EKSKLUZIVNO: Semih Kaplanoğlu govori za Stav

Sarajevo predstavlja granicu, tačku svijeta u kojoj se spajaju sve kulture, vjere, tradicije. Znamo da su mnogi pokušali uništiti taj savršeni duhovni spoj u Sarajevu, da u narednom periodu toga više ne bude, ali nisu uspjeli. Posebno mi je drago što se na posteru ovogodišnjeg SFF-a nalazi šareni buket cvijeća koji predstavlja upravo tu poruku da je Sarajevo i nakon golgote i patnje koju je preživjelo ostalo grad u kojem se gaje tolerancija, prijateljstvo, jednakost. SFF je upravo simbol te pobjede i Sarajeva koje nadmašuje sve međunacionalne i međuvjerske barijere

Ovogodišnji Takmičarski program – igrani film 23. Sarajevo Film Festivala otvorila je svjetska premijera filma Zrno, jednog od najvažnijih turskih i evropskih režiera današnjice i dobitnika Zlatnog medvjeda u Berlinu Semiha Kaplanoğlua, što svakako predstavlja jedan od najvećih uspjeha u historiji ove selekcije. Tim povodom, u ekskluzivnom intervjuu za magazin Stav, ovaj vjerni prijatelj Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji je 2011. godine zbog imenovanja Emira Kusturice za predsjednika Glavnog žirija, na molbu “Majki Srebrenice”, odbio učestvovati na Antalya Film Festivalu, govorio je o Sarajevo Film Festivalu, o Sarajevu, svom novom filmu, turskoj i bosanskohercegovačkoj kinematografiji, religiji, ali i o Srebrenici, te prvom predsjedniku RBiH Aliji Izetbegoviću.

STAV: Zašto ste odabrali SFF da prikažete svoj najskuplji, najzahtjevniji i kreativno najizazovniji film, pored festivala A klase, kao što su Cannes, Mostra ili Berlinale? Vi svakako niste režiser koji ne može birati gdje želi prikazati svoj film?

KAPLANOĞLU: Film sam poslao na ove festivale koje ste spomenuli, ali ga nisu izabrali u programe koje sam ja želio. To je, naravno, bio njihov odabir, koji sam ja mogao prihvatiti ili ne. Naravno, njihov odabir nije uvijek pravedan. Jednostavno, oni nekad izaberu najgore filmove, a nekad najbolje. Selektori koji biraju filmove samo su spona između režisera i festivala, ali poziv dolazi od samo jednog čovjeka, glavnog. Ipak, ja sam insistirao, i to želim istaknuti, da premijera filma Zrno bude upravo u Sarajevu i, iako su me pozivali na neke druge, također iznimno važne festivale, srce je odabralo SFF, jer sam bio uvjeren da će ta priča biti najbolje primljena i shvaćena ovdje.

STAV: Šta za Vas znači Sarajevo i SFF lično, ali i kao filmskom umjetniku?

KAPLANOĞLU: Ako posmatramo cjelokupnu historiju ovog grada, Sarajevo predstavlja jednu granicu, tačku u svijetu, u kojoj se spajaju sve kulture, vjere, tradicije. Znamo da su mnogi pokušali uništiti taj savršeni duhovni spoj u Sarajevu, da u narednom periodu toga više ne bude, ali nisu uspjeli. Posebno mi je drago što se na posteru ovogodišnjeg SFF-a nalazi šareni buket cvijeća koji predstavlja upravo tu poruku da je Sarajevo i nakon golgote i patnje koju je preživjelo ostalo grad u kojem se gaje tolerancija, prijateljstvo, jednakost. SFF je upravo simbol te pobjede i Sarajeva koje nadmašuje sve međunacionalne i međuvjerske barijere.

STAV: Nakon meditativno-spiritualne filmske trilogije o životu i vremenu, odnosno nemogućnosti života da ukroti vrijeme, da ga zaustavi, vrati, sada ste se odlučili za nešto drugačiju formu. Da li Zrno, u kojem ste zadržali osnovne filmske elemente svog filmskog izražaja, ali i prilagodili te dodatno usavršili u filmskoj priči koja je najbliža žanru naučne fantastike, s impozantnom fotografijom i snažnim glumačkim izvedbama, među kojima se posebno ističu Jean-Marc Barr te bosanskohercegovački glumac Ermin Bravo, a čija je radnja smještena u blisku, ali neodređenu budućnost u kojoj dvojica naučnika i stručnjaka za genetiku sjemenki tragaju za zrnom čiste pšenice u zabranjenom području nazvanom Mrtva polja, možemo definirati kao simbolističku SF misteriju o budućnosti čovjekovog opstanka?

