FELJTON STAVA: Mujaga Komadina, najbolji gradonačelnik Mostara (2)

U izdanju izdavačke kuće “Dobra knjiga” uskoro iz štampe izlazi novo publicističko djelo književnika Ibrahima Kajana. U više nastavaka koje feljtoniziramo u sedmičniku Stav pokušat ćemo, uranjanjem u dostupne dokumentarne izvore od kojih se neki prvi put objavljuju na našem jeziku, profilirati osebujnu osobu Mustafe Mujage Komadine, s ciljem da se odgovori na bitno pitanje šta je to bilo ključno u njegovom ukupnom djelovanju po čemu je sudjelovao u historijskim kretanjima u razvoju Mostara, a i na razini Bosne i Hercegovine, posebice u profiliranju stavova poznatog “Džabićeva pokreta”

 

Leksema komadina augmentativ je od imenice komad (grč. kommátion, koma) – u značenju dijela cjeline, odijeljen od cjeline. Kao prezime se rijetko susreće u Bosni i Hercegovini, dok je prilično rasprostranjeno u susjednoj Hrvatskoj – Gorskom Kotaru i Primorju. U antropološkom djelu J. Dedijera Hercegovina spominje se lokalitet Komadine, “mahale u Mucalovićima”, selu nevesinjskog kraja. Posebno je poznat lokalitet Komadinovo vrelo na magistralnoj cesti Mostar – Sarajevo, u blizini Jablanice. Tom su vrelu ime dali vojnici u čast austrijskom inžinjeru, generalu Milošu Komadini senioru, komandantu divizije “Genie”, koja je izvodila radove na novom cestovnom pravcu 1879. godine.

Da je Komadina jedno od novijih mostarskih prezimena, upućuje i podatak da se ne susreće ni u jednom gradskom dokumentu prije kraja prve polovice 19. stoljeća. U istraživanjima Hivzije Hasandedića, prezime Komadina pronađeno je u sudskim dokumentima – Hasana Komadine u 1834. i Arslana Komadine u godini 1844, potpisanih u svojstvu svjedoka u vjenčanom aktu, u hudžetu mostarskog kadije od 29. džumada 1260. hidžretske godine. To su najstariji pisani tragovi prisustva članova porodice Komadina u Mostaru, za koje se pričalo da su porijeklom od Konjica.

Mustafa Komadina rodio se 1256. godine po Hidžri (tj. 1839/40) u Mostaru, na Carini (Husein‑hodžina mahala), u porodičnim konacima, gdje mu je porodica živjela sve do 1878. godine. Dječakovo ime Mustafa zamijenjeno je u verbalnoj upotrebi skraćenicom Mujo.

PORODICA OMERAGE, SINA ARSLANOVA

Mujagin otac zvao se Omeraga, sin Arslana. Omeraga je umro 1285. godine po Hidžri (1868) i pokopan je u carinskom haremu, na kojem mu se nalazio mezar s bašlucima sve do 1965. godine, kad je harem ekshumiran i na njemu podignute željeznička i autobusna stanica. Nije nikad pouzdano utvrđeno odakle je, iz kojeg je zavičaja Omeraga došao u Mostar. Ostala je tajna i porijekla Mujagine majke, čak i njezinog imena. Omeraginica je morala biti snažna žena, jer je svom mužu rodila četvero (ili petero?) djece. Hasandedić navodi da je Mujaga imao braću – hadži Saliha, Ahmeta i hadži Husagu. U jednom novinskom tekstu spominje se i njihova sestra Munta, ali, nažalost, izvor te informacije nije potkrijepljen nikakvim argumentom.

Omeraga je uzdržavao svoju porodicu radeći u zanimanju sarača, sedlara, praveći opremu za tursku vojsku. Kao cijenjen zanatlija i povjerljiv čovjek, preko vojnih struktura, imao je i dobre odnose s lokalnom menzilhanom (poštom koja je pošiljke prenosila tatarskim konjanicima).

Prva dvojica Omeraginih sinova, veleposjednici, cijeli su život proveli u Mostaru, gdje su umrli i pokopani. Treći, hadži Husaga, jedan od najbogatijih ljudi u Hercegovini, bio je 1891. godine vijećnik Općine Mostar. Sarajevski list (1893) zabilježio je njegovo napuštanje Mostara i preseljenje u Tursku.

