FELJTON STAVA (1): Islam u Istočnoj Evropi

Jacob Mikanowski kalifornijski je novinar i historičar. Bavi se historijom Istočne Evrope, a radovi su mu objavljivani u Guardianu, Atlanticu, New York Timesu, New Yorkeru, BBC-ju… Prije mjesec dana objavio je esej o islamu u Istočnoj Evropi, koji je objavljen u Los Angeles Review of Books. Stav donosi najveći i najzanimljiviji dio njegovog rada

Istočna Evropa nikada nije bila bez islama. Istok kontinenta svoje postojanje duguje mješavini jezika, kultura i nadasve vjera. To je mjesto susreta katoličkog zapada i pravoslavnog istoka, mjesto Jevreja aškenaza i Jevreja sefarda i muslimana, mjesto križanja kršćanstva, bizantskih mistika i sufijskih učenjaka. Da ste kojim slučajem bili u Vilniusu u 17. stoljeću, u tom biste litvanskom gradu čuli šest jezika na njegovim ulicama, čuli biste molitve iz pet bogomolja. Grad je imao crkve, sinagoge i džamiju. Džamije kakve su u to doba građene u Litvaniji i danas postoje u Poljskoj i Bjelorusiji. Drvene, kockaste, ne razlikuju se mnogo od lokalnih župnih crkava; s jednom manjom iznimkom: na krovu je, umjesto križa, tanak srebrni polumjesec.

ISLAM PRIJE EVROPE

Ako postoji nešto što karakterizira Istočnu Evropu, onda je to što je ona mjesto spajanja različitih kultura i tradicija. Nažalost, uloga islama u izradi ove istočne tapiserije zaboravljena je i odbačena. To je velika pogreška jer je islam srebrna nit koja ovaj dio svijeta drži na okupu. Prije trideset godina historičar Larry Wolff tvrdio je da je Istočna Evropa proizvod prosvjetiteljstva. Kada su zapadnjački (uglavnom francuski) intelektualci počeli oblikovati svoje zemlje tvrdeći kako su to mjesta napretka i racionalnosti, za istok su tvrdili kako je to Evropa zaostalosti i praznovjerja.

Čini mi se da je Wolff samo djelomično bio u pravu. Istočna Evropa mjesto je koje je obilježeno dolaskom islama na Balkan, zona je to između carstava koja su se protezala od Jadrana do Crnog mora. Bila je to trgovačka zona na čijim su se granicama sretale vojske, na kojoj su se dijelile priče, prelazile granice. Islam je u Istočnu Evropu stigao prije Evrope. Muslimanski trgovci špartali su tim paganskim zemljama mnogo prije kršćanskih misionara. Pisana svjedočanstva koja su ostavili iza sebe jedini su naši preživjeli izvori koji nam pokazuju kako je izgledala i šta je to bila Istočna Evropa prije dolaska kršćanskih svećenika. Španski putopisac Ibrahim ibn Jakub prvi je pisao o svojim dojmovima nakon putovanja u Prag i Krakov. Ibn Fadlan je naš najbolji izvor za pohode Vikinga po zemljama koje se danas zovu Ukrajina i Rusija. Abu Hamid al-Andalusi al-Garnati bitan je za Mađarsku.

Islam je na te prostore stigao kasnije, u 14. stoljeću. Dva su datuma značajna. Konverzija Zlatne horde na islam 1313. godine i dolazak prvih osmanskih turskih vojnika na Balkan 1345. godine. Od tih vremena muslimanske vojske stalno su bile prisutne u ovoj regiji. Njihov je dolazak izazvao nekoliko posljedica, križarski ratovi vođeni između kršćana i pagana u Baltiku sada su postali sukobi između paganskih vitezova i muslimanskih gazija. Druga posljedica značila je pretvaranje velikog dijela Istočne Evrope u ogromnu granicu na kojoj su se sukobljavali mnogi, od uskoka i gusara na dalmatinskoj obali, preko hajduka i hajdamaka u Mađarskoj i Ukrajini, kozaka na Dnjepru… Sve te skupine koristile su nestabilnost granice, opravdavajući religijom svoje pohode, pljačku i trgovinu robljem. Srbija, Mađarska i Poljska tvrde da su antemurale christianis, branioci granica kršćanstva pred najezdom Osmanlija. I Albanci tvrde da su bili to isto pod Skenderbegom, još u 15. stoljeću, iako su danas većinski muslimanska zemlja. Bosna je nekoć imala obrnuto mjesto, služeći kao bedem islama.

