Feljton Stava: El-Maturidi i razvoj sunijske teologije u Semerkandu (2)

Knjiga El-Maturidi i razvoj sunijske teologije u Semerkandu u izdanju Centra za napredne studije izuzetno je i veoma vrijedno djelo koje nastoji predstaviti Maturidijevo naslijeđe u cjelini. Knjiga donosi pregled historijskih okolnosti pred pojavu Maturidija, objašnjenje hanefijske tradicije u sjeveroistočnom Iranu, opširnu biografiju Maturidija, uključujući i poglavlja o njegovim teološkim protivnicima i njegovim djelima, a centralni dio knjige bavi se njegovom teologijom. Sve to omogućava čitaocu razumijevanje njegove važne pozicije u islamskoj teologiji, a posebna je njena vrijednost u tome što sistematizira znanja o maturudijskoj teologiji, koju baštine i muslimani u Bosni i Hercegovini. Autor ove izuzetne studije jeste Ulrich Rudolph, profesor islamskih studija na Univerzitetu u Zürichu i sjajan poznavalac maturidijske tradicije

Ako možemo vjerovati malom broju prenesenih izvještaja o njemu, piše Rudolph, Ebu Mensur Muhammed b. Muhammed b. Mahmud el-Maturidi nije proveo život koji je bio na bilo koji način istaknut, niti različit od života njegovih učenjačkih savremenika u Semerkandu. Ništa ne ukazuje da je imao bilo koju javnu funkciju, niti da je imao više učenika, popularnosti ili čak veza sa samanijskim dvorom u Buhari od bilo koga drugog. Također, ne spominju se ni presudna lična iskustva kakva se prenose u vezi s drugim teolozima, kao što je Eš‘ari. “Naprotiv, nakon što je Maturidi postao poznat, njegovi su biografi bili u škripcu kako naći bilo koje spomena vrijedne izvore o njemu, te ništa senzacionalno nisu imali reći. Prema tome, relevantni izvori o njemu ne čitaju se kao biografije, već zapravo kao popisi djela koji su bili prošireni kratkim tvrdnjama o njegovoj ličnosti i nekoliko riječi u pohvalu”, objašnjava Rudolph.

Prve i najvažnije takve tvrdnje dugujemo Ebul-Mu‘inu en-Nesefīju (umro 1114). On je ovu semerkandsku školu opisao u svom djelu Tebsiretu l-edilla. Tu je on Maturidiju posvetio prilično detaljan odlomak koji se odlikuje različitim biografskim detaljima, a posebno opsežnim znanjem o Maturidijevim različitim teološkim djelima. En-Nesefījevi napori, smatra Rudolph, moraju se jasno sagledati s osjećajem dubokog poštovanja prema Maturidiju kao istaknutoj ličnosti istočne hanefijske teologije.

NEPOZNATA JE GODINA ROĐENJA SEMERKANDSKOG TEOLOGA

Svi izvori kažu nam da je Maturidi vjerovatno umro 333. godine po Hidžri, odnosno 944. En‑Nesefī ne navodi ovaj datum već samo kaže, kroz usporedbu, da je učitelj umro kratko nakon Eš‘arija (umro 935). “Ovo ne govori protiv tačnijeg datuma smrti koji daju kasniji autori, već samo pokazuje da je Nesefījev posebni interes bio teološki, ne i biografski. En-Nesefī je imao na umu neke napade koje su pokrenule eš‘arije, koje su širile ideju da se transoksijanska teologija ne drži učenja ranih prethodnika, već je zapravo uvela krivovjerne novotarije koje su se pojavile stotinu godina nakon Eš‘arija. Naravno, ova se tvrdnja morala pobiti, zbog čega je Nesefī dao ovu usporedbu u biografskoj odrednici o Maturidiju. Prema njemu, tačan datum Maturidijeve smrti nije važan koliko je važna činjenica da je on pripadao istoj generaciji kao i Eš‘ari. En-Nesefījeva namjera ovdje je da predstavi ovu školu Semerkanda kao časnu instituciju. Nasuprot tome, svi drugi izvori koji daju informaciju o Maturidijevoj smrti ne pokazuju takva razmišljanja i motive. Oni se usredotočuju samo na određivanje dotične godine, slažući se jednoglasno (uz dvije pogreške) da je to 333/944. godina”, piše Rudolph.