MUJAGINO FORMIRANJE I STVARANJE VLASTITE PORODICE

Uvaženi arhivist i biograf Mujage Komadine Hivzija Hasandedić o njegovom dječačkom razdoblju navodi da je nakon osnovnog mejtefskog školovanja nastavio obrazovanje u medresi. Odlično je poznavao turski jezik, govorio i pisao na njemu, što očito svjedoči da je vrijeme provodio u marljivom pohađanju nastave, ali i u samoobrazovanju, jer se, uz turski, što je zabilježeno tokom gradonačelnikovanja, služio i njemačkim jezikom. U svom je domu imao lijepu biblioteku, pretežno knjiga na turskom jeziku i, naravno, na njemačkom, na kojem su se u Austriji školovali ili u njoj često bivali svi njegovi sinovi.

Biografi su gotovo redovito naglašavali da se Mujaga Komadina “kasno oženio”, u doba svoje potpune ekonomske samostalnosti i muževne zrelosti. Vjenčao se vrlo mladom djevojkom, Dudom Pašić rođenom u Mostaru, najvjerovatnije 1887, jer mu je prvi sin rođen godinu dana kasnije.

Međutim, najnoviji podaci snažno sugeriraju nešto sasvim drugo. Mujaga je imao jedan raniji, mladenački brak, koji se završio velikom tragedijom o kojoj se dosad nije znalo. Podatke o tom objavio je Ahmet Kurt u knjizi Porodica Kurt iz Mostara – historija i rodoslov (2017). U segmentu životopisa hafiza Muhameda Kurta (1850–1940) autor spominje i njegove dvije sestre: “Druga Muhamedova sestra udala se vrlo mlada za Mujagu Komadinu. (…) Ta Mujagina žena otišla je u Konjic, odakle su Komadine bile rodom, da se porodi. Tamo je u 20. godini umrla na porodu skupa s djetetom. Iz nekog razloga, Muhamed je za smrt sestre krivio Mujagu Komadinu i sa njim prekinuo svaki kontakt, mada su se često službeno susretali, što možemo vidjeti iz više zapisnika. Kada je već 86-godišnji Mujaga Komadina 1925. godine bio na samrtničkoj postelji, poručio je Muhamedu da mu, ako može, dođe i halali sve eventualne grijehe, što je Muhamed i učinio.” Mada ime prve Mujagine žene nije zabilježeno ni upamćeno, vrlo vjerovatno bi moglo biti da je upravo ona tajnovita Ziba koja se spominje u glasovitoj sevdalinci Dvore gradi Komadina Mujo.

Druga Mujagina žena Duda svog je supruga nadživjela punih 27 godina i umrla u 95. godini života. Njezin mezar nalazi se u Šarića haremu i na nadgrobnoj steli piše: “Hadži Duda Komadina, rođ. 1862., umrla 28/II 1957.”

Duda i Mujaga imali su šest sinova: Asima, posjednika (1888–1940), Ahmeda, posjednika (1890–1968), dr. Edhema (Pašu), pravnika (1898–1963), dr. Saliha, ljekara stomatologa, (1895–1993), Hivziju, drogeristu (1901–1980), smrtno stradalog u prometnoj nesreći u mostarskoj Liska ulici, i Ševkiju, stomatologa (1907–1943), poginulog u partizanima, najvjerovatnije u selu Raštani (nadomak Mostara). Tijelo mu nikad nije pronađeno.

Od šesterice sinova, kako se dosad isticalo, Mujaga Komadina imao je potomke samo od Ahmeda, oženjenog Fatimom Baljić. Po podacima Mujagine praunuke Zehre Komadina-Memić datim ovom autoru, Mujaga je imao potomke i od najmlađeg sina Ševkije, oženjenog Francuskinjom Anrie, što je, po dosad objavljenim biografijama, bilo potpuno nepoznato.

Ahmedova djeca jesu sin Mustafa Braco, pravnik i romanist, i kćer Nađija. S Mustafom Bracom, umrlim 2005. godine, umro je posljednji muški potomak s prezimenom Komadina.