KAPLANOĞLU: Nisam želio snimiti film koji je čista naučna fantastika. U trilogiji koju ste spomenuli, pogotovo u njenom posljednjem filmu Med, čovjek je u središtu prirode, ako se sjetimo i posljednje njegove scene, u kojoj se dječak nasloni na drvo i utone u san. Zrno, također, počinje s djetetom, djevojčicom, imigrantom. Dakle, odsječena od svoje prirode, od svog doma, ona pokušava spasiti svoj život tako što će preći na drugu stranu, drugo mjesto. Ona je primorana pristati na novi dom. Ipak, da bi je prihvatili u tom novom domu, ona mora proći niz medicinskih testova. Ono što, dakle, možemo vidjeti u filmu Zrno jeste da niti jedan čovjek više nije stacioniran u mjestu iz kojeg potječe, nego je primoran pronaći neko drugo. Film Zrno nam predočava sliku svijeta u kojoj je čovjek otcijepljen od svog prebivališta, a da bismo ponovo pronašli univerzalne vrijednosti života, moramo se vratiti svojoj unutrašnjosti i pokušati pronaći sebe.

STAV: U filmu Zrno Vi posljednju plodonosnu zemlju skrivate u razrušene ostatke džamije i tako gradite trougao priroda – čovjek – religija (duhovnost). Da li se u tom neraskidivom odnosu, zapravo, krije budućnost čovječanstva?

KAPLANOĞLU: U filmu lik Cemil Akman skriva jedinu preostalu zdravu zemlju u džamiji. Ali, to možemo tumačiti i na jedan drugi način. Čovjeku je najvažnija istina, a religija ponekad skriva istinu. Ja sam musliman, hvala Bogu, ali nije dovoljno da kažemo samo: “Ja sam vjernik”, i da tu svaka potraga za istinom prestane, jer će nas to dovesti u apsolutno statičan položaj. Jednostavno, ne možemo se zaustaviti samo na riječima “ja vjerujem”. Tek tada, zapravo, treba početi naša potraga za istinom koja ne smije završiti do kraja života. Najveća pogreška za vjernika jeste da “zaključa” dragog Boga u nebesa i stvori imaginarnu sliku o Njemu, jer je On svugdje oko nas i uvijek je prisutan. To čovjek može spoznati samo u kontaktu s prirodom, i na taj način neće nikoga uvrijediti niti učiniti da nešto nestane, a ostvarit će upravo taj savršeni sklad o kojem Vi govorite. Ova voda (pokazuje na čašu vode) ima svog vlasnika, čovjek ne može napraviti vodu. Mi mislimo da smo mi gospodari vode, da smo mi gospodari svega. Mislimo da imamo pravo mijenjati vodu, da je modificiramo, pokvarimo, ali to je pogrešno. To rade narodi svih vjera i mi nećemo biti spašeni samo zato jer smo muslimani.

STAV: U svim Vašim filmovima hrana, dakle, igra posebnu ulogu (jaje, mlijeko, med, zrno…). U Zrnu Vi hranu izjednačavate s dahom. Na koji su način hrana i čovjek, zapravo, povezani jer u Vašim filmovima hrana predstavlja mnogo više od tjelesne potrebe?

