Evropa nema razumijevanja za Čovića

Evropska unija itekako dobro zna o čemu se radi, je li ili nije i od koga izigran duh Daytona, kad već slovo nije, pa je intervencija bila potpuni vanjskopolitički promašaj, ali sasvim upotrebljiva za domaću upotrebu, što joj je bio i cilj. – To je sve šta sam mogao – Plenković će vrlo brzo izjaviti kada rezultata “intervencije” neće biti

Kako smo i pretpostavljali, bura u Hrvatskoj oko rezultata izbora za Predsjedništvo BiH polahko se stišava. Nepromišljenost premijera Plenkovića kada je izvijestio Evropsku komisiju o “prekršenom duhu Daytona” izborom Željka Komšića u Predsjedništvo ionako je načinjena u svrhu zadovoljavanja dijela domaće javnosti, odnosno desne struje vlastite stranke. Oštra reakcija predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića o nedopustivom miješanju premijera susjedne države u unutarnje poslove BiH dodatno je kompromitirala ovaj, u najmanju ruku, nediplomatski potez.

EU JAKO DOBRO ZNA STVARNOST

Kako su komentatori na Facebooku odmah napisali – kao da EU nema svoje ambasadore u BiH, kao da njeni predstavnici ne sjede u Vijeću za implementaciju mira pa je neki Plenković mora izvještavati o tome šta se stvarno dogodilo; ili šta se događa s aperthejdom u Stocu koji provode ugroženi Hrvati, naprimjer, o čemu Plenković ipak ne bi prozborio koju. Formalan zahtjev Hrvatske da na dnevni red sjednice Komisije kao i Vanjskopolitičkog odbora stavi “problem” izbora hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu i delegiranja zastupnika u Domu naroda, EK je morala ispoštovati, ali je prijem na zasjedanju Komisije, naravno, bio vrlo mlak, odnosno isto tako formalan. Plenković je to vrlo dobro znao, ali je ovim nastupom ušutkao desnu struju, koja navodnu ugroženost Hrvata u BiH koristi kao moćno oružje u sada sve vidljivijem sukobu s njim koji prolazi različite faze i intenzitete. On dalje od ovog i ne može ići jer bi insistiranjem na isključivo etničkom kriteriju na općim izborima kršio sve norme Evropske unije, u kojoj Plenković ima ambiciju doći jako visoko, taman nakon što Hrvatska odradi zbog Brexita preuranjen semestar predsjedanja u drugoj polovici 2020. godine.

Plenković mora paziti da nekim svojim neevropskim potezom ne ugrozi ambiciju da iza tog semestra postane članom, odnosno povjerenikom Evropske komisije, ili čak, još huđe i još luđe, njezinim predsjednikom. Istovremeno, mora pažljivo održavati HDZ na vlasti, s krhkom većinom i doduše razmrvljenom opozicijom kako bi i desnu struju u stranci, a i ostale klijente s ultradesnice, držao na uzdi i odradio ovaj mandat do kraja te s HDZ-om dobio još jedan, na redovnim ili prijevremenim izborima, već kako procijeni optimalnim. Paradoksalno je da i protuhadezeovski orijentirani građani, zbog svih afera koje se vežu uz lidera desne struje Milijana Brkića i njegovu klijentelu iz tzv. braniteljskih krugova te hercegovačkih uhljeba i tajkuna, danas navijaju za Andreja Plenkovića, koji barem daje lažnu sliku kakve-takve uljuđenosti. Ovaj paradoks veže se na potpuno oslabljenu i nemoćnu opoziciju koja čak nije u stanju niti uvjerljivo sročiti zahtjev za smjenom jednog potpuno nesposobnog ministra ustaških sentimenata.

Kako je i delegiranje “hrvatskog pitanja u BiH” naišlo samo na uljudno klimanje glavom francuskog predsjednika Emanuela Macrona prilikom Plenkovićeve posjete, pokazalo se da treba stišavati euforiju jer Evropa nema razumijevanja za patnje mladog Čovića koje se prikazuju kao neravnopravnost Hrvata u BiH. Čak, vrlo su jasno izražene želje EU i ostalih međunarodnih faktora da se vlast, na temeljima izbornih rezultata, što prije uspostavi, a da se prilikom promjena Izbornog zakona vodi računa o presudi Ustavnog suda i ostalih sudova, ali i o građanskom principu izbora. Ergo, osim famozne presude Ustavnog suda kratkovidnim ukidanjem nekih članova Izbornog zakona po apelaciji zastupnika u Hrvatskom saboru Bože Ljubića, računa treba voditi i o drugim presudama koje se tiču Ustava i Izbornog zakona. Dakle, EU itekako dobro zna šta se sve dešava, da bi nekakva Plenkovićeva intervencija dala bilo kakve rezultate.

