Federalizacija je stara priča u pokrpanom ruhu

Kako je Dodik iskoristio unutarnja srbijanska previranja i kako Srbiju pretvara u taoca svojih projekata kroz igru nadmetanja u srpstvu, tako i Čović Hrvatsku nastoji postaviti za taoca svoje politike, dovođenjem u poziciju stalnog izjašnjavanja o neravnopravnosti Hrvata u Federaciji, odnosno upadanjem u zamku predstavljanja Federacije bošnjačkim entitetom. Ta izvrnuta slika, taj najobičniji i providan spin kako su Hrvati neravnopravni jer Srbi imaju RS, a Bošnjaci Federaciju, postavlja se u Hrvatskoj kao krunski dokaz neravnopravnosti Hrvata

Sa zapada ništa novo, mogla bi glasiti parafraza naslova poznatog antiratnog romana Ericha Marie Remarquea kao odgovor na zaključke i odluke paradržavnog Hrvatskog narodnog sabora, skupa posilnih stranaka i pojedinaca Draganu Čoviću, predsjedniku svih “legitimnih” Hrvata u Bosni. Ova posljednja najava, o teritorijalnom preustroju Bosne i Hercegovine na 4 federalne jedinice, bez ičega konkretnoga, osim, naravno, jedne koja bi bila većinski hrvatska, ma šta to značilo, najnovija je verzija jednog te istoga nastojanja da se negdje na području od Ljubuškog do Čapljine i Neuma, naravno sa Stocem i barem dijelom Mostara, uspostavi zona apsolutne vlasti jednog vođe nad jednim narodom, uz pomoć jedne, jedine legitimne stranke.

Institucionalizacija hrvatskog prostora u BiH

Federalizacija je već odavno prežvakana koncepcija koju HDZ, pod krinkom nekakvog Sabora, pokušava podmetnuti kao navodno načelno rješenje tzv. hrvatskog pitanja u Bosni. Riječ je tek o jednoj od verzija federalizacije, primarno Federacije BiH, odnosno pokušaja formiranja jedne federalne jedinice s apsolutnom većinom hrvatskog naroda na tzv. hrvatskom prostoru, koja bi imala odlike i ovlasti entiteta, čime se, po njihovom uvjerenju, na jedini način mogu štititi sva prava Hrvata, posebno od bošnjačke majorizacije. Niti jedna dosadašnja inicijativa nije dala nikakve rezultate, a ova posljednja, nedorečena i nemušta, posebno kada je riječ o “granicama” takve jedinice na prostorima obaju sadašnjih entiteta, ali i njezinim ovlastima, dana je u politički osjetljivom trenutku međunarodnih, regionalnih i domaćih turbulencija, uz mudro i jedva primjetno kimanje službenog Zagreba, koji se još od posljednjih dana Milanovićeve Vlade uključuje u zbivanja u BiH, te na nešto drukčiji način trudi zahtjev za hrvatskim entitetom postaviti pred institucije Evropske unije. To onda Čoviću daje povratni efekt, odnosno više šminku, imidž evropejstva, pa se i predstavlja najvećim Evropljaninom u zemlji, odnosno prodaje maglu, dok uporno opstruira navodno žuđeni evropski put. Pitanje je samo kome se prodaje ta magla. Evropi, teško.

Kada je riječ o radikalnom teritorijalnom preustroju, što ovaj prijedlog dvojca Čović – Ljubić nije, već je samo priznavanje postojećeg stanja, ustroja Bosne i Hercegovine na dva entiteta, RS i Federaciju BiH, te Distrikt Brčko, uz podjelu primarno Federacije na dvije jedinice, o njemu je prva progovorila još Katolička crkva u BiH, odnosno Biskupska konferencija, prijedlogom o teritorijalnom preustroju na pet historijsko-geografskih i ekonomskih logičnih regija, vrlo slične nekadašnjima, pa i onima iz mrskog socijalizma. Takve ne bi bile etnički ustrojene, a ravnopravnost naroda štitila bi se drugim, evropskim mehanizmima koji poznaju i instituciju građanina pojedinca i njegov izvorni politički suverenitet, ali i instituciju zaštite interesa pripadnika malobrojnije etničke grupe, odnosno naroda. Dio tih mehanizama već je kroz Washingtonski i Daytonski sporazum ugrađen u ustave države i entiteta, a način izbora i verifikaciju izabranih predstavnika konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina trebalo bi potpuno i pravedno urediti ustavnim promjenama kroz parlamentarnu proceduru i raspravu, a ne nalogom udruge, kako god veličajni naziv nosila, izabranim dužnosnicima zakonodavne i izvršne vlasti. Naravno, u oba entiteta i na državnoj razini.

