Eto te k'o pravi hodža

I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote

 

Još od medresantskih dana vodim svoj interni dnevnik i bilježim sve ono što smatram bitnim i zanimljivim. Nekad su to samo kratke crtice, a nekada i duže zabilješke. Rijetko se vraćam napisanom, a i kad se to desi, primjećujem da mnogi “glavni likovi” stranica moje prošlosti više nisu među živima. Možda baš zato rijetko čitam svoje dnevnike, a možda to jednostavno i treba biti tako.

Bilo kako bilo. U istom džematu sam već petnaest godina i zajedno s dobrim i vrijednim ljudima prošao sam sito i rešeto povratničkog života. Danas u stranice svog dnevnika uglavnom bilježim kako mladi ljudi odlaze u Sloveniju, Austriju, Hrvatsku ili Njemačku; bilježim kako se u prvih 40 dana tekuće godine obavilo 9 dženaza, te 0 vjenčanja i 0 novorođenih. Bilježim još štošta i onda odlutam na svoje prve dane u mom džematu, oivičene u mom dnevniku.

Tamo piše da sam u Prozor došao 2003. godine, i to direktno iz fakultetskih klupa, neposredno nakon što mi je otac preselio na bolji svijet. Ako izuzmemo ramazanske prakse, imamskog iskustva apsolutno nisam imao. Ni iskustva, ni opreme.

Na prvu teraviju bahnuo sam posve obično obučen, s pantalonama – nisam čak siguran ni da su bile “na peglu” – i majicom dugih rukava. Sve što je ukazivalo na to da sam hodža bila je kapa “bjelica” na glavi. Novi hodža uvijek je bio zanimljiv ljudima, pa su i svaki moj korak kroz džamiju pratile oči velikog broja znatiželjnih džematlija, što je samo povećavalo ionako prisutnu tremu. Ramazansko iskustvo mi je nalagalo da je učtivo da se prije same teravije kratko predstavim ljudima, a da eventualni vaz ostavim poslije namaza.

Predstavljanje je prošlo glatko, klanjali smo teraviju i već sam se spremao za vaz. Kroz glavu su mi prolazile riječi jednog starog hodže koji mi je govorio: “Kad ustaneš da vaziš svijetu, ti samo zamisli da su pred tobom glavice kupusa, i pričaj!” Kako sam god pokušao zamisliti, preda mnom su bile glave ljudi i žena. Na svakoj glavi bila su po dva oka i svako je piljilo u mene. Snašao sam se, vazio sam kratko i usput spomenuo neke od simpatičnih zgoda koje su mi se dešavale ranijih ramazana po bosanskim džematima, od Goražda do Glamoča. Sve u svemu, prošlo je lijepo, a ljudi su prilazili, selamili se, nudili pomoć i stavljali se na raspolaganje dok se ne snađem.

Dani su izmicali i već sam se svikao na novu sredinu, a onda mi je bahnuo rođak Nermin i iznenadio me nečim što nisam ni očekivao: kupio mi je pravu pravcatu ahmediju, a njegova tetka Selma sašila mi je džubu. E sad je valjalo opet preživljavati onu početničku tremu i osjećaj kada svi bulje u tebe. Već su se navikli da ih predvodim s bijelom kapicom na glavi. Ovako, čim uđem u džamiju s ahmedijom, bit će kao da se pomolio novi hodža. I bilo je tako, premda sam se pravio da se ne dešava ništa neobično. Klanjali smo namaz, kratko sam vazio i počeli smo se razilaziti. Na hodniku me, po običaju, dočeka jedna predivna nana čijem se osmijehu i dobrodušnosti teško moglo odoljeti. Zehra. Znao sam da će dati neki lijep komentar jer tako čista duša i ne umije drugačije.

“Mašala, mašala”, govorila je sklapajući ruke pred licem, “eto te k'o pravi hodža!”

“Čuj k'o pravi! Pa kakav sam dosad bio?!”, pitao sam, više da se našalim.

Nije odgovarala. Nije ni morala odgovarati. Taj osmijeh i ta čehra naših nena govori više od bilo kakvih riječi.

Godinama sam sa teravije izlazio okupan Zehrinim osmijehom i lijepom riječju. A onda je došao edžel, klanjao sam joj dženazu i bio vrlo tužan.

Zehri ću se vratiti nešto kasnije. Zadržao bih se na dženazi.

Naime, i kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka.

I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote.

Suma sumarum, nisam imao kuda, ušao sam u gasulhanu i ogasulio umrlog bez ikakvih problema i poteškoća. Od tada gasulim i nikada nisam imao bilo kakvu neugodnost. Štaviše, već poslije dženaze se ne uspijevam ni sjetiti lika onih koje sam gasulio. Ili je to neki odbrambeni mehanizam kojim podsvijest potiskuje ono što joj baš i nije prijatno, ili je posrijedi Božija intervencija kojom olakšava svojim robovima, ili je u pitanju nešto treće – ne znam i ne zamaram se time.

Ona divna Zehra, rahmet joj lijepoj duši, ima sina. Vrlo živopisna ličnost. Neki ga simpatišu, neki preziru, ali je upečatljiv gdje se god pojavi. Volim kahvenisati s njim, između ostalog i zbog toga što me čehrom podsjeća na rahmetli majku.

Jedne prilike mi ispriča nešto što je u mom dnevniku precizno zabilježeno.

Veli on, u onom sistemu bio komunjara, kao i većina. Došao rat i on, kao viđeniji i ugledniji član lokalne zajednice, često bi bio u društvu raznih majora, komandanata, oficira… Kad bi god naišli pored kakvog mezarja, posebno šehidskog, uslijedila bi komanda: “El-Fatiha!” Svi bi digli ruke i učili. Kaže, digao bih i ja, ali ne bih učio. Zašto? Ne znam Fatihu.

Prvom prilikom bahne on kući i odmah s vrata veli svojoj Zehri:

“Majko!”

“Hajde sine, uđi! Jesi li se umorio? Jesi li gladan?”

“Majko, molim te, nauči me Fatihu. Moram to znati!”

Helem, posadila njega Zehra predase pa počela:

“El-hamdu lillāhi…” – “El-hamdu lillāhi…”

“Rabbi-l-‘ālemīn…” – “Rabbi-l-‘ālemīn…”

“Er-Rahmāni-r-Rahīm…” – “Er-Rahmāni-r-Rahīm…”

“Māliki jevmi-d-dīn…” – “Māliki jevmi-d-dīn…”

“Majko, pa to je Elham!?”

“Sine, pa to ti je Fatiha!”

“Pa, znam to. Eeee, moja Zehra, a šta sam se puta pravio da nešto učim i mrdao usnama, a nisam ni znao da znam Fatihu.”

Ne sumnjam da se i tada Zehra nasmijala onako kao što je samo ona znala. Ne sumnjam ni u to da bi se od ovog mog dnevnika, barem iz ove hodžinske faze, mogla sklopiti lijepa knjiga. Eto, sad sam se odao.

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!