GDJE SAM ODRASTAO, DOBRO DA IŠTA ZNAM

I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka

Ponekad dok ulazim u moju mahalu, danas nestvarno tihu, a nekad luđački uzavrelu i nasilnu, dok gledam u velike i lijepe kuće kakvih u mom djetinjstvu nije bilo i iz čijih odžaka nisu kuhljali oblaci dima kao danas (“Weso” peći daleka su prošlost i svi imaju centralna ložišta u koja trpaju jeftini pelet prepun smole i ko zna kakvih drugih karanđoloza) i dok kašljucam i pružam korak ne bih li pobjegao od smrada koji me napada sa svih strana, vazda mi glavom prođe ista misao: “Gdje sam odrastao, dobro da išta znam.” A katkad se javi i aneks‑misao: “Čak sam i fakultet završio. Svaka mi čast.”

Žurno koračam, doslovno se probijam kroz dimnu zavjesu do majčine kuće, koja me željno iščekuje, manje je od pedeset metara, kašljucanje prerasta u hropac, gušim se, a između dvaju napada kašlja, premda mi to nije svojstveno, od muke psujem na pasija preskakala.

Ulazim u kuću, kašljem kao da se s dušom rastajem, a majka me zabrinuto gleda. Ipak, smirujem se. Pijemo kahvu i šutimo.

– Što ne zapališ – majka će.

– Ne mogu. Otrovao sam se ovim smradom vani. Stvarno, dosta mi je nasilja. Jedno skonča, drugo iznikne iz njega. Nikad kraja.

– Kakvo nasilje? O čemu pričaš?

– Ništa, ništa, ja to onako.

I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka.

Tuče u djetinjstvu nisam mogao izbjeći. Naprosto sam bio primoran. I, barem u početku, počesto sam kući dolazio krvav i isprebijan, sve dok me stariji brat nije posjeo pred sebe (uzgred, brat je bio opasan lik, nikoga i ničega nije se bojao, ali nikad me nije branio, htio je da naučim braniti se sam) i rekao mi ono što svaki mahalac odlično zna:

– Sakrij strah, a strah je u očima, i udaraj prvi! Ali, ne odmah. Šuti i gledaj ga u oči, možda se uplaši i odustane. Na psovke ne obraćaj pažnju, takav je blefer, ali ako mu na licu zatitra blagi osmijeh, odmah ga spucaj, jer osmijeh je znak da će on spucati tebe.

I funkcioniralo je. Doduše, brata nisam dokraja poslušao: munjevito bih spucao i one s blagim osmijehom i one koji su me zasipali psovkama, ali, kako god, bezrazložni napadi na mene bivali su s vremenom sve rjeđi, da bi na koncu sasvim prestali.

Ipak, ovog ljeta, vraćajući se s teravije, doživljavam deja vu situaciju. U susret mi ide grupa novostasalih kabadahija. Po govoru njihovih tijela, “gorki talog iskustva” upozorava me da ću biti napadnut. Vidim, raspoređuju se u napadačku formaciju: dvojica desno, dvojica lijevo, a lider grupe, povisok i suhonjav, ide pravo. Zaustavlja se tik ispred mene.

– Ne bojim te se da si još toliki – reče.

Šutim i gledam ga u oči. I ubrzo ugledah strah. Gotovo je, ništa od tuče.

– Skloni se, dijete – rekoh tiho, a on odstupi kao dresiran pas i pokretom ruke pozva ostale da krenu dalje.

– E, robe Božiji! Gdje i među kakvom bagrom si odrastao, dobro da išta znaš! – rekoh naglas pleplavljen talasom teškog i neizrecivog besmisla.

– Sadik, jesi li dobro – čuh kako s balkona komšinica Subhija doviknu za mnom, a ja samo odmahnuh rukom. A šta bih joj i rekao?

PROČITAJTE I...

U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti

I odmah u holu susretnem bivšeg kolegu i dragog prijatelja. Jako se obradovao što me vidi nakon toliko godina, pa me pita gdje sam, šta radim, ovo, ono. Kažem onako kako jeste, on klima glavom, pažljivo sluša, znam da zna za mene i Parande i zna da sam zbog nje napustio fakultet, pa ne spominje ni nju, ni moj propali studij, nego priča kako je u međuvremenu dogurao do pozicije docenta, ali, veli, plata je niska i, valjda da me utješi, kaže kako i nije neka šteta kada “neko” napusti studij; može se, veli mi, i bez visoke nauke sasvim ugodno živjeti. “Oprosti, ali ne bih se s tobom baš mogao složiti”, rekoh mu i ispružih ogrubjele ruke izukrštane dubokim brazdama nalik na sparušenu hrastovu koru

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!