Mustafa Braco dobio je sa suprugom Fatimom r. Sejdihović kćerke Sunčicu (udanu Knežević) i Zehru (udanu Memić). Zehrina kćerkica Azra Mujagina je prapraunuka.

Nađija je u braku s Eminom Voloderom rodila trojicu Mujaginih praunuka – Adisa, Anesa i Amira (živi u Londonu). Anes sa suprugom Sanjom Voloder ima djecu Emu i Adnana.

Rano poginuli Mujagin sin partizan Šefkija s Anrie je posmrtno dobio kćerku Amiru. Nakon Šefkijine pogibije i poroda, Anrie se s Amirom vratila u Pariz. Amira je udana za Dominika Bazina i majka je Mujaginih pariških praunuka Nicol i Zalline.

Savremenici su upamtili Mujagu Komadinu kao čovjeka vrijednih osobina – pronicljivog, inteligentnog, razboritog i duhovitog. Bio je nižeg rasta i krhke tjelesne figure. U jednoj zabilježenoj uspomeni opisan je kao “čovjek od žurbe”. Odijevao se u tradicionalnu bošnjačku odjeću do kraja života, pa je već u svom vremenu, osobito među članovima Gradskog vijeća ili među svojim “političkim neistomišljenicima”, musavatovcima, bio demode.

SUSRET S VLASTITOM BUDUĆNOŠĆU

Mujaga je od oca preuzeo organizaciju surudžijske pošte prema Sarajevu, a njegova dionica odgovornosti bila je Mostar – Konjic. Neki autori misle da se u Konjicu kanio pridružiti pobunjenicima protiv dolazeće okupacijske austrougarske vojske, ali je nejasno na čemu zasnivaju svoja uvjerenja. Prije će biti da je Mujaga, pronicljiv i neosporno dobro obaviješten prisnim vezama s osmanskim starješinama u mostarskoj kasarni, vrlo dobro znao (kao i tragični muftija Karabeg) da je svaki otpor uzaludan, da se ništa više ne može promijeniti i da je gubljenje glave u ovakvim okolnostima sulud posao.

Želeći izbjeći sukob, otišao je sa surudžijama u konjičku menzilhanu. Tu su ga zatekli oni koji “preuzimaju zemlju” – austrougarski vojnici. Iz tog susreta i razgovora, poznato je samo jedno: Austrijanci su Mujagi ponudili posao vojnog liferanta s vrlo zamašnim prihodom bude li ga uspješno obavljao. Mujaga, koliko je poznato, ponudu nije odbio. Tim se poslom, “s više ili manje intenziteta, bavio u toku cijele austrougarske okupacije i tako stekao izuzetno bogatstvo”. Dva desetljeća poslije okupacije Bosne i Hercegovine, Mujaga je “ušao u sami vrh najbogatijih građana Mostara”.

“PROBUĐENI DUH MUJAGINA PODUZETNIŠTVA”

Nakon okupacije, austrougarska vlast zatekla je uglavnom nerazvijenu zemlju. Zbog toga je Monarhija otvarala niz bankovnih ustanova s povoljnim mogućnostima kreditiranja. Poticano je privatno poduzetništvo, graditeljstvo, otvaranje tvornica, izgradnja putnih komunikacija. Bitan interes nove vlasti bila je eksploatacija bosanskih šuma i rudnog bogatstva. Ako je iko tako brzo shvatio “tržišnu ekonomiju” i “duh poduzetništva” kojem je Austro-Ugarska podastirala podlogu zapadnog kapitalizma, onda je to, među prvima u Mostaru, bio Mujaga Komadina. On je “do maksimuma koristio” te kredite “s jednim ciljem, da u vlastitoj režiji, a kasnije i na račun mostarske Općine, izgradi što više građevina koje će služiti, a koje i danas služe općim interesima”. U velike poduhvate ulazio je kupovanjem, adaptiranjem, građenjem i prodavanjem stambenih zgrada i kuća, izdašno koristeći bankarske pogodnosti koje je novi režim plasirao na tržište preko brojnih filijala kreditnih banaka. Uostalom, u njegovoj poslovnoj karijeri zabilježeno je da je bio član upravnih odbora više mostarskih banaka, a jednoj od njih (Hercegovačkoj) bio je osnivač i predsjednik Uprave.

