GDJE SAM ODRASTAO, DOBRO DA IŠTA ZNAM

I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka

Ponekad dok ulazim u moju mahalu, danas nestvarno tihu, a nekad luđački uzavrelu i nasilnu, dok gledam u velike i lijepe kuće kakvih u mom djetinjstvu nije bilo i iz čijih odžaka nisu kuhljali oblaci dima kao danas (“Weso” peći daleka su prošlost i svi imaju centralna ložišta u koja trpaju jeftini pelet prepun smole i ko zna kakvih drugih karanđoloza) i dok kašljucam i pružam korak ne bih li pobjegao od smrada koji me napada sa svih strana, vazda mi glavom prođe ista misao: “Gdje sam odrastao, dobro da išta znam.” A katkad se javi i aneks‑misao: “Čak sam i fakultet završio. Svaka mi čast.”

Žurno koračam, doslovno se probijam kroz dimnu zavjesu do majčine kuće, koja me željno iščekuje, manje je od pedeset metara, kašljucanje prerasta u hropac, gušim se, a između dvaju napada kašlja, premda mi to nije svojstveno, od muke psujem na pasija preskakala.

Ulazim u kuću, kašljem kao da se s dušom rastajem, a majka me zabrinuto gleda. Ipak, smirujem se. Pijemo kahvu i šutimo.

– Što ne zapališ – majka će.

– Ne mogu. Otrovao sam se ovim smradom vani. Stvarno, dosta mi je nasilja. Jedno skonča, drugo iznikne iz njega. Nikad kraja.

– Kakvo nasilje? O čemu pričaš?

– Ništa, ništa, ja to onako.

I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka.

Tuče u djetinjstvu nisam mogao izbjeći. Naprosto sam bio primoran. I, barem u početku, počesto sam kući dolazio krvav i isprebijan, sve dok me stariji brat nije posjeo pred sebe (uzgred, brat je bio opasan lik, nikoga i ničega nije se bojao, ali nikad me nije branio, htio je da naučim braniti se sam) i rekao mi ono što svaki mahalac odlično zna:

– Sakrij strah, a strah je u očima, i udaraj prvi! Ali, ne odmah. Šuti i gledaj ga u oči, možda se uplaši i odustane. Na psovke ne obraćaj pažnju, takav je blefer, ali ako mu na licu zatitra blagi osmijeh, odmah ga spucaj, jer osmijeh je znak da će on spucati tebe.

I funkcioniralo je. Doduše, brata nisam dokraja poslušao: munjevito bih spucao i one s blagim osmijehom i one koji su me zasipali psovkama, ali, kako god, bezrazložni napadi na mene bivali su s vremenom sve rjeđi, da bi na koncu sasvim prestali.

Ipak, ovog ljeta, vraćajući se s teravije, doživljavam deja vu situaciju. U susret mi ide grupa novostasalih kabadahija. Po govoru njihovih tijela, “gorki talog iskustva” upozorava me da ću biti napadnut. Vidim, raspoređuju se u napadačku formaciju: dvojica desno, dvojica lijevo, a lider grupe, povisok i suhonjav, ide pravo. Zaustavlja se tik ispred mene.

– Ne bojim te se da si još toliki – reče.

Šutim i gledam ga u oči. I ubrzo ugledah strah. Gotovo je, ništa od tuče.

– Skloni se, dijete – rekoh tiho, a on odstupi kao dresiran pas i pokretom ruke pozva ostale da krenu dalje.

– E, robe Božiji! Gdje i među kakvom bagrom si odrastao, dobro da išta znaš! – rekoh naglas pleplavljen talasom teškog i neizrecivog besmisla.

– Sadik, jesi li dobro – čuh kako s balkona komšinica Subhija doviknu za mnom, a ja samo odmahnuh rukom. A šta bih joj i rekao?

PROČITAJTE I...

B. je pragmatik. Oduvijek. Ne zanimaju ga ni priče ni skupovi koji ne mirišu na pare ili, još gore, mirišu na pare iz njegovog džepa, te ih se kloni. Kloni se i mahalskih akšamlija šlihtara (a i oni njega jer znaju da je ters i cicija) koji po principu “kad je džabe, i sirće je slatko” tiho i nenametljivo obilaze druge pecirakijaše, molećevim pogledom očekuju da ih domaćin pozove za rakijski kazan, a kad se to desi, a rijetko se desi jer su takvi krajnje neomiljeni u pecirakijskim društvima, niko sretniji od njih

: I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!