FELJTON STAVA (2): Kako su pljačkane Hrvatska i Bosna i Hercegovina

Josip Manolić: „Politika i domovina (Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku)“

Ono što je do sada pročitano iz knjige Josipa Manolića obiluje nenadanim obratima. Neke su osobe sagledane i oštroumno oslikane iz više autorovih iskustveno praktičnih očišta ponekad u hiperealnom negativu, a potom u kompromisnom pozitivu s velikom dozom razumijevanja, i obrnuto. Manolić se pritom čuva da ne postane kontradiktoran u svojim prosudbama. Uostalom, sačuvao je fonograme svih razgovora koje je vodio – barem one vođene u njegovim uredima. Zanimljiva je spoznaja da se čitaocu ostavlja prostor za vlastito prosuđivanje. Ujedno, čitalac se pita: Pere li se to Manolić u slučajevima kada otkriva igrice s političke scene i to kada je zagustilo te ne znamo da li je on scenograf ili voajer, ili možda ispovjednik kojemu se sve servira na znanje. Uglavnom, on zna podvući crtu u stilu nisam odavde, što znači – nisam bio u tim i tim forumima, komisijama i službama koje su odlučivali o presudnim događajima i sudbinama ljudi. Naravno, mi se i nadalje pitamo: Postoji li još nešto iza zavjese, jer se na pozornici ništa ne rješava već samo otkriva pa i svi oni tipovi s mutnom i nerazjašnjenom prošlošću, koji su procesuirani ili će tek biti ili, najvjerojatnije, nikad.

Manoliću možemo vjerovati posebno kada se osvrće na pljačku banaka i Službe državnog knjigovodstva, na šverc oružjem i novcem, jer zaista ostavlja dojam socijalno osvještenog trudbenika koji žali što su neke istrage protiv naglo obogaćenih ostale bez pravnog završetka. Nadalje, on je majstor u osluškivanju tzv. osobnih obračuna i ljubavi (T. Merčep: „Dedaković bi mi na ratištu pucao u leđa“ ili možda obrnuto). On vidi kroz zavađene pa čak i ono što se događa iza njihovih leđa. Posebno će biti interesantni neki detalji po prvi put dostupni javnosti, kao što su misteriozna nestajanja brojne dokumentacije u sklopu SIS-a i to oni koji se odnose na dostavu oružja i novca.

ILEGALNO DEVIZNO TRŽIŠTE U HRVATSKOJ I BOSNI

Ako se vratimo unazad, važan je trenutak hrvatsko monetarno osamostavljivanje i puštanje u optjecaj hrvatskog dinara 23. decembra 1991. te je to napokon i faktičko osamostavljivanje NBH. Jugoslavenski SIV nije mogao spriječiti proces razdruživanja i da Hrvatska i Slovenija putem djelovanja JNA (koja je već započela bombardiranje Vukovara) budu prisiljeni na gospodarsku kapitulaciju. Predsjednik Tuđman dvoumio se podosta oko naziva novčanice. Kuna, taj povijesni naziv, imao je konotaciju s NDH i nije se baš lako prelazilo preko toga. Razmatrala su se imena kao „hrvatski hrast“, „žir“, „jadran“, „otok“. Prof. Hanžeković, Ante Čičin Šain i Dalibor Brozović dogovorili su „hrvatski dinar“. Te ratne 1991. godine Hrvatski sabor definitivno razvrgava veze sa SFRJ. Hrvatski dinari tiskali su se masovno u tiskari, gradiću pokraj Stockholma. Problemi nastaju kad Vlada Slovenije započinje zamjenu jugodinara za tolare pa se ubrzo saznalo da se dinari povučeni u Sloveniji pojavljuju u Hrvatskoj i Bosni za kupnju deviza ilegalnom tržištu.

Tada NBJ pokreće akciju blokade računa hrvatskih banaka koje su tada vani imale oko 200 miliona dolara. To se nije dogodilo jer su pravnici Bundesbanke smatrali da se računi hrvatskih banaka u Njemačkoj imaju smatrati privatno-pravnim poslom njemačkih i hrvatskih banaka, a ne državno‑pravnim poslom. Kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka, Manolić budno nadzire te postupke. Predstoji, piše on, najveća „financijska malverzacija“ mlade hrvatske države. Naime, svi viškovi jugodinara, kad je on bio još platežno sredstvo u Hrvatskoj, preko lanca otkupljivača na ulicama mijenjali su se za devize. Tadašnji ministar finansija Jozo Martinović odobrio je ilegalnu nabavu deviza na tržištu Hrvatske i Bosne. Cijeli sustav otkupljivača razvili su pojedinci, između ostalih i Leon Sulić, Luka Rajić, Marijan Medvidović i dr. Neki su kasnije dobili visoke činove, a zapravo su se bavili švercom – postali su najbogatiji pojedinci u Hrvatskoj i bili su prvi kupci hrvatskih tvrtki u namještenoj privatizaciji.