KAPLANOĞLU: Za mlijeko kažu da je znanje, nauka. Također, u filmu Zrno, na sredini zrna pšenice nalazi se Elif, koji predstavlja i početak i kraj, koji razdvaja i spaja. I, ako ga preciznije pogledamo, vidjet ćemo da ono ima oblik kapi sperme, sjemena. Čovjek na ovom svijetu može preživjeti s pšenicom, jer samo ona sadrži sve materije čovjeku potrebne za život. Ipak, čovjek je protjeran iz Dženneta upravo jer je jeo pšenicu, koja predstavlja materiju ovog svijeta. Ispričat ću vam jednu priču. Kada je u selu u kojem je rođen poznati sufijski mistik Yunus Emre nestalo pšenice, on je s korpom voća krenuo u potragu za ovom namirnicom. Kada je došao do kuće hadži Bektaša Velije, upitao ga je da li mu on može u zamjenu za voće koje je donio dati nešto pšenice. Hadži Bektaš mu odgovara da će mu umjesto pšenice dati dah. Ipak, Yunus Emre odbija dah i nastavlja moliti za pšenicu. Hadži Bektaš Velija mu preko svojih posrednika pošalje novu ponudu i kaže da će mu dati daha onoliko koliko u njegovom voću ima košpica, što Yunus ponovo odbija. Hadži Bektaš Velija u konačnici odustane i naredi da se Yunusu da pšenice koliko želi. Yunus uzima vreće pšenice koje stavlja na leđa i odlazi u svoju selo. Tokom povratka počinje razmišljati o hadži Bektašovoj ponudi, pokušavajući pronaći vezu između daha i pšenice. Na sredini puta odluči da se vrati i pšenicu zamijeni s dahom. Ipak, ondje mu poručuju da je njegovo prošlo i da ode kod drugog bekštašije Tapduka Emrea. On odlazi kod njega, gdje ostaje četrdeset godina kako bi zaslužio dah. Ova priča, zapravo, predstavlja sliku današnjeg svijeta, u kojem svi mi trčimo za zrnom pšenice, a ustvari tražimo mogućnost da dišemo, da dobijemo taj dah koji nam je udahnuo dragi Bog. Možda da pšenicu pretvorimo u dah, jer pšenica, kao ovozemaljska materija, predstavlja, zapravo, dah koji je onozemaljski.

STAV: U konačnici, glavni protagonisti Vašeg novog filma, dvojica naučnika i stručnjaka za genetiku sjemenki, prof. Erol Erin i Cemil Akman, stižu do pitanja: Da li je moguće pronaći zdravo zrno pšenice u svijetu u kojem se čovjek nije očistio od otrova koji ga iznutra razjeda?

KAPLANOĞLU: Ne može čovjek pronaći zrno čiste pšenice ako on sam nije čist. Jer, trenutno otrov iz čovjeka zagađuje cijeli svijet, on svoju unutrašnju negativnost prenosi na svu okolinu. Ljudi već tristo-četiristo godina rade na tome da poboljšaju svijet, nastojeći na taj način poboljšati i sebe. Međutim, čovjek prvo mora krenuti od jedinke, od samog sebe, i tek će onda moći promijeniti ostatak svijeta, jer kako ćemo iskorijeniti zlo u svijetu kada ono neprestano tinja unutar nas?!

STAV: U filmu Zrno moguće je prepoznati određene kadrove, motive, simbole koji su svojstveni čuvenom režiseri Andreju Tarkovskom. Na koji su način on i neki drugi autori utjecali na Vas kao autora, te na stvaranje Vašeg režiserskog stila?

KAPLANOĞLU: Andrei Tarkovski snimao je filmove koji se tiču čovjekovog unutrašnjeg svijeta. On je rekao, a kasnije i potvrdio u svojim filmovima, da upravo čovjekova duhovnost treba biti vodilja u kreiranju filmskog jezika. Upravo Tarkovski predstavlja početak tog filmskog toka koji čovjekovu duhovnu stranu stavlja u središte filma. Njegove filmske ideje nastavilo je razvijati mnoštvo režisera, pokušavaju na filmsko platno prenijeti čovjekovu dušu, taj neuhvatljivi i nedodirljivi dah. Osim, njega, moram spomenuti i režisere poput Yasujirōa Ozua, Ingmara Bergmana, Abbasa Kiarostamija, Carla Theodora Dreyera, Michelangela Antonionija, u srži čijih su filmova također čovjek i njegove unutrašnje potrebe, nedoumice, prepreke, a koji su svakako umnogome utjecali na mene kao režisera koji, kada stvara film, ne može proći pored ovih stanica u kinematografiji a da ih barem ne pozdravi.

STAV: Vi i Vaš kolega režiser Nuri Bilge Ceylan predvodite najuspješniju generaciju turskih režisera koja čini tzv. Novi turski film. Kakva je budućnost turske kinematografije razapete između art-filmova i blockbustera?

KAPLANOĞLU: Ja ne mogu govoriti o budućnosti, jer svaki režiser radi ono što njega čini sretnim i zadovoljnim. Na svu sreću, moji filmovi ne zavise od pravila tržišta i imam tu slobodu da radim ono što želim. Ipak, kako sam protiv genetičke modifikacije hrane, odnosno pšenice, na identičan način ne odobravam niti modifikaciju filma.