POČETAK I USPON MUJAGINOG JAVNOG ANGAŽMANA

I dan danas, mada trenutne gradske vlasti ne njeguju nikakvu uspomenu na Mustafu Mujagu Komadinu, u brojnim savremenim časopisima i listovima nerijetko izlaze zapisi i reportaže o njegovoj osebujnoj pojavi, o njegovom poduzetničkom duhu u graditeljstvu, o njegovom društvenom i političkom aktivizmu i, nipošto ne na posljednjem mjestu, njegovom humanom odnosu prema brojnim aspektima kolektivnog života, u kojem je nerijetko dobro uočavao propadanje, siromaštvo, jad i bijedu dobranog broja svojih sugrađana. Među prvima pomogao je utemeljenju korisnih društvenih organizacija, humanitarnih i kulturno-prosvjetnih akcija u gradu Mostaru. Svoj poslovni uspjeh, doslovno je, kroz cijeli životni vijek pratio dijeljenjem i pomaganjem.

Prva humanitarna institucija koju je izgradio (1883) bila je musafirhana na uglu Glavne (Titove) ulice i Male tepe. Dvije godine kasnije (1885), osobnim troškom dao je da se opravi Ćejvan-Ćehajina džamija i rekonstruira njezina munara.

Te iste godine (1885) među prvima je priložio svoj utemeljiteljski novčani prilog od 50 forinti na ime osnivačke glavnice Dobrovoljnog vatrogasnog društva osnovanog u Mostaru. Kažu da se za taj iznos mogao kupiti jedan hektar plodne oranice.

Također je u 1885. godini u Mostaru (na Mejdanu) otvoren Časničko-činovnički kasino, koji se započeo graditi nekoliko godina ranije. Glavninu sredstava za gradnju, po 20.000 forinti, dali su u vidu pozajmice Komadina i inžinjer Hauzer iz Trsta.

Jedna od najoštrijih zima zadesila je Mostar 1887. godine, a veliki snijeg paralizirao je grad i odsjekao ga od svijeta. Građani su se, ostavši bez ogrjeva i hrane, više dana doslovno smrzavali i gladovali. Mujaga je po telalima objavio građanstvu da će svima koji su u nevolji podijeliti 500 tovara drva i 40 vreća brašna.

Komadina je 1898. godine u Mostaru osnovao jednu od prvih humanitarnih bošnjačkih organizacija u Hercegovini – Muslimansko dobrotvorno društvo (Džem'ijjeti hajrijje). Zadatak tog društva bio je pomaganje siromašnih i promicanje trgovine i zanatstva.

U naporu da se drugom pomogne, po zbirci dokumenata na turskom jeziku skupljenim u arhivskoj regesti, vidljivo je i Mujagino ime u potpisanom štampanom apelu – proglasu Odbora za prikupljanje pomoći stradalnicima od požara u Travniku 1902. godine. Uz njega, apel su podržali poznati Mostarci tog vremena: Ahmed-aga Hadžiomerović, Hasan-beg Lakišić, Husein-aga Kajtaz, Vojislav Šola, Petar Šantić, Ilija Ivanković, Jure Smoljan i Ivan Venturini.

U Drežnici je Mujaga 1903. godine o svom grošu sagradio džamiju. U Mostaru je 1912. godine podigao mejtef za djevojčice, a početkom školske 1912/13. godine Konvikt za siromašne učenike srednjih škola…

Tako se najavljivala i otvarala jedna velika, više usmena i zaboravljena, a manje poznata i zabilježena biografija Mostarca, čije je ime dolazećim ideologijama podvrgnuto “strogom zaboravu“ cijelo jedno stoljeće: od godine 1918. do agresije na Bosnu i Hercegovinu i njegov Mostar 1992. godine. Tek su tada građani, zapanjeni, “otkrili” njegov “izgubljeni mezar” u srcu, u sred središta voljenog i neusporedivog grada s mostom.