Jedan od terenskih operativaca Ureda uočio je ubrzo da se zbiva nešto „o čemu nisam imao nikakvih spoznaja“, piše Manolić. Gomila švercera na ulicama Zagreba i Splita otkupljuju devize, a iza toga stoji Privredna banka i ministar Martinović, a cijelu operaciju operativno i obavještajno pokriva Josip Perković (kojemu se u inostranstvu upravo sudi zbog ubistva Stjepana Đurekovića po nalogu jugoslovenske UDBE) i vojna obavještajna služba, a ne SZUP. Bila je to jedna od akcija koje nisam odobrio, ograđuje se Manolić i nastavlja: „Slijedi zamjena nevažećih jugodinara u Hrvatskoj za devize u BiH uz znatno veći iznos od službenog tečaja. Nedugo zatim prispjet će i policijska informacija kako je pred jednim graničnim prijelazom u Bosnu zaustavljeno vozilo hladnjača puna jugodinara namijenjenih poslovnicama Privredne banke u BiH. U popratnoj dokumentaciji bit će naveden jedan od najvećih tajkuna u Hrvatskoj, s posebnim nalogom ministra financija. Bit će to, uz nabave oružja, početak osmišljene i sofisticirane pljačke hrvatske države s jedne strane i građana i države susjedne nam BiH. Ukupna novčana masa jugodinara kretala se oko tadašnjih 600 milijuna DEM i zamijenjena je ilegalno u Bosni za devize. O veličini štete raspravljalo se i u bosanskom Parlamentu. Novac, vlasništvo NBH, samo se malim dijelom vratio u Hrvatsku. Završio je u džepovima prenositelja, preprodavača i dijela dužnosnika HDZ-a u Hercegovini“, hrabro zaključuje Manolić.

KRTICE I UROTNICI U HDZ-u

Sve je počelo u atmosferi stranačkih sjednica HDZ-a 12. i 13. augusta 1991. godine: Predsjedništva HDZ-a i sjednica Glavnog odbora HDZ-a, a održat će se i burna sjednica Hrvatskog sabora i izabrati Vlada nacionalnog jedinstva. U to vrijeme Manolić dobiva pismo u kojem mu Ante Jelavić u junu 1991. godine, nakon dojave davnog profesionalnog i privatnog znanca Slobodana Budaka, člana rukovodstva HNS-a, priopćava: „Vi u rukovodstvu imate dvije krupne krtice koje su svojevremeno radile za DB Dalibora Brozovića, pod pseudonimom Forum, i Ivana Vekića, pod pseudonimom Srećko, koji je čak tebe razrađivao i kontrolirao kad si bio predsjednik suda.“ Uskoro su pristigla i nova pisma s izvješćima agenta i suradničkim kartonima agenata Sove i Foruma, njihovi izvještaji SDS-u, dokumenti o Ivanu Gabelici i njegova pisana izjava s Golog otoka 1956. o tome da želi surađivati s UDBOM. Manolić je smatrao da su ta i slična ponašanja iznuđena te ih ne treba zloupotrebljavati, a Tuđman je u svom stilu izjavio: „To neće proći.“

Činilo se da je ipak više zabrinutosti izazvala grupa u Hrvatskom saboru koja je željela promijeniti politiku HDZ-a i stvoriti ustašku državu: Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević i Vladimir Šeks. Tuđman će na sjednici Predsjednišva HDZ-a reći da ta grupa intenzivno radi na terenu na formiranju svojih odreda mimo policije i garde. Ova ista grupa ima spiskove koga treba u datom momentu likvidirati, a to su svi oni koji su nekad bili u Savezu komunista ili u partizanima. Oni govore da Tuđmana treba zamijeniti Žarko Domljan ili Vladimir Šeks. Potonjem se imputiralo za perfidno djelovanje u sprečavanju Ivana Vekića za ministra unutrašnjih poslova. Dojave su tu i o tome da su hadezeovci likvidirali načelnika MUP-a u Osijeku Josipa Reihl-Kira (koji je prije toga bio pod pritiskom stalnih optužbi Branimira Glavaša da je popustljiv prema Srbima), o noćnim upadima u stanove i nedozvoljenim likvidacijama, da je Glavaš armijski superagent, o tri stotine prijetećih pisama iz dijaspore da je novac sakupljan putem stranačke infrastrukture preseljen na račune u Austriju.