Ako se malo vratimo u povijest, prisjetit ćemo se da je hrvatsko pitanje bilo ključno političko razmeđe u prvoj Jugoslaviji, zaoštreno posebno nakon Šestojanuarske diktature i pokušaja nametanja unitarnog jugoslavenstva i da je rezultiralo rješenjem koje je bilo kratkoga vijeka. Banovina Hrvatska, kao “mala Velika Hrvatska”, uspostavljena mimo Bošnjaka, isključivo na račun Bosne i Hercegovine političkim dogovorom lidera srpskih radikala Dragiše Cvetkovića i hrvatskih seljaka Vladka Mačeka, opstala je do prvog potresa, napada Njemačke na Jugoslaviju i raspada jugoslavenske vojske za 16 dana. Imala je veće ovlasti od ostalih etnički nenominiranih banovina, čime je trebala izaći u susret hrvatskim bojaznima od majorizacije i iluzije “državnosti”. Problem je što je takva “federalna jedinica” uključivala teritorije Bosne i Hercegovine u kojima je živjelo više Hrvata od Srba (Bošnjaci nisu bili problem po Cvetković‑Maček logici), dok je ostatak bio pod upravom neetnički nominiranih banovina u kojima su većinu činili Srbi jer su tako i bile skrojene. Takva neprirodna i suštinski nasilnička tvorevina i nije mogla dugo opstati. No, zanimljivo je da je njezin obožavatelj bio Franjo Tuđman, koji ju je smatrao optimumom hrvatskih nacionalnih interesa i konačnim rješenjem jugoslavenskih, odnosno srpsko-hrvatskih odnosa, na što je on, provincijski grandoman, svodio jugoslavensku stvarnost.

Zbog tih stavova, ismijan je 60-ih godina od hrvatske akademske zajednice, 90-ih ih je pokušao, a kako drukčije nego nasiljem, provesti u djelo. No, ne samo da nije uspio “proširiti” međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku “federalnom jedinicom” koju je nazvao Herceg‑Bosna, već je i ta Herceg-Bosna propala potpisom Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma. Lideri te tvorevine čekaju okončanje žalbenog postupka pred Haškim tribunalom za zločine u bivšoj Jugoslaviji na prvostepene presude u kojima su oglašeni krivima za niz ratnih zločina. Njihov nalogodavac Franjo Tuđman nije završio na sudu jer je umro prije početka procesa, dok se njegovo ime spominje i u optužnici i u presudi kao jednog od organizatora udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja etnički čiste hrvatske “federalne jedinice” i njezina pripojenja Republici Hrvatskoj. Međunarodni je Tribunal ovakvom presudom otklonio pojam “hrvatskog prostora” iz upotrebe u BiH, delegitimirao i ostale “etničke prostore”, i time učinio bespredmetnim i izjave aktualnog šefa stranke koja je Herceg-Bosnu ustrojila i vodila. No, čini se da on još to nije percipirao. Baš kao niti njegov politički partner Milorad Dodik. Naime, obojica žive u iluziji da se sudbina višeetničke i višenacionalne Jugoslavije koju je razvalilo “hrvatsko pitanje” može porediti sa sudbinom višeetničke i višenacionalne Bosne i Hercegovine.

Talačka politika

Treba ovdje postaviti pitanje i legitimnosti predlagača, Hrvatskog narodnog sabora. Njegovi su članovi izabrani dužnosnici i poslanici na svim nivoima vlasti, primarno iz HDZ-a, ali i drugih (ne svih) etničkih hrvatskih stranaka. Kao članovi udruge čije zaključke i odluke moraju provoditi, i mimo odluka predstavničkih i izvršnih tijela čiji su izabrani članovi, nalaze se u statusu podvojene lojalnosti i nelegalnosti jer odluke donose pod, za njih valjda, obvezujućim heteronomnim stavovima izvan ili iznad političke stranke, predstavničkog ili izvršnog tijela. To se zove paradržava, paralelna vlast i zapravo je protuustavna, pa čudi da dosada nije pokrenuta inicijativa za preispitivanje ustavnosti rada i akata HNS-a.

