Fašizam “antifašista”

Čini se da za mnoge, koji bi da monopoliziraju antifašizam, nije samo sporno to što Bakir Izetbegović govori o partizanima već ih iritira i što to čini prilikom obilježavanja godišnjice oslobodilačke bitke koju je vodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Izjava Bakira Izetbegovića: “Treba nešto učiti od partizana, od onog bivšeg režima. Jednu noć je trajao Igmanski marš i oni su ga pedeset godina obilježavali. Koliko noći je naš narod išao do Grepka da uzme hranu i da se vrati nazad? Koliko ih je umrlo, ubijeno i koliko ih je ostalo u snijegu”, a koju je dao prilikom obilježavanja Bitke na Žuči i oslobađanja kote Orlić, naišla je na zanimljive reakcije.

Pogotovo je to slučaj s reakcijama onih koji iz nekog razloga misle da imaju tapiju na antifašizam i koji taj pojam vežu samo za komunističku ideologiju. Interesantno je da takvima smeta i sama činjenica što Izetbegović uopće spominje partizane u pozitivnom kontekstu, jer su oni u svojim glavama i Izetbegovića i sve one koji imaju drugačije političke i vrijednosne svjetonazore od komunističkih već etiketirali i smjestili s “druge strane nišana”.

Za njih je antifašizam jednako komunizam i svako onaj ko se ne slaže s takvim svjetonazorima, čak iako sam ima antifašističke stavove, pa još i potječe iz porodice čiji su se članovi oružjem borili protiv fašizma tokom Drugog svjetskog rata, ne može biti baštinik antifašističkih vrijednosti. Ironija je u tome što je upravo takva isključivost ovdašnjih samoproglašenih komesara, gdje se monopoliziraju i samo za sebe i svoje istomišljenike prisvajaju pozitivne vrijednosti i osobine, dok se drugima i drugačijima potpuno odriču i negiraju, jedno od temeljnih obilježja fašizma.

Naravno, sama Izetbegovićeva izjava nije sporna na bilo koji način. Današnje društvo, pogotovo bošnjačko, moglo bi dosta toga naučiti iz načina na koji je prošli režim obilježavao značajne datume i događaje. Nije riječ samo o usvajanju serioznog i studioznog pristupa takvim događajima, nego i o potrebi da se narodnim epopejama, kao što je, recimo, put spasa preko Grepka, konačno posveti dužna pažnja, kakvu je, recimo, bivši režim posvećivao Igmanskom maršu.

No, u svemu ovome postoji i jedna prilično zlokobna dimenzija. Čini se da za mnoge, koji bi da monopoliziraju antifašizam, nije samo sporno to što Bakir Izetbegović govori o partizanima već ih iritira i što to čini prilikom obilježavanja godišnjice oslobodilačke bitke koju je vodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Za takve Armija RBiH nije bila antifašistička već “kleronacionalistička” vojska, a odbrana od agresije nije bila borba protiv fašizma nego “nacionalistički sukob” triju podjednako degutantnih politika. Znači, ne samo što imamo pokušaj da se antifašizam veže uz jednu sasvim totalitarnu ideologiju već je jasna i namjera da se on negira onima koji su odbranili i sačuvali Bosnu i Hercegovinu.

Postoji li ovdje danas gori fašizam od takvog relativizma i revizionizma?

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Dogodila se i nevjerovatna politička akrobacija i transformacija da su se mnogi Bošnjaci iz perioda “klanja i oranja”, prebijanja, ubijanja i masovnih silovanja, koji su ranije bili vjerni sljedbenici i članovi partija Slobodana Miloševića i Mire Marković, i time davali legitimitet masakrima i represalijama nad svojim narodom, kasnije priključili nekoj od bošnjačkih partija, postali u njima vrlo značajni, čak i ključni kadrovi, i počeli odlučivati i presuđivati o sudbinama ljudi koji su postavili temelje nacionalnom i političkom bošnjačkom pokretu u Sandžaku početkom devedesetih godina 20. stoljeća

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Vlahomlat 14.06.2019.

    Najopasniji neprijatelji Bosnjaka i Bosne nisu cetnici i ustase nego jugobalije titoslavne vjere. To su prodane duse koje bi se ponizile is sejtanu za saku graha preko sindikata. Izmisljaju i lazu mlade generacije da je u titoizmu bilo dobro a mi znamo da se je decilitar ulja kupovao na bonove i kakva je situacija bila sa gorivom. Djeca su odrastala a da nisu znali ukus banane a mnogi su i kruha bili zeljni. Zivjeli su dobro samo komunisticki kadrovi i prodane duse.

    Odgovori
    • Vlahomlat 14.06.2019.

      U titoslaviji su Bosnjacka djeca izucavala Njegosa i bili primoravani da velicaju ‘umjetnicke vrijednosti’ Gorskog vijenca koji slavi genecid nad nasim narodom! Bili smo primoravani da se izjasnjavamo kao Srbi ili Hrvati i nismo imali pravo na vlastiti jezik! Da li su mjesta cetnickog genocida bila obiljezavana? Da li su cetnici odgovarali za genocid ili su primali boracke penzije?

      Odgovori
      • vlahomlat 14.06.2019.

        Da li je poznato koliko je zlocina nad Bosnjacima pocinjeno od strane tzv ‘partizana’? O tome se i danas uporno suti! Pitajete svoje starije o tome. Ja se sjecam kada je jednom prilikom stara majka sa strahom saputala o jarcima punim mrtvih zena i dijece koje partizani pobise dok su se vracali sa dzume 1941 godine. Sta jugobalije mise o tome?

        Odgovori

Podržite nas na Facebooku!