Mrk Tuđmanov pogled bio je dovoljan da se o tome ne govori, sjeća se Manolić, iako je novac raznošen u vrećama. Bilo je očigledno da KOS u redovima HDZ-a stvara atmosfru malodušja i paranoje, a istovremeno se vrši očita srbizacija u JNA. Trebalo je osigurati vrijeme pa da se izvrši vojna konsolidarizacija, izrade vojni planovi. U toj politici, sa strategijom razgovora i „otezanja“, posebni je doprinos dao Boljkovac. Orkestriranim istupima u našim redovima, piše Manolić, cilj KOS-ove operacije bio je jasan: razbiti HDZ i srušiti autoritet predsjednika Tuđmana. U tom razdoblju kolala je velika količina dokumenata izvučenih za difamaciju vodećih ljudi koji su u prošlosti navodno bili povezani s tajnim službama. Na ruku tome išle su i razne obavijesti koje su stizale Tuđmanu i Manoliću, naprimjer, da se u vikendicama održavaju pijanke, da se igra ruski rulet i diskutira o Tuđmanovoj smjeni. Predsjednik Tuđman bio je ozbiljno uplašen, no Manolić razmišlja ovako: „Priznamo li da je po srijedi urota, moramo uhićivati vlastite članove, a tu aferu moramo po svaku cijenu izbjeći. Luka Bebić pojasnio je kamo ide HDZ kad odstupi od svojih temeljnih programskih načela i prihvati da se starćevićanština u stranci tumači kroz Franka i Pavelića.“

Tuđman je tada smatrao da mu je Vladimir Šeks liderska prijetnja jer ga ga prižljkuje američka politika budući da je on „opasni separatist i nacionalist“ (ta je informacija stigla preko Brozovićeve kćeri) i zbog toga što se Šeks urotnicima sastaje u stanu dr. Šošića. Po Manolićevom mišljenju, jer se njegov životni kredo uvijek temeljio na iznošenje činjenica, ispalo je da se Šeks samo predstavlja kao desničar, a to zapravo nikada nije ni bio i ne pripada „drugoj liniji zapovjedanja“. Moguće da je to udobrovoljilo predsjednika. No, slijedili su burni događaji i više nije bilo vremena za preispitivanje u vlastitim redovima. Tuđman upućuje Manoliću simptomatičnu rečenicu: „Joža, ako je to istina, ne dozvoli tim žbirima da rovare!“

ZAŠTO JE PAO VUKOVAR?

Tragična zbivanja tokom opsade, razaranja i masovnih likvidacija u Vukovaru demaskirala su u potpunosti promiloševićevsku ulogu agresorske JNA. Vojna hunta (po Manoliću) predvođena Blagojem Adžićem i ministrom odbrane Veljkom Kadijevićem, potpomognuta najradikalnijim Srbima u samom Vukovaru, odlučila se sredinom 1991. na eskalaciju sukoba. Treba istaći da je Vukovar bio jedna od malobrojnih općina gdje HDZ na izborima 1990. nije dobio većinu. Političku su prevagu zajedno dobili SDP i SDS. U prilog im je išlo što je u tom području bilo 34 posto Srba po posljednjem popisu provedenom iste godine. Ukratko, i domaći četnički radikali i generalštab JNA sudjelovao je (s dotad neviđenom vojnom efektivom) u proboju vukovarske fronte sa zrakoplovima i tenkovima, ali i srbijanskom obavještajnom službom. Cilj je bio da Vukovar postane logističko središte za daljnje osvajanje hrvatskih teritorija.

