Evropa bi da bude tutor Turskoj

Izvještaj ocjenjuje da “referendum nije po standardima Vijeća Evrope”, da bi dodao zlokobnu (i isto toliko u historijskom kontekstu besmislenu) rečenicu: “Zakonski okvir bio je neadekvatan za održavanje zaista demokratičnog procesa.” Evropa (i njene institucije) ne mogu prežaliti što gülenistički puč 15. jula prošle godine nije uspio (naravno, sve u cilju povratka u “demokratske okvire” na kakve je Zapad navikao u Turskoj)

Staro je pravilo da je u prednosti onaj ko prvi baci blato na protivnika. U tom svjetlu treba posmatrati nadasve predvidljive poteze onih koji bi da zaustave ustavne reforme u Turskoj, prije svega kemalističke partije (CHP) i tzv. kurdske (HDP).

Uostalom, CHP se  nije žalio na rezultate izbora jedino tokom jednopartijskog perioda, što je ipak pluskvamperfekt. Isto tako, ta partija nikad nije ni osvojila slobodne i fer izbore. Prema tome, očekivana je sva kakofonija koja dolazi s te strane.  Nepriznavanje rezultata, prijetnje povlačenjem iz parlamenta, pa povlačenje tih prijetnji, trčanje na Ustavni sud i pokušaji “ulične politike” pozivanjem CHP omladine na proteste (ali s preciznim uputstvom da to bude bez partijskih zastava i oznaka kako bi izgledalo da se “narod” buni) – dijelovi su ovdašnjeg političkog folklora. U tu je svrhu i bačena “kontroverza” o “krađi glasova” na referendumu o ustavnim promjenama, održanom 16. aprila 2017. godine, što je za sada najveći komad spomenutog blata od domaćih igrača. No, o tim tehnikalijama kasnije.

DOMAĆI I STRANI PROTIVNICI USTAVNIH PROMJENA

Baš kao što je kamp NE (protivnika ustavnih promjena u Turskoj) imao saveznike u zemljama Evropske unije, tako ih ima u evropskim institucijama, pa su se i one pridružile bacanju blata. Preliminarni izvještaj zajedničke misije Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OESS) i Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (PACE) jeste, za sada, najveći komad blata iz inostranstva.

Osim floskule o nagibljenom terenu, koja je već spominjana u predreferendumskom izvještaju i “nejednakim” uvjetima kampanja, postreferendumski izvještaj ocjenjuje da “referendum nije po standardima Vijeća Evrope”, da bi dodao zlokobnu (i isto toliko u historijskom kontekstu besmislenu) rečenicu: “Zakonski okvir bio je neadekvatan za održavanje zaista demokratičnog procesa.” Šta to uopće znači? Da su u Turskoj nemogući slobodni i fer izbori? Ne bih se čudio da evropski komesari žele tako misliti. Evropa (i njene institucije) ne mogu prežaliti što gülenistički puč 15. jula prošle godine nije uspio (naravno, sve u cilju povratka u “demokratske okvire” na kakve je Zapad navikao u Turskoj). To ta rečenica rječito govori.

Teren je mogao izgledati nagibljen onome ko je pao s Marsa nedjelju prije referenduma. NE kamp još je na početku donio vrlo javnu odluku da pravi low key kampanju, bez velikih mitinga na otvorenom i sl. To je ključno za razumijevanje disbalansa u onome što se vidi golim okom. Međutim, golim okom moglo se i u Istanbulu vidjeti da su štandovi kampanje NE i DA bili “strateški” na manje od 30 metara udaljenosti, čineći torturu (obje strane) nad nevinim građanima puštajući preglasnu muziku.

Nebalansirano je bilo i izvještavanje o provokacijama i predreferendumskom nasilju. NE kamp gledao je da ih proizvede što više, a svaka je uspješna provokacija, zahvaljujući grupi “Doğan Media” (u kojoj su Hurriyet Daily News, CNN Türk itd.), bila napumpana i raportirana. Obrnuti slučajevi, kao što je razbijanje štanda DA na Beşiktaşu, naravno, nisu nailazili na medijsku pažnju van medija “provlade”, o inostranstvu da ne govorim.

Kad već pomenuh medije. Zatvaranje gülenističkih, pro-PKK i pro-DHKP/C medija došlo je odlično  OESS-u da naslika sliku o “nagibljenom” medijskom terenu.

