Filmske priče iz života Srebreničana: “Put smrti” Hajrudina Kunića

“Nije došao.” Ove dvije riječi obilježile su sudbinu brojnih srebreničkih porodica, obilježile su kraj nadanja da će se muškarci iz tih porodica ikada pojaviti živi. Neki nikada nisu došli. S druge strane, u svom izbjegličkom jadu najljepša vijest koja se mogla čuti sadržana je u jednoj riječi: “Prešao.” Trenutak kada je Hajrudin prešao ovjekovječen je fotografijom

Svaki čovjek iz Podrinja priča je za sebe. Priča po kojoj bi se mogao snimiti film. Uglavnom su to tragične i teške životne priče. Svima je poznato šta se dešavalo u julskim danima 1995. godine u Srebrenici. Muškarci su pokušali naći spas u podrinjskim vrletima i šumama i doći do slobodne teritorije. “Nije došao”, dvije su riječi koje su obilježile sudbinu mnogih podrinjskih muškaraca i dječaka, ali i sudbine njihovih porodica. Hiljade muškaraca nije prešlo put smrti od Srebrenice do Tuzle. Oni koji su ga uspjeli prijeći došli su na slobodnu teritoriju izranjavani, gladni, s teškim psihičkim i fizičkim bolima. Nakon prelaska na slobodnu teritoriju, nastale su i mnoge, javnosti dobro poznate fotografije preživjelih Podrinjaca. Jedna je od njih i ona na kojoj grupa muškaraca na slobodnoj teritoriji u rijeci pere lice, odjeću i noge. Jedan od muškaraca na fotografiji jeste i Hajrudin Kunić, koji je za Stav ispričao svoju priču.

Hajrudin Kunić rodio se u Kamenici kod Zvornika. Do početka rata živio je u rodnom mjestu s ocem Rahmanom, majkom Timom, sestrom Izetom i bratom Seidom.

“Bio je to normalan život, niko nije ni slutio da bi se nešto loše moglo dogoditi, a kamoli rat. Život kao i kod mnogih drugih porodica koje su imale svoje brige i sretne trenutke. A ja mlad momak od osamnaest godina koji nije previše razmišljao šta sutra”, priča Hajrudin i dodaje da se sve promijenilo kad je rat počeo.

Ljubav u ratu

“Svijet se okrenuo naopako. Rat, ljudi ginu, ništa nije kao što je bilo. Kamenica je pala 1993. godine. Nakon pada mog sela, rastao sam se sa svojom porodicom. Oni su otišli za Tuzlu, a ja za Srebrenicu. Ja nisam htio ići u Tuzlu. Svi su htjeli u Tuzlu, samo ja u Srebrenicu, možda malo čudno, ali tako je. U Srebrenicu sam stigao 16. marta 1993. godine. Sa mnom je bio dajdža. Nas dvojica smo jedan drugom bili sve u životu. Prepušteni sami sebi u borbi za opstanak”, priča Hajrudin, koji se smjestio u srebreničko selo Sućeska, uključio se u odbranu svoje zemlje, a u novembru 1993. godine se i oženio.

“Život je nepredvidiv. Upoznam ja Ajku. U to vrijeme su nekako počeli ‘padati’ paketi hrane iz aviona. To su bili naši izlasci. Idemo u pakete i viđamo se”, govori Hajrudin kroz smijeh.

Hajrudin i Ajka odlučili su u vrtlogu rata formirati porodicu. Vjenčali su 3. novembra 1993. godine. Hajrudin je saznao da su mu roditelji, brat i sestra stigli u Tuzlu živi i zdravi. To je sve što je znao o sudbini ostatka porodice.

“Znao sam da su stigli. Pisao sam pisma preko Crvenog krsta. Za sve vrijeme rata, do pada Srebrenice, dva su pisma stigla. Znao sam da su u Tuzli i ništa više. Sve je to bilo vrijeme neizvjesnosti. Ne znaš ništa kako treba. Neko tvoj može poginuti, umrijeti, a ti o tome ništa ne znaš. Tako su se i oni o meni brinuli gdje sam, šta sam”, kaže Hajrudin, koji je u septembru 1994. godine dobio kćerku Anelu.

