magazinu Stav bio je povod za nervozno reagiranje, bjesomučne napade, ali i teške optužbe. Neke od najtežih jesu one da je Polutak “dobar dio agresije na BiH” proveo u redovima JNA, da im je predao oružje iz kasarni kojim je kasnije razarano Sarajevo, te da je bio drugi čovjek komande HVO-a u Kiseljaku

Intervju generala Mustafe Polutka koji je prije petnaest dana dao magazinu Stav izazvao je salve napada simpatizera Saveza za bolju budućnost BiH u službenom glasilu ove partije. Podsjetimo, Mustafa Polutak, brigadni general Armije RBiH u penziji i član predsjedništva Foruma seniora SDP-a BiH, za Stav je govorio o bitkama koje i u miru nastavlja voditi protiv neprijatelja Bosne i Hercegovine koji, prema njegovim riječima, u posljednje vrijeme otkrivaju svoje pravo lice. “Posebno su nas zaboljele njegove izjave u kojima kaže da je ‘bošnjačka državna mafija’ kriva za rat u Bosni i Hercegovini. U tu ‘mafiju’ on ubraja i predsjednika Aliju Izetbegovića i onda kaže da je jedan od glavnih krivaca za rat predsjednik Izetbegović. To nam govori da je Radončić toliko zao i nema mjere u svom neprijateljskom djelovanju protiv Bosne i Hercegovine i njenih državnih organa”, kazao je, između ostalog, Polutak. Njegov je intervju bio povod za nervozno reagiranje, bjesomučne napade, ali i teške optužbe. Neke od najtežih bile su da je “dobar dio agresije na BiH” proveo u redovima JNA, da im je predao oružje iz kasarni kojim je kasnije razarano Sarajevo, te da je bio drugi čovjek komande HVO-a u Kiseljaku.

SASTANAK S PUNCEM

Jedna od optužbi koje se ovih dana iznose protiv Polutka jeste i ona da je dao oružje pripadnicima JNA koje će kasnije ova vojska rasporediti na kotama oko Sarajeva i njime razarati grad u opsadi. Stvari ipak stoje malo drugačije. Mustafa Polutak u mjesecima neposredno pred početak agresije na BiH komandirao je jednim pukom u kasarni u Kiseljaku. Nadređeni mu je bio general JNA Đurđevac, koji je u Kiseljak poslao osobu od svog povjerenja, potpukovnika Dragutina Kosovca, kako bi nadzirao i njemu referirao sve o Polutkovim aktivnostima. U martu 1992. godine zastavnik Bakir Babić otišao je iz kasarne JNA u Lukavici kod Sarajeva s punim vozilom oružja i municije. Namjera mu je bila da oružje preda u Visokom, no nije mu uspjelo. Niko u to vrijeme nije smio niti imao odobrenje da oružje preuzme. Stoga je Babić nastavio dalje ka Kiseljaku. Tu je oružje, nakon razgovora s lokalnim pekarom Hrvojem Kristićem, dovezao u dvorištu kuće izvjesnog Luje. Dogovoren je sastanak Kriznog štaba Kiseljaka. Na njemu je Polutak s ostalim lokalnim predstavnicima Bošnjaka tražio da se oružje ravnomjerno raspodijeli među Bošnjacima i Hrvatima. Lokalne hrvatske vlasti, koje odavno već nisu priznavale vlast Republike Bosne i Hercegovine, na to nisu pristale i oružje su zadržale za sebe.

Početkom aprila 1992. godine Senahid Duraković, predstavnik lokalne SDA, organizirao je sastanak Mustafe Polutka s Hasanom Čengićem. Tada je Čengić imao nadimak Punac. Na sastanku je glavna tema bila kasarna JNA, naoružanje koje su u njoj nalazi i na koji način doći do njega. Polutak je Čengiću kazao kako može garantirati da JNA prilikom izvlačenja iz Kiseljaka neće izvesti oružje i opremu Teritorijalne odbrane BiH. Oprema je čuvana u posebnom magacinu i bila je pod stalnom prismotrom pripadnika MUP-a RBiH i Patriotske lige. Polutak je već uveliko znao da se pripremaju odredi koji će braniti zemlju od agresije i pitao je Čengića zašto s njim do sada niko nije razgovarao o priključenju. “Mi smo sve vrijeme računali na tebe, znali smo ono što radiš, ali je bolje i za tebe i za nas da što duže ostaneš u tajnosti, jer si tamo korisniji i sigurniji”, odgovorio mu je Punac.

Sedmog aprila 1992. godine Polutak se stavio na raspolaganje pukovniku Hasanu Efendiću, komandantu TO BiH.  “Za sada ostani gdje jesi, trebaš nam tamo”, kazao mu je Efendić. U kasarni u Kiseljaku Polutak ostaje do 17. aprila, kada je dobio informaciju o tome da je isplaniran napad na njega. Istu je večer napustio kasarnu i o tome obavijestio zastavnika Muhameda Bajgorića. Polutkov odlazak bio je signal i ostalim vojnicima koji nisu bili srpske nacionalnosti da napuste kasarnu u Kiseljaku. Narednog je dana Polutak dobio naredbu od Hasana Efendića da u Kiseljaku, Fojnici, Kreševu i Busovači radi na objedinjavanju patriotskih snaga u TO RBiH, shodno Uredbi Predsjedništva RBiH od 9. aprila 1992. godine.