Preliminarni izvještaj spominje i “kontroverznu” odluku Visoke izborne komisije (YSK), “koja je bitno promijenila kriterije validnosti glasova, podrivajući važnu zaštitu i koja je u kontradiktornosti sa zakonom”. Prije nego što se detaljno pozabavim tom (ponavljam) tehnikalijom, riječ-dvije o tome koga su OESS i PACE našli za prikladne članove delegacije posmatrača glasanja na referendumu u Turskoj.

EVROPSKI POSMATRAČI-FANOVI TERORISTIČKE ORGANIZACIJE

Andrej Hunko, njemački parlamentarac u ime partije ljevice Die Linke, obožavalac kriminalno-terorističke organizacije Radničke partije Kurdistana (PKK), voli se fotografirati s njihovom zastavom i učestvuje na njihovim javnim skupovima. Da, Njemačka je tolerantna prema teroristima. Selektivno, naravno. U svojoj ostrašćenosti Andrej Hunko ne vidi nikakvu kontradiktornost ili sukob interesa da bude član delegacije tijela koje bi trebalo biti nepristrano. Dapače, kada je skandal o tome da je ON posmatrač pukao, pokušao je prodati laži kako PACE ne smatra PKK terorističkom organizacijom. Interesantno. Njemačka, EU i EUROPOL smatraju da jeste teroristička, a na neki način Parlamentarna skupština Vijeća Evrope ne smatra.

Nikolaj Villumsen, danski parlamentarac u ime Ujedinjene liste – koalicije danskih socijalista i zelenih, u danskom parlamentu pokušava povesti inicijativu da Danska skine PKK s liste terorističkih organizacija. Otvoreno je vodio kampanju NE u Danskoj, pojavljivao se i govorio na PKK skupovima.

Također, iz Danske dolazi Pernille Skipper, također iz koalicije kojoj pripada Nikolaj. Pernille Skipper učestvovala je u Danskoj na mitinzima NE kampanje (da podsjetim, jedino su ti mitinzi bili dozvoljeni diljem slobodne EU).

Austrija je kao posmatrače poslala čak tri ljubitelja bombaša‑samoubica i uopće terorista PKK-a: Stefana Schennacha, člana Socijaldemokratske unije, Aleva Koruna i Zerife Yatkın iz austrijske partije Zelenih.

Dakle, to su bili neki članovi posmatračkog tima organizacije koja škraba o potrebi za nepristranim medijima i o nagnutom terenu. Pa sjajno! Krajnje je vrijeme da Evropa i njene institucije malo niveliraju vlastiti teren kada je o Turskoj riječ.

“Nepravilnosti” u samom procesu glasanja, odnosno odluke Visoke izborne komisije (YSK),  bura su u čaši vode, a vrlo je moguće da je to, zapravo, sabotaža samih CHP i HDP izbornih štabova na izbornim mjestima. Iz samog (preliminarnog) izvještaja, a naročito iz strane štampe ne može se nikako dokučiti o čemu je riječ. Nespretnim (?) prijevodima čitalac strane štampe dobija utisak da je riječ o nekim nezapečaćenim glasovima (unsealed ballots). Da bi se to objasnilo, mora se do detalja opisati izborni proces (što ne vjerujem da će iko igdje učiniti, pa je ovo na neki način ekskluziva).

Riječ je o pečatu na kovertama u koje se glasački listići stavljaju, a koji šef mjesne izborne komisije na izbornom mjestu ima lupiti na kovertu prije nego što ga, odvojeno od listića, preda glasaču. Kada općinska izborna komisija zaprimi izborni materijal od Visoke izborne komisije (YSK), mora lupiti svoj pečat na svaku kovertu prije nego što pošalje materijal na izborna mjesta. Na izbornim mjestima šef mjesne izborne komisije mora lupiti svoj pečat na koverti i na poleđinu glasačkog listića.

Dok je koverta zaštićena odštampanim logom YSK-a i vodenim žigom, sam je listić zaštićen vodenim žigom i sastojao se od dvobojnog papira – bijeli dio s odštampanom riječju DA i braon dio s odštampanom riječju NE. Proces glasanja jeste takav da, kad se glasač legitimira, dobija pomenutu kovertu, listić i pečat s riječju “preferencija” (tercih). Glasač u kabini lupi pečat na stranu listića po izboru, stavi ga u kovertu, izađe iz kabine, ubaci kovertu u transparentnu glasačku kutiju, vrati pečat i potpiše formular (zapravo glasačku listu) da je glasao, pritom dobije legitimaciju nazad.

