FELJTON STAVA: Tuđman je BiH smatrao kolonijalnom tvorbom

Josip Manolić: „Politika i domovina (Moja borba za suvremenu i socijalnu Hrvatsku)“

Zašto treba čitati ovu knjigu memoara Josipa Manolića (po mnogima starog lisca željezna pogleda, zbog konfiguracije glave i onoga što se kuha u njoj) i u drugim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije? Dovoljno je spoznajno izvršiti repeticiju osnovnih Manolićevih stavova, ali i njegovo iznošenje niza neodrživih ocjena drugih činilaca i aktera na protekle događaje – prije, uoči, između i nakon uspostave, ali i smjene (rušenja) triju od četiriju političkih režima (jer je zadnji još čvrsto na nogama) koji se vivisekcijom njegova pamćenja uzimaju na pregled.

Manolić naprosto ima potrebu da neke „stvari“ odbaci i ne ponese u svoj unutrašnji pakao te se sad trudi da ih prikaže kao svoj pravični etički obzor. Stječe se dojam da nije bio socijalni autist već borac za „našu stvar“ pa i onda kada se ideja pretvara u tane i pendrek (vaspitnu palicu). Stječe se dojam da traži pravo na svoje istine i zablude bivajući dobrovoljno uvučen u mrežu ideološkog pragmatizma. Kada je Tuđman izbivao iz Hrvatske, Manolić se smatrao njegovim zamjenikom, bez podrivačkih i onih liderskih primisli, kako on to kaže. Nadalje, nema potrebu za dezavuiranjem već utvrđenih povijesno-političkih činjenica, kao da mu nikada nije dosadilo živjeti po mjeri drugih. Ipak, ponekad iznosi po njemu negativne činjenice i neka imena, a s njima i vlastite korekcije. Riječju grozničavo predočava svoju autentičnu različitost u svijetu koji je gradio i u kojemu su mogućnosti bile već unaprijed zadane od onih s više instance.

Treba priznati da njegovi memoari nisu brutalni, apatični, nihilistični, a nisu ni cinični samoobračun s povijesnom dinamikom društva. Napokon, niko živ neće povjerovati da ove memoare piše čovjek iz neurotične pozicije, samoizolacije – sada kada mu život teče „izvan struje“. Pred nama je nepopravljivi realist i pragmatik koji smatra da ima pravo na svoje viđenje (a ima, dapače, to se od njega očekivalo, posebno kada je riječ o povremenim kritikama upućenima dr. Franji Tuđmanu), zatim na vlastitu negaciju nekih „kotačića“ u događajima, zadržavajući pritom svoju čvrstu vjeru u „positive thinking“. Vidjet će se ko će to i hoće li uopće rušiti? Stoga su ovi memoari mjestimična otvorena rana koja se može, u to vjerujemo, previti i napokon zacijeliti. Najnoviji događaji u Hrvatskoj, nakon dvadesetak godina, to i potvrđuju u istupima javnih uglednika, prije svega znanstvenika, umjetnika i političara. Napokon, mi ne moramo biti apologeti Manolićeva viđenja proteklih događaja, kao što mnogi i nisu, ali ih možemo sagledavati u interakcijama s drugačijim iznošenjem „istine“.

JEZICI BEZ PRIVILEGIJA

Dovoljno se sjetiti Brijunskog plenuma iz 1966. godine, kada je s padom saveznog potpredsjednika Rankovića (koji je čak prisluškivao Tita, a razotkrio ga je u toj raboti ko drugi nego Ivan Krajačić Stevo zbog Jovankinih pritužbi da beli svet prepričava najintimnije dijelove iz života bračnog para) došlo do demokratizacije svih odnosa u zemlji. Ranković kao Maršalov formalni zamjenik nije, dakle, uspio umiroviti Tita.