MITOVI I LEGENDE

Odbrana granice od drugih vjera s vremenom je postala predmet brojnih legendi i priča. Šta bi jugoslavenski usmeni epovi bili bez priča o pohodima preko granice? Neki su pjesnici izgubili život u borbama na granicama. Prvu epsku pjesmu na mađarskom napisao je general (i hrvatski ban) Miklós Zrínyi. Pjesma je o njegovom pradjedu koji je učestvovao u herojskoj odbrani Szigetvára protiv vojske Sulejmana Veličanstvenog. Ipak, koliko god da su pjesnici željeli pisati o velikim mučenicima, lupeži, banditi i razbojnici bili su ti koji su uživali simpatije kod običnog svijeta. Uzmimo za primjer priču o Baidi.

Dmytro Vyshnevetsky bio je tipičan lupež, lukav, okrutan i vječno spreman prodati svoje usluge onome ko plati više. Poljskom kralju utvrdio je obale Dnjepra kako bi se branio od upada Tatara, za račun Ivana Groznog upadao je i pljačkao na Donu, predvodio kozake po Krimu, gdje su zarobljavali ljude i prodavali ih u roblje. Kada mu Litvanci nisu htjeli platiti koliko je želio, prijetio je da će svoje usluge ponuditi Turcima.

Nakon smrti, postao je Baida, uzor kozačkih muškaraca. Postao je glavni lik epskih kozačkih pjesama dumija. Jedna od najpoznatijih govori o njegovom odlasku u pijančevanje u Istanbul. “Na malom trgu u carskom gradu” pojavio se neočekivano i sam u srcu Istanbula. Turski sultan, zaslijepljen njegovom muževnošću, nudi mu brak s njegovom kćerkom. Ali Baida ga udara i kaže: “Tvoja je kći lijepa, ali vaša vjera je prokleta.” Bijesan, sultan zatoči Baidu. Tri dana ga muče, čupajući kukama njegova rebra. Ipak, u samrtnom hropcu, Baida se nekako uspijeva dočepati luka i strijelom gađa sultana i njegovu zanosnu kćerku i nakon toga umire. Tako nepopustljiv, Baida postaje mit.

U stvarnosti, njegova smrt nije uopće bila tako junačka. Ulovio ga je Olbracht Łaskij, poljski avanturista u svom pohodu na područja današnje Moldavije. Ulovio ga je u zasjedi i prodao sultanu. Vyshnevetsky je zadavljen svilenim gajtanom. Postoji još jedna verzija njegove smrti, u kojoj se tvrdi kako je priča o čupanju rebara kukom istinita, no umjesto herojske, pobunjeničke smrti, Vyshnevetsky je jednostavno izdahnuo u mukama. No, zašto uopće insistirati na istini? U svim tim graničnim područjima priče o nasilju i smrti postajale su mitovi i legende netom nakon što su se dogodili.

Porodica moje bake nekada je pripadala mađarskom plemstvu. Na njihovom je porodičnom grbu mač na kojem je odsječena glava. Glava je vjerovatno bila turska i sugerira da su preci moje bake postali plemići nakon borbi s Turcima na mađarskoj granici. Odsječena glava uobičajen je motiv. John Smith, onaj koji je spasio Pocahontas u Virginiji, imao je sličan grb, iako su na njegovom štitu bile postavljene tri turske glave. Smith je bio plaćenik Sigismunda Báthoryja, transilvanijskog kneza. Kasnije su ga zarobili krimski Tatari i prodali u roblje. Za ljude s granice, odsijecanje glava postalo je način života. Kada se junaci srpskih narodnih pjesama okupljaju i piju vino iz rogova, oni se hvale jedni drugima koliko su robova zarobili i koliko su glava odsjekli. U albanskoj legendi o Kosovskoj bici Kopiliku (Milošu Obiliću) je odrubljena glava nakon što je ubio sultana. Ali on ne umire. Umjesto toga, on jaše po ravnici držeći svoju glavu pod rukom.

Evlija Čelebija, turski oficir i jedan od najvećih putopisaca u historiji Istočne Evrope, u svom djelu Sejahatname ispričao je, između ostalog, i nasilnu, ali u isto vrijeme i komičnu priču o glavi koja se odvija u Transilvaniji 1662. godine. (Nastavit će se)

 

PROČITAJTE I...

Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!