“Kontroverza” se sastoji iz toga da su kontrolori na nekim izbornim mjestima vrlo rano tokom glasanja primijetili da u kutijama ima koverata na kojima nedostaje pečat šefa mjesne izborne komisije i ZAHTIJEVALI su od YSK da te glasove prizna, jer u suprotnom bi to značilo da su oni – izborni štabovi na izbornim mjestima – uskratili pravo glasa ljudima kojima nisu pečatirali kovertu. To je YSK promptno uradio. Zahtjevi YSK-u potpisani su od svih članova komisije – znači i CHP i HDP, koji sada dižu galamu.

BACANJE BLATA NA POBJEDNIKA

Da se takva odluka desila prvi put, čovjek bi mogao pomisliti da je nešto sumnjivo. Međutim, to se od devedesetih dešavalo nebrojeno puta i ne jednom je zahtjev da se glasovi u nepečatiranim kovertama priznaju dolazio od CHP-a. Posljednji put na izborima 7. juna 2015. godine, u čemu se toj partiji pridružila i HDP.

Jednostavno, pečat s izbornog mjesta, s obzirom na to da je listić zaštićen vodenim žigom, a koverta logoom, vodenim i pečatom općinske komisije, jeste neka vrsta prezaštićenosti. Sva ta komplikacija s pečatima relikt je vremena kada ni glasački listić ni koverta nisu imali nikakvu zaštitu, te ih je bilo lako falsificirati. Zakon s kojim odluka YSK-a (po OESS-u i protivnicima ustavnih promjena) dolazi u sukob jeste  iz 1961. godine.

Međutim, taj je relikt u isto vrijeme mogućnost da se profiliranjem neko izbaci iz izbornog procesa. Npr. u gradovima je mnogo veća šansa da će žena s hidžabom glasati za ustavne promjene. Ako joj se da nepečatirana koverta, njen glas može biti nevažeći. Da se i ne govori o manjim mjestima u kojima političke preferencije svi znaju.

Ako se zna da je 20% šefova na izbornim mjestima iz redova HDP-a (a vjerovatno viši procent iz CHP-a), onda se ideja o namjernoj sabotaži, bez obzira na to  što su i oni potpisali zahtjeve za priznavanje tih glasova, ne čini tako udaljenom. Petsto osamdeset dvije hiljade (582.000) kontrolora iz svih partija čuvalo je 166.679 glasačkih kutija. Broj glasova provjeravan je u odnosu na glasačke liste (niko ne spominje višak ili manjak).

Naravno, ne postoji još savršeni izborni sistem imun na krađu glasova. Međutim, optužiti stranu koja je po svim mjerenjima bila viđena da dobije većinu nije ništa drugo do bacanje blata. Trebalo je i čuti grmljavinu potpredsjednika CHP-a Özgüra Özela na CNN Türk prije referenduma, u kojoj reče da su s drugim partijama napravili neprobojan sistem te da krađe neće biti. Isti taj sada vrišti da je faul.

“Glavna prepreka koja sprečava većinu stranih posmatrača da razumiju tursku politiku široko je prihvaćena – i pogrešna – pretpostavka da je turska demokratija bila potpuno razvijena u nekoj tački skorašnje prošlosti, a da je onda klizanje unazad, obično se ‘islamisti’ za to optužuju, počelo. Oni koji su žrtve te greške nesposobni su da razumiju da se turska demokratija još produbljuje i širi”, piše Adam McConnel, predavač historije moderne Turske na Univerzitetu Sabanci u Istanbulu u eseju Borba turskih građana za samoupravu (Turkish citizens’ struggle for self-rule), objavljenom na sajtu Anadolu Agency.

Drugim riječima, dok je izborna demokratija – slobodni i fer izbori – osvojena pedesetih godina prošlog stoljeća vojnim intervencijama u politiku, a zatim ustavnim rješenjima, svaki put kada bi volja većine ugrozila “vlasnike” države, uspostavljan je režim tutorstva (simulakrum demokratije), koji je držao politiku pod kontrolom neizabranih oficira, birokrata, sudija i oligarha, a CHP, kao valjda najneuspješniju partiju od kad je višepartijskog parlamentarnog svijeta i vijeka, u političkoj utakmici. Toga su svi svjesni i zato se o promjeni sistema diskutiralo više od 40 godina. Otud uopće nije čudna jedna od izjava bivšeg lidera CHP-a Deniza Baykala da, ako ustavne reforme budu usvojene,  “otići će nam tapija na državu”. Tapija na državu? U posjedu jedne partije i/ili segmenta društva? Toliko o shvatanju demokratije onih koji sada pumpaju tenzije, a dokle će, ne zna se.

 

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!