Manolić se posebno osvrće na pismo (pamflet ili svojevrsnu optužnicu) koje je bilo upućeno hrvatskom vrhu, Saboru i predsjedniku Republike, s namjerom da izazove pomutnju među iscrpljenim borcima i u najširoj javnosti. Izgledno je da se tada još nije shvaćala strategija da se ne brani samo jedan grad već čitava suverena država Hrvatska. Pismo elaborira kroz užas i patnje branilaca i civila, žrtvovanje Vukovara: „Vi ste ga ubili, gospodo!“ Zatim, da nema razlike između hrvatske vlade i četnika. Optužuje se hrvatsko vodstvo za smrt Vukovara. Kasnijim dešifriranjem pisma otkriveno je da je ono odaslano iz vinkovačkog stožera zapovjednika odbrane operativne zone Mile Dedakovića Jastreba. Autore pisma (koje je shvaćeno kao još jedan urotnički pothvat) treba tražiti u njegovu okružja. Dakle, pitanje je da li se Vukovar mogao odbraniti?

Tuđman je odmah nakon pada Vukovara, znači još 18. novembra 1991. godine, formirao Državnu komisiju za utvrđivanje temeljnih činjenica o okolnostima u kojima je pripremana i vođena odbrana Vukovara. Na čelu komisije bio je Josip Manolić, a uz njega još i ministar odbrane Gojko Šušak, ministar unutrašnjih poslova Ivan Vekić, državni odvjetnik Željko Olujić, pomoćnik ministra odbrane i šef SIS-a Josip Perković (koji se i dalje pere od prošlih udbaških grijeha) i zamjenik predstojnika za zaštitu ustavnog poretka Zdravko Mustač, također bivši udbaš pod optužnicom za ubistvo Đurekovića. Diskutabilno je povezivanje Dedakovića s Hrvatskom strankom prava, konkretno s Dobroslavom Paragom, koji se direktno konfrontirao s predsjednikom Tuđmanom i prijetio rušenjem ustavnog poretka RH, naprimjer, formirajući Crnu legiju, ali ne da ide na Vukovar već na Banske dvore. U opasnoj igri bio je i atentat na Franju Tuđmana. Dedaković je kasno shvatio istinsku (minornu) vojnu snagu HOS-a (stvarna efektiva sadržala je 250 ljudi, a u to je vrijeme Hrvatska imala pod kakvim-takvim oružjem 50 tisuća boraca), čiju je nazočnost velikosrpska mašinerija ipak priželjkivala zbog moguće „libanonizacije“ Hrvatske. Tada već slijedi dolazak Šešelja i drugih velikosrpskih ideologa s četnicima i dobrovoljcima iz Srbije, a Dedaković šalje poruku Paragi u kojoj je ustvrdio da će, ako ne dobije nove snage HOS-a, smatrati da ni pravaši „još uvijek nisu za dom spremni“.

Neposluh u redovima hrvatskih postrojbi (čak i dezerterstvo) i loša organizacija odbrane ružna je strana herojske odbrane grada. Mogli bismo tome pridodati i pljačku vukovarske banke od strane visoko rangiranih policijskih službenika. Ipak, mnogo se od toga pripisuje Dedakoviću koji je svoje zapovijedi Vukovarcima davao iz bunkera u Vinkovcima, a kažu da je bio sklon terevenkama pa da se u uspio i zaljubiti u jednu novinarku te da nije samostalno vodio nijednu akciju i da je bio samo obična figura u koju nisu imali povjerenja ni gardisti, a, ipak, začuđuje njegova stečena slava i medijska pozornost koju je privlačio, budući da nije imao profilirane političke ideje, ali je zato volio puno pričati. No, Manolić piše da se može složiti s tvrdnjom da on nije bio ideolog i inicijator kampanja kojima je svrha bila destabilizacija državnog vodstva. Indikativna je tvrdnja Nikole Zlatka Totha, Dedakovićeve desne ruke (načelnika vinkovačkog stožera), koji se, naravno, povjerio Manoliću – da je on u biti operativno vodio to veliko ratište. Kad Dedaković raskida s pravašima prestaje i njegova konfrontacija s vlašću.

Uloge je Dedakovića i Parage Tuđman očito precijenio, dok su oni njega podcijenili i nestali s političke scene, ostavši na neki način u njegovoj kontroliranoj milosti. Možda su za pad Vukovara krive i manipulacije te zloupotrebe u pogledu slanja vojne pomoći. Karakterističan je u tom pogledu izvještaj hrvatskih obavještajnih službi od 2. oktobra 1991. godine, u kojem je navedeno, tvrdi Manolić, da je konvoj od šest šlepera s oružjem stigao do Županje, odakle je po nalogu ministra Šuška preusmjeren u Hercegovinu. To se naknadno nije istraživalo jer je Šušak s predsjednikom Tuđmanom, kad je u pitanju bio interes u Bosni, uspostavio relacije izvan Manolićeva dosega.

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!