No, hrvatsko buđenje tih sloboda dobilo je, piše Manolić, svoju potvrdu već 1967. godine kroz poznatu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Po njegovim čvrstim spoznajama, Deklaraciju nisu napisali književnici ni jezikoslovci već djelatnici tadašnjih službi „državne sigurnosti“, kao što su Hrvatsko proljeće i studentske nemire izrežirali u CK SKH, a Vladimir Bakarić na svom je stolu unaprijed imao elaborat o namjerama proljećara i studenata. Bio je to najlakši put da isplivaju lideri i glavni sudionici nemira. Na Manolićeve upite „o toj podvali“ – Krajačić bježi od njega, a poruka je jasna: „Joža, ne trči pred rudo!“ Naime, prvo su Slovenci „zapalili vatru“ tražeći uvođenje slovenskog jezika u cijeli program RTV-a Ljubljana, a Društvo književnika Hrvatske, kojem je na čelu bio Vlatko Pavletić (nakon ziheraškog odstupanja Gustava Krkleca), traži da se dosljedno poštuju ustavna načela o pravu svakog naroda na svoj jezik. Pavletić je, naravno, izbačen iz SKJ i Gradskog komiteta SKH Zagreb zbog izjave da „prema njegovu mišljenju nije ispravan naziv jugoslavenska književnost“. Trideset i pet godine kasnije, Pavletić u svojim memoarskim zapisima proziva Manolića kao osobu koja je insistirala na njegovu kažnjavanju, iako on tvrdi da tada nije bio u operativnoj vlasti, ni član partijskog foruma, niti se zalagao za Pavletićevo kazneno gonjenje.

Što se tiče Deklaracije, Manolić podsjeća na neke povijesne istine. Srpska akademija nauka i umetnosti pripremila je za izdanje sovjetske Akademije znanosti i umjetnosti monografiju Svjetski narodi, a u njoj i tekst Narodi Jugoslavije, u kojemu je razvidno da Srpska akademija svojata i podmeće da su plemena koja su bila naseljena duž jadranske obale zapravo preci Srba, Crnogoraca i Bosanaca, a Bosna je uvrštena u srpske zemlje. Ipak, Okružni sud u Beogradu zabranio je raspačavanje Rečnika, u kojem se, između ostalog, tvrdilo da je „hrvatski jezik samo provincijalizam srpskoga jezika“. Čak je i Ranković zabranio rasturanje te knjige.

TRGOVINA OKO BOSNE I PITANJE GRANICA

Mnogo godina kasnije, nakon Hrvatskog proljeća, na javnom nastupu u Klubu književnika 28. februara 1989. godine Franjo Tuđman iznosi Prednacrt programskih osnova Hrvatske demokratske zajednice i već se time nameće kao lider. Indikativno je da na popisu sudionika nije bilo onih koji su isključeni iz partije, koji su kažnjavani i proganjani, pa tako ni Manolića. Tuđman je to pravdao time da se ne bi stvorio dojam da je riječ o inicijativi „političkih pokojnika“, no, taj kriterij nije vrijedio i za njega. Tuđman je time izveo, smatra Manolić, jednu od već viđenih manipulacija da bude neosporni lider. Zadatak da počne raditi na statutu HDZ‑a pripao je Vladimiru Šeksu, koji je među hrvatskim disidentima bio najzvučnije pravničko ime (po nekima i jedan od kandidata za predsjednika stranke), ali se koncepcija tog statuta Tuđmanu nije svidjela jer je bila previše nalik na statut „socijalističke samoupravne udruge“ ili na neka tijela samoupravne Radničke kontrole ili komisije za ONO i DSZ. Prve skice materijala vezanih za HDZ-ove akte izrađivao je Manolić te je statut doživio brojne preinake i tek je tada poslužio kao podloga za osnivački skupštinu.