Kako je Dodik iskoristio unutarnja srbijanska previranja i Srbiju pretvara u taoca svojih projekata, kroz igru nadmetanja u srpstvu, tako i Čović Hrvatsku nastoji postaviti za taoca svoje politike, dovođenjem u poziciju stalnog izjašnjavanja o neravnopravnosti Hrvata u Federaciji, odnosno upadanjem u zamku predstavljanja Federacije bošnjačkim entitetom. O Hrvatima u RS-u govori isključivo i sve manje u hrvaćanskim medijima banjalučki biskup Komarica. Ta izvrnuta slika, taj najobičniji i providan spin kako su Hrvati neravnopravni jer Srbi imaju RS, a Bošnjaci Federaciju, postavlja se u Hrvatskoj kao krunski dokaz neravnopravnosti Hrvata i, posljedično te logično, potrebu ustavnih promjena u smjeru osnivanja i hrvatskog entiteta. Iako Hrvatska pokazuje znatno više rezistentnosti na te inicijative od Srbije, ne nedostaje politički nepromišljenih izleta svake vlasti koji bi bilo gdje drugdje bili označeni kao miješanje u unutrašnje stvari druge države ili ignoriranje legitimnih vlasti druge zemlje. Odluke Ustavnog suda BiH, da, onoga Suda koji bi Dodik popunio svojim sucima, pod firmom izbacivanja stranaca, a Čović mu u tome rado pripomogao, o konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj teritoriji, odnosno u oba entiteta i Distriktu, još nisu doprle do vođe jedine legitimne stranke u Hrvata. Tada bi možda konačno shvatio da u BiH ne postoji “hrvatski prostor”, kao što ne postoji niti bošnjački niti srpski. Tako to shvaćaju i njemu navodno bliski Evropljani, pa ne pokazuju previše interesa za ovakve inicijative. Takve etničke prostore, barem dosad, smatrali su neevropskima. Nužne promjene Ustava dogodit će se, ali u parlamentarnoj proceduri i ispravit će neke nelogičnosti i anomalije izbornog sistema. No, o tome neće odlučivati nelegitimni Hrvatski narodni sabor niti bilo kakva paradržavna organizacija, ma koliko sebe proglašavali legitimnima.

A i realnost je nešto drukčija. Trezveni Hrvati čije se rodoljublje ne može dovesti u sumnju upozoravaju na stalno i sve masovnije iseljavanje Hrvata, i to iz onih područja tog zamišljenog “hrvatskog prostora”, ne zbog bošnjačke majorizacije jer je na tim prostorima jedina moguća hrvatska majorizacija nad Hrvatima, već zbog katastrofalnih rezultata vlasti jedine legitimne stranke i njezinog vođe. Nadalje, upozoravaju i na manipulacije izbornim procesom kojima se dokazuje “legitimnost” vlasti te stranke i njezinih satelita, pa propitkuju i izborno zakonodavstvo koje takve manipulacije ne može spriječiti niti sankcionirati. Oni, naime, i ovaj pokušaj nametanja rasprave oko koje ne može biti saglasnosti niti među Hrvatima vide kao još jedan pokušaj da Čovićeva vlast opstane, suočena baš s tom neumitnom realnošću kapilarnog, a sve više i turbulentnog iseljavanja Hrvata iz krajeva pod kontrolom jedine legitimne stranke i njezinog vođe iz kojeg emanira narodna volja. Ona za odlaskom iz zemlje, u potrazi za poslom i uvjetima života dostojnim čovjeka.

PROČITAJTE I...

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Fahrudin Radončić glavni je nosilac izazivanja, širenja i produbljivanja moralne i političke krize i negativnog stanja među Bošnjacima. Dalji trend takvih pogubnih Radončićevih utjecaja treba spriječiti glasanjem na izborima 2018. godine. Patriotske snage odgovorne su da narodu objasne karakter Radončićeve destrukcije. Ako društveni i politički faktori ispune tu vrstu svoje odgovornosti, onda ostaje samo odgovornost na narodu. Ako se problem Fahrudina Radončića ne objasni narodu, onda za posljedice nije odgovoran narod, već će biti odgovorni politički i drugi društveni faktori koji su trebali, a nisu narod osvijestili o opasnostima Radončićevog neprijateljskog djelovanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!