Inače, u diplomatiji intervencija na unaprijed do detalja organiziranim skupovima ne rezultira konkretnim akcijama. Naime, u desnim krugovima u Hrvatskoj zavladala je neka euforija skretanja Evrope na desne kolovoze, posebno u Mađarskoj, Poljskoj, čak i “liberalnoj” Češkoj, a sve na valu protuimigrantskog raspoloženja i prateće političke manipulacije predrasudama nakrcanim žiteljima koji ionako muku muče sa sve manjim plaćama na sve nesigurnijim radnim mjestima. Otuda potječe i nada desne struje HDZ-a da će Evropa imati razumijevanja za nacionalne interese Hrvata u BiH, i to kako ih tek jedan njihov dio predstavlja. Ono što hudi ne shvataju jeste da Evropa vidi nacionalne / državne interese Bosne i Hercegovine u koje se etničke, nacionalne politike iz naše perspektive, moraju uklopiti, a nesporazume rješavati dijalogom i razumnim kompromisom. Recimo, na tragu od SDA poteklog prijedloga Štefana Fülea kao evropskog povjerenika o kompromisnim izmjenama izbornog zakonodavstva koje će poštivati i građanski i etnički princip i pri tomu eliminirati “strahove da će jedan narod drugome birati predstavnike”. Prema tome, Evropska unija itekako dobro zna o čemu se radi, je li ili nije i od koga izigran duh Daytona, kad već slovo nije, pa je intervencija bila potpuni vanjskopolitički promašaj, ali sasvim upotrebljiva za domaću upotrebu, što joj je bio i cilj. – To je sve šta sam mogao – Plenković će vrlo brzo izjaviti kada rezultata “intervencije” neće biti.

LAGAHNO MEDIJSKO ZAKRETANJE

Sve ovo očito je bilo poticajem da i mediji koji su dosad vodili kampanju navodne ugroženosti Hrvata u BiH, poput izdanja “Styrije” i “Hanza Medije” te HRT-a, počnu davati prostor i drugim mišljenjima, naravno, uvijek i isključivo kroz tzv. hrvatsku prizmu. Niti jednom hrvaćanskom mediju ne pada napamet dati prostora bilo kojoj drugoj optici osim hrvatske. Tako se odjednom u Globusu, sedmičniku u izdanju “Hanza Medije”, pojavio i bivši predsjednik Ivo Josipović, čovjek koji je od Kitarovićke izgubio izbore 2015. godine zahvaljujući prevazi glasova iz BiH, a na meti je svih desničara kao “Jugoslaven” koji je vodio Hrvatsku u “regiju”. Svojom kolumnom dao je potpuno drukčiji prikaz uzroka Komšićeve pobjede i stanja u Bosni i Hercegovini, kao i odnosa Bošnjaka i Hrvata. Konstatirao je kako se (odlaskom Milanovićeve vlade) promijenila hrvaćanska politika prema Bosni i Hercegovini, ali i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo pogoršanjem odnosa dviju država i međunacionalnih odnosa u BiH, ali i Komšićevim izborom, dok zahvaljujući i njegovoj politici potpunog poštivanja suvereniteta BiH i nemiješanja u njezine unutrašnje poslove, pomirenja i evropske perspektive koju je Hrvatska potpuno podržavala, Čović jeste bio izabran za člana Predsjedništva BiH i, osim Hrvata, za njega nisu glasali pripadnici drugih naroda.