Marko Veselica izradio je, također, uz pomoć svojih istomišljenika s radikalnim vizijama (ističe se Hrvoje Šošić) svoj prijedlog programa, a Manolić i Tuđman smatraju da je on podloga za daljnje međunacionalne sukobe na prostorima jugoslavenske federacije te ga treba zaustaviti. Jedna od temeljnih Veseličinih teza bila je prizivanje promjena republičkih granica, a upravo je hrvatsko insistiranje na zavnohovskim granicama i omogućilo međunarodno priznanje Hrvatske i pravo na legimitet oslobodilačkih akcija i reintegraciju ukupnog teritorija. Bili su svjesni da nerealni velikohrvatski program može izazvati samo haos i trijumf onih koji su ga priželjkivali, dakle, još uvijek „uzdrmane“ socijalističke vlasti. Ako je Tuđman, piše Manolić, bio previše opterećen prošlošću, što je u pogledu Bosne i Hercegovine imalo odraza u njegovim političkim odlukama, onda je Veselica bio pravi zarobljenik arhaičnih i vrlo opasnih političkih koncepata. Interesantno, neku vrstu naznaka za program izradio je i Vladimir Šeks, ali je njegov uradak Tuđman označio kao mišljenja stranih centara moći. Bilo je to vrijeme kada se nije moglo vrbovati akademika Dušana Bilandžića (Manolićev zadatak), člana CK SKH, iako je bio jasne hrvatske orijentacije i vrlo britki medijski oponent Slobodanu Miloševiću (koji je odmah započeo prekrajati zavnohovske granice). Volio je teoretizirati, analizirati i savjetovati, ali ne i donositi i provoditi političke odluke. Bilandžić nije bio za akciju.

Važno je istaći i ulogu Gojka Šuška (jednog od najutjecajnijih političkih lica nakon osamostaljenja Hrvatske) u Manolićevim sjećanjima, koji je, začudo, a možda i pod pritiskom, prvi prihvatio ideju da baš „Titov general“ može ostvariti hrvatsku državotvornu ideju. „Šušak se brzo otresao predrasuda i shvatio da možemo pobijediti bez proljećarskih vođa Savke i Tripala.“ Upravo je njegovo ponašanje u razdoblju sukoba u BiH bilo razlogom Manolićevog odlaska iz stranke.

Koncem 1989. godine, 29. novembra, za Dan Republike, vrh stranke izradit će jedan od prvih letaka o političkom programu HDZ-a. Autor je teksta dr. Franjo Tuđman. Posebno je za Manolića interesantan dio koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Naime, HDZ je za Hrvatsku tražio njezine povijesne i prirodne granice. Značilo je to da Tuđman, prije istupa Miloševića, napada međunarodno priznate granice SFRJ, a time i Hrvatske. Da traži jednostranu promjenu granica. Bila je to svojevrsna objava rata BiH usklađena evidentno puno prije sa srpskim nacionalističkom klikom i onima koji su planirali raspad Jugoslavije. Bilo je to svojevrsno poništenje ustava iz 1974. Mnogi su to shvatili, nastavlja Manolić, kao ponuda Miloševiću da trgujemo oko Bosne, ali je to probudilo svojevrsne pretenzije kod Italijana i Mađara. Manolić priznaje da tada nije ni slutio „kamo će nas ta prva javna objava naših (Tuđmanovih) namjera odvesti i nisam se dovoljno jasno suprotstavio tom tekstu. Mislio sam da je riječ o propagandi, a da se stvarno ne namjeravamo tako ponašati.“