Za usporedbu, znatno je teže utvrditi Maturidijevu životnu dob i, prema tome, njegov datum rođenja. Izvori ne kažu ništa, pa Rudolph to procjenjuje na osnovu podataka o Maturidijevim učiteljima. Ali čak i ova metoda – već dovoljno neprecizna – uveliko je nesigurnija u slučaju Maturidija negoli kod ostalih, jer izvori nisu nipošto jednoglasni o tome ko su mu bili učitelji. Iscrpno i pomalo suvislo Rudolphovo teoretiziranje otkriva da je el-Maturidi rođen oko 870. godine. Srećom, takve teorijske zamagljenosti i hipoteze nisu bile nužne da bi se odredilo mjesto rođenja našeg teologa. Sve raspoložive informacije ukazuju na grad Semerkand. Ondje je bio rođen, kako pokazuje njegova nisba izvedena iz riječi Māturīd (ili Māturīt), u okrugu smještenom negdje na rubu toga grada. “Prema konsenzusu izvora, on je tamo također umro. Uzaludno je pokušavati naći bilo koji daljnji dokaz da je Maturidi ikada napuštao svoj rodni grad zbog bilo kojeg razloga. U svakom slučaju, njegov grob leži u mjestu Džākardīzā, učenjačkom groblju Semerkanda, gdje je, pretpostavlja se, dugo obilažen i s poštovanjem uvažavan. El-Hakīm es-Semerkandī, autor Sevāda, očito je uredio da se grob ukrasi epitafom. Ali čak i ovaj izvještaj može pripadati legendarnoj građi, jer na jednom drugom mjestu čitamo da je Maturidi pokopan u nekom Turbatu l-Muḥammedīnu, gdje je više od 400 vjernika s imenom Muḥammed našlo svoje mjesto počivanja”, navodi Rudolph.

EL-MATURIDI I SUFIZAM

Napisati Maturidijevu biografiju u pravom smislu te riječi, smatra autor, nemoguće je, zato što nam izvori ne donose dovoljno podataka niti nas upućuju na važne okolnosti vezane za velikog teologa. Zapravo, Rudolph ističe da izvori ne navode nijedan pojedinačni događaj iz njegova života. “Samo jedan izvještaj zaslužuje da se ovdje spomene. On se nalazi u Pazdavījevoj odrednici kao jedno od naših najranijih svjedočanstava i, povrh toga, izvještaj izričito ukazuje unatrag na njegova [Pazdavījeva] pradjeda, koji je bio učenik Maturidija. Prema njemu, naš teolog je bio asketa (zāhid), a prema Pazdavījevoj porodičnoj tradiciji, Maturidi je čak proizveo i nekoliko korisnih čuda (kerāmāt). Ovaj je navod kratak, ali uveliko značajan, jer on dovodi Maturidija u vezu s krugovima pobožnih prijatelja Božijih (evlijā) i asketa, i tako postavlja pitanje njegovog odnosa prema sufizmu”, piše Rudolph. Kao dobar istraživač, Rudolph veoma oprezno pristupa pitanju Maturidijeve povezanosti sa sufizmom, jasno razgraničivši pitanje pripadnosti nekom tarikatu od pitanja mogućeg utjecaja sufizma na Maturidijevu misao. Stoga Rudolph piše:

“Treba isključiti mogućnost da je Maturidi sebe smatrao sufijom i da je druge podučavao mističkom putu. O tome mi uopće nemamo nikakvih dokaza. Posve suprotno: postoje dokazi koji čine ovu ideju posve nevjerovatnom i neumjesnom. A niti jedno postojeće Maturidijevo djelo ne oslovljava bilo koju temu koja bi bila svojstvena sufizmu (npr. oslanjanje na Boga, skrupuloznost itd.). Nijedno od izgubljenih djela ne ukazuje na takvu temu u svojim naslovima. I napokon, Maturidijevo ime ne spominje se u bilo kojim biografskim kompilacijama o sufijama; to samo može značiti da ga nisu ubrajali u pripadnike svojih redova. Ipak, posve je drugo pitanje da li je Maturidijeva teologija uopće bila pod utjecajem sufijskih koncepata”, piše autor, ističući da, iako se Maturidi u intelektualnoj disciplini kelāma (apologetike) osjećao kao kod kuće, to ne negira mogućnost da je on, s obzirom na to da je živio u sredini općenito otvorenoj prema sufizmu, mogao biti inspiriran takvim tipom orijentacije. (Nastavit će se)

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!