Posebno se osvrnuo na Kitarovićkino eklatantno miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine “nemuštim zalaganjem” kod predsjednika Putina i Erdoğana za promjene izbornog zakonodavstva u BiH, kao i na njene izjave o BiH kao leglu terorizma, što je interesima Hrvata nanijelo nemjerljivu štetu. Josipović ne odobrava pozive na radikalizaciju i opstrukciju političkog života u BiH, a posebno ne jačanje netrpeljivosti u bošnjačko-hrvatskim odnosima i smatra da takva politika neće Hrvatima donijeti dobitak. Čak, i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH će donijeti osudu relevantnih faktora međunarodne politike, a Hrvatska nije dovoljno snažna da međunarodnoj zajednici, koja želi stabilizaciju odnosa na Balkanu, nametne hrvatski interes, mi bismo rekli HDZ-ov interes, kao najvažnije političko pitanje. Hrvatska nema alata ni kapaciteta da ishodi promjene po željama bh. Hrvata, bolje rečeno Dragana Čovića i njegovih klijenata. Osudio je hrvatsko, HDZ-ovsko oslanjanje na Dodika kao ponižavajuće, djetinjasto i pogubno.

HRT, čiji je informativni program pod gotovo punom kontrolom vladajućih i čiji su redoviti gosti jugoslavenski i hercegbosanski obavještajac Ivo Lučić i Tihomir Vinković, novinar koji je karijeru usmjerio stažom Tuđmanovog glasonoše, iza izbora u udarni termin emisije Nedjeljom u dva poziva Martinu Mlinarević, hrvatsku nacionalistkinju iz Lištice, ali izrazitu i dosljednu, pomalo vulgarnu protivnicu Dragana Čovića, HDZ-a i njegove politike. Za razliku od Josipovića, Mlinarevićka nije rekla ništa značajno, no pokazala je da usred zapadne Hercegovine postoji nemala opozicija Čoviću i njegovim adlatusima. Ako takva opstoji u zoni potpune HDZ kontrole, logično je za pretpostaviti da je ona još jača gdje je ta kontrola slabija.

Ergo, ne dišu svi bh. Hrvati jednim HDZ plućima, već i nedovoljan odaziv na izbore i malen broj glasova Dragana Čovića, pa i HDZ-a, u odnosu na biračko tijelo, svjedoči da Hrvatskoj baš i nije previše mudro podržavati samo jednu i jedinu hrvatsku opciju u BiH. Postavlja se pitanje: Je li uopće potrebno Hrvatskoj podržavati bilo koju političku opciju u susjednoj, nezavisnoj i suverenoj državi ili s njezinim izabranim vlastima graditi dobre odnose koji mogu uključivati i pitanja od interesa za ravnopravnost Hrvata u BiH i Bošnjaka u Hrvatskoj? S obzirom na to da se obavještajno podzemlje izrazito protubošnjačkog i protubosanskog opredjeljenja, otkako je HDZ ponovo preuzeo vlast u Banskim dvorima, redovito ukazuje baš na ova dva medija, Josipovićeva kolumna i Mlinarevićkino gostovanje na HRT, slično kao i u slučaju gostovanja Bakira Izetbegovića na HTV-u, pokazuje da barem dio mainstream medija i njihovih političkih pokrovitelja igra i na druge karte, osim Čovićevih.

Naime, previše je jasnih znakova da niti jedna zapadna zemlja ili asocijacija (a to je Hrvatskoj jedino važno) neće podržati blokade procesa, razna uvjetovanja i opstrukcije. A upravo su te nelegalne i nelegitimne metode preostale Draganu Čoviću, više njemu nego HDZ-u BiH. Damoklov mač mostarskog “Aluminija” visi nad glavom i nije jedini. Hrvaćanski mediji moraju polahko pripremiti javnost za drukčije scenarije od onih koje su bombastično i katastrofično najavljivali tokom izborne kampanje. Za nadati se je da to znači i marginalizaciju hercegbosanskih kadrova koji su se počeli ukazivati poput havetinja iz udruženog zločinačkog poduhvata i utjecati na donošenje političkih odluka, čak više nego u vrijeme svevlasti Franje Tuđmana, koji ih je upotrebljavao kao korisne idiote, ali i kontrolirao do mjere da ih je gotovo sve otpremio u Hag ili osigurao uvjete za njihovo lociranje, transferiranje i izručenje.

PROČITAJTE I...

Novonastajuća frankenštajn-koalicija ne samo da će dovesti do stanja u kojem Bošnjaci kao većinski narod neće imati bilo kakvu političku reprezentaciju nego može imati i katastrofalne posljedice ako se uzme u obzir situacija općeg unutrašnjeg nacionalnog i političkog jedinstva na srpskoj i hrvatskoj političkoj sceni, njihovo nikada prisnije savezništvo, te sve izraženiji separatizam

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!