OBLIKOVANJE JEZGRA BUDUĆEG OTPORA

Ubrzo nakon što je prihvatio ponudu Vojne komande za obavljanje posla vojnog liferanta, Mujaga je jače zamahnuo svojim finansijskim krilima. Osjetio je pripadanje vremenu koje dolazi: shvatio je da bez ekonomske podloge čovjek ne može biti samostalan i da bez vizije budućnosti ne može ništa promijeniti – ne samo u naglo osiromašenom društvu, osobito bošnjačko-muslimanskom kolektivitetu, nego ni u životu jednog jedinog čovjeka. O svojim je promišljanjima i dvojbama Mujaga imao sagovornike i snažnu podršku među braćom i brojnim poslovnim i osobnim prijateljima iz novog građansko-trgovačkog sloja mostarskih porodica.

Unutar te društvene skupine, značajne po ekonomskoj moći, Mujaga je neosporno posjedovao respektabilan autoritet velikog utjecaja kakav imaju rijetki, pošteni ljudi. Mjesto okupljanja tih ljudi povezanih prijateljskim i poslovnim vezama, “Mujagine mreže”, zvalo se “Mujaginim ćoškom” u Mujaginu dućanu. Naziv “Mujagin ćošak” nastao je analogijom na već postojeći “Džabićev ćošak” – mjesto okupljanja dijela mostarske uleme koja je u slobodnoj, razgovornoj formi, oblikovala svoje stavove kroz vizuru “islamskog mišljenja” o potezima “kršćanske vlasti”. Tu je odranije znanu neformalnu grupu u početku predvodio Mula Mustafa Džabić (vijećnik u prvom od generala Jovanovića imenovanom Gradskom vijeću), ali se malo kasnije svojim neupitnim autoritetom nametnuo njegov bliski rođak, vrlo obrazovani Ali-Fehmi Džabić. Mišljenja izgovorena na tim “sofama” brzo su se širila gradom i poprimala nerijetko “politički” stav građanstva u vremenu mučne sadašnjosti i vrlo nejasne sutrašnjice. Strujanja “narodnog mišljenja” između tih dviju skupina oblikovala su zanimljivu bipolarnu strukturu na koju se oslanjala i od koje je polazila svaka diskusija o vlasti kojom su bili prekriveni životi i sudbine Mostaraca. Očito se ta faza “javnog govora” još nije mogla očitovati ni političkim mišljenjem ni političkim stavom.

Ne izlazeći iz kruga svojih trgovačkih i poduzetničkih aktivnosti, Mujaga Komadina promatrao je što se oko njega zbiva. A zbivalo se štošta. Bošnjaci iseljavaju, stranci useljavaju, uzurpiraju se džamije i vakufska imovina, odriče se hak muslimanskim veleposjednicima, a javljaju se i glasovi o nasilnom pokrštavanju kao što je slučaj iz 1881. godine s muslimanskom djevojčicom Sajom Đukić iz sela Blizanci. Krajem iste godine izlazi zakon o regrutaciji, koji ubrzo stanje uznapredovane kolektivne nervoze pretvara u demonstrativni bijes i pobunu (muslimana i pravoslavnih) gašenu i vojnim snagama. U oba su slučaja (pokrštavanja i regrutacije) okupacijske vlasti upozoravane protestnim peticijama koje su čak uručivane osobno caru u Beču. Peticije bjelodano ukazuju da se među stanovnicima Mostara formirala antiokupacijska struktura, a nasuprot njoj postojala je tek grupica lojalista koja je posjela pozicije u lokalnoj administraciji podložnoj policijsko-političkoj kontroli austrougarskih državnih mehanizama. Bošnjačke protuaustrijske akcije dobivaju podršku i “mnogih mostarskih Srba”, s kojima je Džabićeva “frakcija taktički sarađivala”, kao i s “turskim saveznicima”. Mula Mustafa Džabić i njegova grupa istomišljenika “uvjereni su da Kur’an zabranjuje muslimanima služiti vojsku (pod nemuslimanskim vladarom) i nadaju se da će prijetnje masovnim iseljavanjem natjerati Austrijance da odustanu od svojih planova o uvođenju vojne obaveze”. Tako piše američki historičar Robert J. Donia u briljantnoj studiji Islam u sjenci dvoglavog orla – Muslimani Bosne i Hercegovine 1878–1918. (2000). U spomenutoj su grupi, uz obojicu Džabića, kadija Gluhić, Muhamed-aga Ćemalović, Osman-beg Karabegović i Arif Kajtaz.