BOSNA I HERCEGOVINA KAO KOLONIJALNA TVORBA

Sabor Republike Hrvatske donio je 25. juna povijesnu odluku, Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, te 8. oktobra Odluku o raskidu državno-pravnih veza s republikama i pokrajinama koje su tvorile SFRJ. Dakle, stvorene su pretpostavke za razdruživanje sa SFRJ. Tada se već zna da se priprema pohod JNA na Sloveniju. Donosi se rezolucija o postupku za razdruživanje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Bila je to podloga za razgovore o budućnosti jugoslavenske zajednice s Kučanom, Miloševićem, Izetbegovićem, Gligorovim i Bulatovićem. Tuđman uvjerava Manolića da je dogovor s Miloševićem moguć i da se rat može izbjeći. Ali, razgovori o takvom savezu i postojećim granicama za Srbe neodrživi su: granice su po njihovom mišljenju bile administrativne jer izvan Srbije u BiH i Hrvatskoj živi tri miliona Srba. Manolić ističe da je brojka bila uveličana te da je bilo jasno da će sutra na toj činjenici započeti razgradnja BiH pa i Hrvatske putem Knina.

Pitanju je razlaza Tuđman, iznosi Manolić, dodao tezu da granice iz aspekta hrvatskih interesa treba mijenjati. U raspravama o razdruživanju znao bi vući paralele po kojima srpsko stajalište o granici sliči i hrvatskom, a to je značilo da se pitanje granica treba riješiti u svojoj „biti“, jer je uspostavljanje BiH poslije Drugog svjetskog rata po njegovom mišljenju bio povijesni „apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća“. Manolić je, nadalje, „kao čovjek od velikog povjerenja i iskustva“, imao veliku ulogu pri sastavljanju prve hrvatske vlade i u traganju za ministrima i kadrovima: poljoprivrede, gospodarstva, odbrane, vanjskih poslova, resora finansija itd. Ipak, po njemu proizlazi da ni imenovanje Majke Tereze za ministra odbrane ne bi primirilo uzavrele političke strasti dirigirane iz Beograda. Jednu grupu ministara činili su netom angažirani stručnjaci, a drugu stranački dužnosnici. Prvi po imenovanju nisu imali ni stranačke iskaznice, npr. ekonomisti Mate Babić i Stjepan Zdunić, pravnik Milan Ramljak, energetičar Božo Udovičić, građevinar Milan Hrnjak, prof. Osman Muftić i dr. Davorin Rudolf.

Intrigirajuće mudro, već na premijerskoj dužnosti, a ubrzo i na mjestu predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka, Manolić ubacuje u „svoju priču“ (koja je upravo sada aktuelna, a razrješava se na sudu) sadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Naime, nazvat će ga jednom zgodom Josip Boljkovac i zamoliti da svakako u uredu zadrži mladog Karamarka. Boljkovac ga je uvjeravao da je riječ o „našem čovjeku“, skromnom, radišnom i poštenom – koji razumije posao tajnika kabineta. Toj prosudbi pridružit će se i Stjepan Mesić uvjeravajući ga da je Tomica, ukratko, „dobrica“. Manolić opet „mudruje“ i zaključuje kako život može biti apsurdan, što dokazuje i kasnije postupanje Karamarka prema Boljkovcu. Karamarko će se prikloniti onima koji su lovili Boljkovca za tobožnje zločine poslije Drugog svjetskog rata. Na ovom se mjestu čitalac ne može oteti dojmu da Manolić posredstvom Boljkovčeva slučaja istodobno brani i sebe.

Pritom se zaboravlja da je Tuđman otvoreno prozivao one koji su na umu imali ustašku državu, ali i to da lustracija nikada nije dosljedno sprovedena na svim nivoima, zatim da baš nije bio po svemu autokrat, već „čvrsta ruka“ koja je inicirala Vladu nacionalnog jedinstva i to od onih koji prikriveno propagiraju Pavelićevu politiku pa sve do partizana i bivših članova Saveza komunista. U svakom slučaju, ekstreme nije volio, pokušavao ih je neutralizirati, a Manolić je uvijek tu – pri ruci. Dobro je shvaćao da većina ne može vladati na račun manjine. Uostalom, trebalo je pripremiti vlast od moguće agresije i to u uvjetima kada operira KOS na razbijanju HDZ-a i na rušenju autoriteta predsjednika Tuđmana osobno.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!