Feljton Stava: El-Maturidi i razvoj sunijske teologije u Semerkandu (3)

Knjiga El-Maturidi i razvoj sunijske teologije u Semerkandu u izdanju Centra za napredne studije izuzetno je i veoma vrijedno djelo koje nastoji predstaviti Maturidijevo naslijeđe u cjelini. Knjiga donosi pregled historijskih okolnosti pred pojavu Maturidija, objašnjenje hanefijske tradicije u sjeveroistočnom Iranu, opširnu biografiju Maturidija, uključujući i poglavlja o njegovim teološkim protivnicima i njegovim djelima, a centralni dio knjige bavi se njegovom teologijom. Sve to omogućava čitaocu razumijevanje njegove važne pozicije u islamskoj teologiji, a posebna je njena vrijednost u tome što sistematizira znanja o maturudijskoj teologiji, koju baštine i muslimani u Bosni i Hercegovini. Autor ove izuzetne studije jeste Ulrich Rudolph, profesor islamskih studija na Univerzitetu u Zürichu i sjajan poznavalac maturidijske tradicije

Vjerska apologija igrala je značajnu ulogu u oblikovanju maturidijske akaidske škole, budući da je odbijanje i pobijanje drugih pogleda obično bilo uzrokom razmišljanja o nečijem vlastitom razumijevanju, bilo u raspravljanju s pripadnicima drugih religija, ili čak i gore, s protivničkim predstavnicima suparničkih islamskih sekti. Ove vjerske grupacije, piše Rudolph, nije teško ustanoviti jer imamo pouzdani izvor za ovu zadaću: sam Maturidi imenuje ih izričito u svom ponajvažnijem djelu Kitab et-Tevhīd, primarnom izvoru za sva istraživanja maturidijske teologije. Premda on ne časti svoje teološke prethodnike čak niti jednim spomenom, on nam tačno kaže ko jesu njegovi protivnici i zašto su njihovi pogledi nezadovoljavajući, ako ne i posve opasni.

Rudolph navodi popis protivnika koji se može sastaviti iz takvih napomena. Popis obuhvata nekoliko neislamskih religija i pogleda na svijet, kao i jedan broj sekti i islamskih mislilaca. Među prvima su Jevreji, kršćani, dualisti različitih grupa (zoroastrovci, manihejci, marcioniti i sljedbenici Bardesanesa), helenističko filozofijsko naslijeđe obuhvaćeno riječju “dehrija” (detaljno, ashābu l-hajūla, ashābu t-tabā’i‘, “filozofi”, Aristotel) te na kraju pojedinačne grupacije kao što su “sumanije”, “sofisti” i sabejci. Među potonjim grupacijama (tj. muslimanima) Maturidi polemizira s haridžijama, mu‘tezilama, kerrāmijama i ismā‘īlijama. Zajedno s ovima, piše Rudolph, nalaze se i drugi polemički opisi koji ne izdvajaju neku grupaciju već se moraju istražiti na osnovu svakog slučaja za sebe da bi se vidjelo na koje od njih Maturidi želi primijeniti polemičke opise. Među tim su grupacijama “hašvijje”, “mušebbihe”, “kaderije”, “džebrije” i “murdžije”.

“Dok se prelazi preko ovih imena u tako zgusnutom obliku, pomalja se površan utisak, koji je na prvi pogled posve iznenađujući. Do izvjesne mjere učinilo bi se da je Semerkand bio susretište široko raznolikih vjerskih kreda i da je tu Maturidi bio premoćni veliki učitelj kritike. Međutim, oba su ta shvatanja neprecizna budući da ove popise treba prvo rastumačiti. Zapravo, postoji veliki nesrazmjer u tome šta je svako to pojedinačno ime za Maturidija značilo. Neke od pobrojanih ličnosti i vjerovanja mogla su biti bilo šta drugo samo ne snažan i izravan izazov našem teologu. Premda on spominje njihova mišljenja, komentira ih i kritizira, to je učinjeno samo na jedan izvedeni način. On je čuo za njih i vjerovatno ih čitao, ali oni mu se nisu osobno suprotstavili, a kad se bavi njima u svom djelu, on ne opisuje bilo koju stvarnu raspravu koja se desila u Semerkandu”, piše Rudolph.

MU‘TEZILIJSKI IZAZOV

El-Maturidijeva duga lista protivnika, smatra Rudolph, mora se relativizirati kako bismo stekli precizan uvid u ozbiljnost polemika s pojedinim od navedenih grupacija. Neke od njih kao što su “sumanīje” ili “sofisti” bili su jasno poznati samo u Semerkandu četvrtog hidžretskog stoljeća, i to na “čula-kazala” osnovi. Drugi, kao što su džehmije, bili su dobro poznati, tako da je rasprava s njima odavno bila konceptualno definirana i poprimila je ustanovljene oblike. Ostali, kao što su tradicionalisti i šafije, postali su vrijedni spomena u Semerkandu ili u široj oblasti tek polahko tokom vremena i nisu doveli do ozbiljnih i izazovnih rasprava. “Istovremeno, ovaj uvid ne znači da treba smatrati da su sve grupacije koje je Maturidi napao zbog nekog razloga drugorazredne važnosti.

