GDJE SAM ODRASTAO, DOBRO DA IŠTA ZNAM

I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka

Ponekad dok ulazim u moju mahalu, danas nestvarno tihu, a nekad luđački uzavrelu i nasilnu, dok gledam u velike i lijepe kuće kakvih u mom djetinjstvu nije bilo i iz čijih odžaka nisu kuhljali oblaci dima kao danas (“Weso” peći daleka su prošlost i svi imaju centralna ložišta u koja trpaju jeftini pelet prepun smole i ko zna kakvih drugih karanđoloza) i dok kašljucam i pružam korak ne bih li pobjegao od smrada koji me napada sa svih strana, vazda mi glavom prođe ista misao: “Gdje sam odrastao, dobro da išta znam.” A katkad se javi i aneks‑misao: “Čak sam i fakultet završio. Svaka mi čast.”

Žurno koračam, doslovno se probijam kroz dimnu zavjesu do majčine kuće, koja me željno iščekuje, manje je od pedeset metara, kašljucanje prerasta u hropac, gušim se, a između dvaju napada kašlja, premda mi to nije svojstveno, od muke psujem na pasija preskakala.

Ulazim u kuću, kašljem kao da se s dušom rastajem, a majka me zabrinuto gleda. Ipak, smirujem se. Pijemo kahvu i šutimo.

– Što ne zapališ – majka će.

– Ne mogu. Otrovao sam se ovim smradom vani. Stvarno, dosta mi je nasilja. Jedno skonča, drugo iznikne iz njega. Nikad kraja.

– Kakvo nasilje? O čemu pričaš?

– Ništa, ništa, ja to onako.

I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka.

Tuče u djetinjstvu nisam mogao izbjeći. Naprosto sam bio primoran. I, barem u početku, počesto sam kući dolazio krvav i isprebijan, sve dok me stariji brat nije posjeo pred sebe (uzgred, brat je bio opasan lik, nikoga i ničega nije se bojao, ali nikad me nije branio, htio je da naučim braniti se sam) i rekao mi ono što svaki mahalac odlično zna:

– Sakrij strah, a strah je u očima, i udaraj prvi! Ali, ne odmah. Šuti i gledaj ga u oči, možda se uplaši i odustane. Na psovke ne obraćaj pažnju, takav je blefer, ali ako mu na licu zatitra blagi osmijeh, odmah ga spucaj, jer osmijeh je znak da će on spucati tebe.

I funkcioniralo je. Doduše, brata nisam dokraja poslušao: munjevito bih spucao i one s blagim osmijehom i one koji su me zasipali psovkama, ali, kako god, bezrazložni napadi na mene bivali su s vremenom sve rjeđi, da bi na koncu sasvim prestali.

Ipak, ovog ljeta, vraćajući se s teravije, doživljavam deja vu situaciju. U susret mi ide grupa novostasalih kabadahija. Po govoru njihovih tijela, “gorki talog iskustva” upozorava me da ću biti napadnut. Vidim, raspoređuju se u napadačku formaciju: dvojica desno, dvojica lijevo, a lider grupe, povisok i suhonjav, ide pravo. Zaustavlja se tik ispred mene.

– Ne bojim te se da si još toliki – reče.

Šutim i gledam ga u oči. I ubrzo ugledah strah. Gotovo je, ništa od tuče.

– Skloni se, dijete – rekoh tiho, a on odstupi kao dresiran pas i pokretom ruke pozva ostale da krenu dalje.

– E, robe Božiji! Gdje i među kakvom bagrom si odrastao, dobro da išta znaš! – rekoh naglas pleplavljen talasom teškog i neizrecivog besmisla.

– Sadik, jesi li dobro – čuh kako s balkona komšinica Subhija doviknu za mnom, a ja samo odmahnuh rukom. A šta bih joj i rekao?

PROČITAJTE I...

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!