“Iz današnje perspektive, uvijek nam nešto fali, a u ratu smo formirali porodice. Valjda je to ono, što se kaže, mladost ludost”, priča Hajrudin, koji smatra da su julski dani 1995. godine za svakog Podrinjca bili najteži u životu.

“Došao je juli. Srebrenica je pala. Valjalo se rastati od porodice, kćerke koja nije imala ni godinu. Pitanje je bilo hoćemo li se opet sastati. Teški su to trenuci koje je teško riječima opisati. Rastaješ se od najmilijih i gledaš kako idu u ruke onima koji su ti uništili život, kuću, uzeli sve, i znaš da postoji realna šansa da se više nikad ne vidite. Preteško je to”, kaže Hajrudin, koji je od Srebrenice do Tuzle krenuo putem smrti s hiljadama drugih muškaraca.

“Dušmanima živ u ruke neću”

“Pakao. To je riječ kojom bih ja opisao taj put. Krenuo si, a ne znaš ni kud ni šta. Puca se stalno, bez prestanka čini mi se. Ljudi su ginuli na svakom koraku, krv, ranjeni… Ne možeš nikome pomoći niti tebi ko može pomoći. Bila nas je grupa koji smo zajedno krenuli iz sela i nastojali smo se držati zajedno. Brzo je nestalo i hrane. Ostali smo gladni, žedni, bosi. Moliš Boga da dođeš živ na slobodnu teritoriju. Moliš Boga, ako ne dođeš na slobodnu teritoriju, ako je suđeno da završiš u šumi, da to bude brzo da se ne patiš. Ja sam znao da živ u ruke dušmanima neću. Imao sam samo jedan cilj, a to je da još jednom vidim moju Žuju (kćerka Anela), i to me držalo na putu pakla koji je trajao deset dana. Pretežak je to put bio. Ja sam koliko-toliko znao teren jer sam iz Kamenice”, govori Hajrudin, koji i ne želi previše pričati o danima putovanja kroz šume.

Tek što je prešao na slobodnu teritoriju, nastala je i fotografija na kojoj je Hajrudin sa svojim prijateljima. Kako se zove mjesto gdje je fotografija nastala, kao i koji je fotograf napravio fotografiju, Hajrudin ne zna.

“Meni su prijatelji prije godinu proslijedili tu fotografiju. Na internetu valjda pronašli. Nisam ni znao da postoji. Ko je fotografirao, ne znam, niti sam ja tad vidio koga da fotografira. Mada bih volio znati”, kaže Hajrudin, koji dodaje da fotografija mnogo toga govori.

“Na fotografiji možete vidjeti mršave, izmučene muškarce koji su prošli težak put. Oni peru svoja tijela, pregledaju svoje rane, bosi i gladni. Svi smo mi zaista prošli teške dane. Nažalost, hiljade drugih nije uspjelo”, kaže Hajrudin, koji je po prelazu na slobodnu teritoriju morao pronaći svoju porodicu.

“Našao sam ih poslije nekoliko dana u Sladnoj kod Tuzle. Svi su bili živi i zdravi. Ajka i Anela bile su s njima. Bilo je tu svega, suza najviše. Teško je bilo vjerovati da smo svi dobro”, kaže Hajrudin, koji je zatim nekoliko godina s porodicom proveo u Vozući. Bio je u vojsci do kraja 2001. godine. Nakon deložacije iz Vozuće, preselio se s porodicom u Tinju kod Srebrenika. U međuvremenu je dobio i drugu kćerku – Amelu. Hajrudin kaže da je zvanično rat stao 1995. godine, a njemu tek prošle godine kada je uselio u svoju kuću.

“Sve smo morali ispočetka, ali, eto, živi smo. Uspjeli smo napraviti svoju kuću u Tinji i useliti. To mi je bio vjerovatno jedan od najsretnijih dana. Anela se u međuvremenu udala, a Amela ide u školu. Stalnog zaposlenja nemam, ali svašta se radi. Svaki pošten posao je dobar, od građevine, molerisanja, sve može”, kaže za kraj Hajrudin.

PROČITAJTE I...

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Filmske priče iz života Srebreničana: “Put smrti” Hajrudina Kunića | AKOS 13.12.2016.

    […] Stav.ba […]

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!