Da bi se nemiri smirili, iz visokih su vladinih krugova tražili “provladinog muftiju u Mostaru” – i našli su ga, po savjetu Mehmed-bega Kapetanovića, u osobi Ali-Fehmija Džabića. Međutim, njihov je izbor, piše Donia, “bila ličnost koja teško da je imala simpatija za habsburšku okupaciju”. “Džabić je bio uvjerenja da moderna državna administracija nije u duhu islama.” Tako je Ali-Fehmi Džabić, na poziciji muftije, poštovan u narodu, postao posrednik između Vlade i muslimana. Položaj mu je omogućio, kao poznavatelju vjerske doktrine, presudan utjecaj i neprikosnoveni liderski stav u stjecanju sljedbenika među prijateljima, rodbinom i hodžama, koji su činili neformalnu mrežu nad kojom je Džabić imao gotovo monopolistički odnos koji je supstituirao nepostojeće društvene ili političke formacije. Neki od njih bili su mu neslužbeni glasnogovornici i iznosili njegove stavove kao svoje vlastite. Tako je, primjerice, mula Mustafa Džabić govorio da je “muslimanima, po Kur’anu, zabranjeno da služe u vojsci kršćanskog vladara”. Muftija je, znajući da ga je Vlada izabrala i da ga može smijeniti, “održavao prihvatljive odnose s vlastima i protuvladinim blokom”, piše Donia.

Mostarski Bošnjaci okupljeni u “monopolu Džabićeve osobne mreže” 1888. i 1890. godine poslali su austrougarskim vlastima dvije, politički vrlo oštro intonirane peticije. Prvi je njihov potpisnik u oba slučaja muftija Džabić. Obje su peticije nastale u kratkom vremenu nakon što je Mostar (u oktobru 1888. godine) posjetio Benjamin Kallay, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine. Tom je prigodom “zajednički ministar finansija Monarhije stvorio mogućnost da lokalno stanovništvo otvoreno izrazi svoje pritužbe”. U spomenutim peticijama mostarskih Bošnjaka, osobito u prvoj, iznesene se žalbe na “praksu austrijske administracije, zakon o posjedu i politiku u kulturi”.

Komadina nije slijedio Džabića u stavu da “moderna državna administracija nije u duhu islama”, nego je, dapače, u njoj vidio više naprednih oblika. “Turska je postala daleko, Austro-Ugarska je tu!”, rezonirao je Mujaga poput realpolitičara koji više ne može pristajati na muftijin pomalo “mističan odnos prema državi”. To u svom naučnom djelu primjećuje i historičar Robert Donia.

Posebno jaka linija razdvajanja između Mujage Komadine i muftije Fehmija Džabića bilo je pitanje odnosa prema istovremenom političkom pokretu mostarskih pravoslavaca. Komadina se protivio bilo kakvoj koaliciji s lokalnim srpskim političarima, budući da su, zbog intenzivnih i gustih veza s političkim strankama u Beogradu, zastupali i njihova programska načela po kojim je Bosna “srpska zemlja”, kao i njihove otvorene težnje za pripajanjem Bosne i Hercegovine Srpskoj kneževini (kraljevini), ali i zapamćenog historijskog iskustva, što će se, zaista, u Komadinovoj životnoj zbilji još jednom očitovati za vrijeme Prvog svjetskog rata (1914–1918).

PROČITAJTE I...

Iako se vrlo brzo nakon tragedije znalo kako je eksplozija rezultat spleta nesretnih okolnosti, istraga je vođena godinama, a suđenje okončano tek ovih dana. Nažalost, nesreću u skladištu municije izazvao je tragično stradali Safet Begović, koji je regrutu pokazivao bombu i kako ona izgleda. Iz ko zna kojih razloga, bomba mu je eksplodirala i izazvala smrt trojice ljudi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!