Nasuprot tome, neisticanje nekih imena logično dovodi do isticanja drugih jer su zasigurno postojali teolozi s kojima se Maturidi stalno konfrontirao. Njih sada treba odvojiti od onih spomenutih. Bez ikakve sumnje, najpreče je spomenuti praktičare mu‘tezilijskog kelāma. S njima smo se susreli ranije kao s protivnicima istočnih hanefija, počinjući s prvom Risālom za Osmana el-Battīja do K. es-Sevād el-e‘zama. Ali, u svim tim tekstovima rasprava je bila posve shematska i ograničena na dva raspoznatljiva aspekta. Prvi se aspekt ticao sadržaja, a naglasak se davao na obična pitanja kao što su slobodna volja ili razvrstavanje ekstremnih grješnika. Drugi se aspekt tiče toga da se na mu‘tezile uvijek ukazivalo kao na gotovu ‘sektu’, a da se nije smatralo da mu‘tezile sačinjavaju pojedinačni mislioci koji su, do različitih stupnjeva, imali uveliko različita učenja. Ovo je značilo da je pogled na mu‘tezile koji su imale transoksijanske hanefije nosio arhaične crte i tokom stanovitog vremena nije bio nužno osavremenjivan”, piše Rudolph.

U tom smislu, Maturidijev Kitab et-Tevḥīd nudi nešto na šta prije nismo nailazili u hanefijskoj teološkoj tradiciji. Maturidi se ne zadovoljava da tu i tamo spomene mu‘tezile kako bi ponovio neke dobro poznate teze, već, zapravo, često raspravlja o njihovim pogledima na način koji prije nismo vidjeli. “Za gotovo svaku temu on daje detalje o odgovarajućoj mu‘tezilijskoj poziciji i nikada ne propušta da detaljno objasni neadekvatnost ovih ideja. Rezultat ovog jeste da utvarna predodžba o kohezivnoj mu‘tezilijskoj ‘sekti’ ustupa put predstavljanju mu‘tezila koje je umnogome detaljno i realistično. Maturidi je poznavao specifične mislioce i nije oklijevao da ih opetovano imenuje; zapravo, njegove vlastite tvrdnje omogućavaju nam da dođemo do toga koji su to predstavnici mu‘tezīlījske teologije bili najznačajniji za njegovo proučavanje”, ističe Rudolph.

SREDIŠNJA TAČKA RASPRAVE

Postoje dva daljnja primjera koja pokazuju da učestalost kojom Maturidi spominje neke protivnike nužno ne odražava njihov neposredni značaj. To su dualističke religije, kao i različiti intelektualni tokovi sumirani pod nadimkom “dehrije”, koje se iznova i s vremena na vrijeme spominju (barem u prvoj polovini Kitab et-Tevḥīda). To uporno spominjanje zahtijeva procjenu jer je, smatra Rudolph, učestalost ovih navoda zasigurno u nesrazmjeru s njihovim stvarnim značajem za Maturidija. Ipak, to na prvi pogled nije vidljivo. Značajno je Maturidijevo ogromno ulaganje energije u njegovoj borbi protiv ovih grupacija. Raspravljanje s dualistima vidljivo je moćno, budući da je široko u svojim detaljima i protkano žestokom kritikom. Zaredom učimo šta se pretpostavlja da su naučavali manihejci, sljedbenici Bardesanesa, marcioniti, zoroastrijci…

Svaki ovaj sistem mišljenja pobijen je sa svim detaljima. Manihejstvo i zoroastrizam također igraju važnu ulogu, a zoroastrovstvo se uvodi u poređenje kad se druga učenja – uslijed njihove očite blizine sa Zoroastrovim idejama – etiketiraju kao opasna. “Međutim, Manijeva religija najraširenija je od svih stranih sistema spomenutih u Kitab et-Tevḥīdu. Susrećemo je opetovano pod njezinim vlastitim imenom, ali na nju bi se moglo također odnositi i to kad Maturidi govori općenito o dualistima (sānevijja) ili zindicima. Maturidijeva predstava o ‘dehrijama’, komparativno gledano, znatno je manje detaljna”, piše Rudolph, ističući da to jedva da može biti iznenađujuće ima li se u vidu širina označitelja “dehrije”. “Dehrija” je izvedeno od riječi “dehr” (u značenju “bespočetnog vremena”) i pretpostavlja se da kao opći termin opisuje sve ljude i škole koji vjeruju u vječnost materijalnog svijeta.

Jedno od imena s kojima Maturidi ulazi u polemiku u kontekstu dehrija jeste Aristotel. To bi moglo izgledati pomalo neočekivano, ali za to ima dobar razlog sa stanovišta jednog mutekellima, jer je taj antički filozof ispovijedao gledišta koja u saobrazbi spram kelāma jesu predodžba “dehrija”. “Aristotel je naučavao vječnost svijeta, opisao je jedan vječni elementalni ciklus i zaključio da tu postoji naročita autonomnost djelovanja u prirodi, autonomnost koju je islamska teologija široko odbila. Prema tome, Maturidi ga je smatrao intelektualnim ocem materijalizma. Ali je on bez sumnje bio svjestan slave tog čovjeka kojeg je kritikovao. To je vjerovatno razlog zašto Maturidi čini napor da se pokaže ne samo kao Aristotelov protivnik već također i kao neko ko dobro poznaje njegovo djelo”, zaključuje Rudolph. (Kraj)

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!