UREDBA PREDSJEDNIŠTVA

Nakon što je dobio Efendićevu naredbu, Polutak je organizirao sastanak s organima vlasti u Kiseljaku. Bili su pozvani svi, i pripadnici TO RBiH i HVO. Pokazao im je Uredbu Predsjedništva. “Kakva Uredba? Kakvo Predsjedništvo? Mi ne priznajemo ni jedno ni drugo. Za nas postoji samo HVO. Ako hoćete, pridružite nam se. TO ne može egzistirati u Kiseljaku”, odlučni su bili hrvatski predstavnici. U međuvremenu, dok je trajao sastanak, JNA je napustila kasarnu u Kiseljaku. HVO je znao da će ići, no o tome nisu obavijestili predstavnike TO. Dok su napuštali kasarnu, oficiri JNA nisu otvarali magazin s oružjem TO. Opremu i naoružanje preuzeli su pripadnici HVO-a. Matko Franković kazao je Polutku da će TO dobiti svoj dio naoružanja i municije. No, nisu imali pristup skladištu.

U Kiseljaku je Polutak sazvao sastanak na kojem je dogovoreno formiranje Štaba TO Kiseljak. Za komandanta je imenovan Sejo Sinanbašić, a komandant odreda TO postao je Hajrudin Hasanović. Nakon formiranja Štaba TO u Kiseljaku, Polutak je boravio i u Visokom, gdje je radio na dostavi naoružanja za Sarajevo iz kasarne i magacina JNA, koja je nešto ranije napustila Visoko. Oružje koje je dotureno, a veliku je ulogu u toj akciji imao i Sulejman Vranj, pomoglo je pri presudnim bitkama za odbranu zgrade Predsjedništva BiH. Krajem aprila 1992. godine Polutak dobija pisanu naredba tadašnjeg ministra odbrane RBiH Jerka Doke i komandanta TO Hasana Efendića o koordiniranju aktivnosti na formiranju TO Kiseljak. Narednog dana pokušavao je pripremiti napad kojim bi se probio obruč oko Sarajeva preko Rakovice. Sastao se s predstavnicima HVO-a Tihomilom Blaškićem i Ivom Trutinom, koji nisu htjeli razgovarati s njim. “Mi ne priznajemo ministra obrane, ni Efendića, ni TO. S prostora Kiseljaka nema nikakvog napada ka Ilidži”, kazali su mu.

Polutak je 13. juna 1992. godine postavljen za komandanta Taktičke grupe Igman (TG-1) naredbom Štaba TO RBiH. Na ovoj je planini proveo nekoliko mjeseci uspostavljajući komandu nad tamošnjim jedinicama i pokušavajući organizirati deblokadu Sarajeva. Nakon toga je vraćen u Visoko. U augustu 1992. godine teško je stradao u prometnoj nesreći na putu Visoko – Kiseljak. U automobilu u koji se zabio kamion s Polutkom bile su tri osobe. Jedna je poginula. Polutak je prebačen na liječene u Zenicu, gdje je i operiran. U svoju se jedinicu u Visoko vratio decembra 1992. godine. Još jedna od optužbi na Polutkov račun jeste ona da je bio drugi čovjek u štabu kiseljačkog HVO-a. Vrlo je čudno da pripadnici HVO-a suprugu svog zapovjednika protjeraju iz stana 4. maja 1993. godine, o čemu postoji i službena zabilješka, kao i nalog za izbacivanje. Još je čudnije da o Polutku ovih dana na bljutav način govore neki njegovi saborci, posebice jer vrlo dobro znaju gdje je Polutak bio i šta je radio “dobar dio agresije”. Ako ništa, a onda zbog činjenice da su zajedno radili od aprila 1993. godine u Zenici, gdje je u tamošnji hotel “Rudar” bio preseljen dio Operativnog štaba Vrhovne komande Armije BiH.

PROČITAJTE I...

Nameće se "standard" po kojem Bošnjaci ne samo da ne smiju braniti državu ili sebe nego se nekome ne smije ni pričiniti da se branimo. To je pokušaj nametanja cenzure i autocenzure bošnjačkim političkim predstavnicima, čime se želi problematizirati i onemogućiti čak i samo obavljanje ustavnih obaveza izabranih bošnjačkih dužnosnika, kakva je, recimo, odbrana cjelovitosti i suvereniteta države Bosne i Hercegovine, čak i verbalno. To je pokušaj potpune neutralizacije bošnjačke političke misli i djela i nametanje dvostrukih mjerila

“Nezamislivo je i pomisliti da bismo takvo što uradili, da ljudima koji su prošli sve grozote u borbi protiv četnika ponudimo da u seriji glume četnike. Niti smo to napravili niti bismo tako nešto ikada učinili. Osim toga, starosni profil demobiliziranih boraca nije ni odgovarao našim potrebama jer smo većinom tražili statiste između 18 i 30 godina, znajući da se u ratovima bore ljudi uglavnom te dobi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!