STAV: Pratite li bosanskohercegovačku kinematografiju, koja trenutno zaista nije u zavidnom položaju, jer, dok se u Turskoj godišnje snimi stotinu filmova, u Bosni i Hercegovini taj je broj sveden na jedan ili dva? Da li biste izdvojili neka ostvarenja koju su na Vas ostavila poseban utisak?

KAPLANOĞLU: Ja sam pokrenuo inicijativu za stvaranje jednog fonda u Turskoj koji bi bio posvećen mladim režiserima iz Bosne i Hercegovine i s Balkana koji snimaju svoja debitantska ostvarenja. Nadam se iskreno da će se to uskoro i realizirati jer sam uvjeren da bi to pomoglo bosanskohercegovačkoj kinematografiji da poveća broj snimljenih filmova. Aida Begić, naprimjer, jeste jedna od režiserki iz Bosne i Hercegovine čiji rad s velikim zanimanjem pratim. Ona je nedavno u Turskoj snimila film o siročadima iz Sirije i zaista ga s nestrpljenjem očekujem. I Danis Tanović je režiser čiji rad također pratim, a radujem se i novom filmu Jasmile Žbanić o srebreničkom genocidu. Svakako, planiram pogledati i film Muškarci ne plaču, u kojem je glumac iz mog filma Zrno, Ermin Bravo, ostvario jednu od uloga.

STAV: Prošlo je više od dvadeset godina otkada je izvršen genocid u Srebrenici, a ipak, još u Bosni i Hercegovini nije snimljeno ozbiljno autorsko, umjetničko ostvarenje koje je uspjelo prikazati svu strahotu ovog stravičnog zločina protiv čovječnosti. Šta Vama lično, ali i kao filmskom režiseru, umjetniku, znači Srebrenica?

KAPLANOĞLU: Mnogo se priča o Srebrenici i pokušava se okaljati istina, ali mene to ne interesira mnogo, jer ja ću uvijek biti uz “Majke Srebrenice” i nikada se neću oglušiti na njihovu tragediju. Kao umjetnik, smatram da Srebrenica predstavlja početak puta kojim je krenulo čovječanstvo, a koji je označen prosutom krvlju nevinih ljudi ubijanih samo jer se drugačije zovu, jer su druge vjere i jer pripadaju drugoj nacionalnosti. Sjeme tog zla posijano je upravo u Srebrenici i sada se nezaustavljivo širi po cijelom svijetu. Srebrenica je prva stanica tog puta koji vodi u propast, a koji je nastavljen u Afganistanu, Iraku, Siriji.

STAV: Trenutno jedna turska produkcijska kuća u Bosni i Hercegovini snima TV serijal o prvom predsjedniku RBiH Aliji Izetbegoviću. Koje je Vaše mišljenje o tom serijalu i da li ste upoznati s likom i djelom Alije Izetbegovića?

KAPLANOĞLU: Alija Izetbegović je “kralj mudrosti”, kako je prozvan u Turskoj. Ja sam imao priliku pročitati njegove bilješke iz zatvora i ono što me je fasciniralo i što zaista smatram izuzetnim, a što sam prepoznao u njegovim riječima, jeste da je to čovjek koji je sakupio sve kulture, vjere, običaje u jedno i koji je spoznaju o važnosti tog jedinstva smjestio u svoje srce. Iz čitanja njegovih djela shvatio sam da je Alija jedna divna duša, a zaista sam fasciniran njegovim poimanjem čitavog svijeta. On je svoje cjelokupno znanje i svoja uvjerenja, bilo da je riječ o kulturi, nauci, religiji, prenio na svoj lični život, a kasnije i na svoju zemlju. Nadam se da će ovaj serijal koji režira Ahmed Imamović prikazati upravo tu njegovu unutrašnjost, duhovnost, bez ikakvog vanjskog politiziranja, jer upravo bi prikaz te strane savršeno poslužio kao odgovor na mnoge kritike i polemike upućene liku i djelu Alije Izetbegovića. Smatram da je Alija Izetbegović najvažnija ličnost u proteklih stotinu godina bosanskohercegovačke historije, koja se ne obraća samo muslimanima iz Bosne i Hercegovine već muslimanima u cijelom svijetu. Kada bi se cijeli svijet vodio tim njegovim poimanjem života, mislim da bi čovječanstvo lakše i brže napredovalo.

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!