Džamija i žena: dva stuba jednog bića

Žena Bošnjakinja poseban je fenomen. Malo je ko toliko predeverao i istrpio, malo je ko tako odlučno zasukao rukave i dao sve od sebe, a opet ostao marginaliziran kao bošnjačke žene. Stoljećima su naše kuće i naša čeljad stajali na plećima Bošnjakinja koje su ponosno, uzdignute glave i dostojanstveno čuvale naš obraz, našu vjeru i naš narod

Džamija u kojoj skoro punih deset godina moja malenkost obavlja imamsku dužnost (Nuhefendića džamija u Prozoru) zapaljena je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u nekoliko navrata. Tačnije, spaljivana je njena unutrašnjost, ali Božijom voljom dalje nije išlo. Dušmani bi došli, potpalili i otišli svojim putem, kontajući da je posao završen. Na njihovu veliku žalost, tadašnja muallima u Prozoru, tadašnji imam i nekolicina žena i muškaraca priskočili bi i ugasili požar. Tako je džamija opstala. Istina, tragovi spaljivanja doskora su bili prisutni. Hvala Allahu, smogli smo snage i našli sredstava te temeljito preuredili džamiju koja danas izgleda kudikamo ljepše i udobnije. Međutim, velike zasluge u skorijoj historiji za sami opstanak džamije, uz imama, imaju i žene.

Druga džamija u mom džematu (Hadži Nesuhova džamija u Prozoru) nije izbjegla stradanje. Istina, ona je porušena davne 1943. godine u jednoj italijanskoj ofanzivi. Obnovili smo je. Jest da je sve to poprilično trajalo i da je bilo dosta osporavanja od lokalnih vlasti (neizdavanje potrebnih dozvola). Međutim, obnovili smo je i ona je danas, naški kazano, uzgor, i to je u ovoj priči najvažnije – dozvole su s vremenom došle. Ova džamija imala je dosta imena, a jedno od njih jeste i “Ženska džamija”.

U ove dvije priče, odnosno kratke informacije, naizgled nema ničega znakovitog. Ali samo naizgled. Zapravo, mnogo je toga znakovito, posebice ako se u obzir uzme jedan širi kontekst. O čemu je riječ?

Pomnijim motrenjem može se zaključiti da u oba slučaja dominiraju dva ključna pojma: džamija i žena. Šta bi, onda, tu trebalo biti znakovito i kako stvar staviti u širi kontekst?

Bošnjaci su narod sa svojom historijom i kontinuitetom koji je, poput svih drugih naroda svijeta, bio izložen usponima i padovima. Bošnjaci, kao i svi drugi narodi svijeta, jamačno imaju svoj identitet. Naravno, nije mi želja načinjati temu koja je sama po sebi osebujna i široka. Ipak, ne mogu a da ne istaknem kako su dvije odrednice do krajnje mjere ugrađene u naš bošnjački identitet, a to su, opet, džamija i žena.

Džamija je duhovna vertikala Bošnjaka bez koje smo, kao narod, obezglavljeni i nezamislivi. Vrlo je znakovita korelacija pojmova džemat – džamija – džuma. Džemat bi, u tom slučaju, trebao biti okvir, džamija centar ili nukleus, a džuma crta ispod koje vjerujući insan ne smije. Dakako, sve ove riječi derivati su iste osnove “džeme’a”, što se može prevesti kao: okupiti, sabrati, objediniti, sastaviti

Svaki od ovih pojmova zavređuje da mu se obrati posebna pažnja. Ipak, zadržat ću se na terminu “džamija”, možda i zato što sam usko vezan za njega, ali i zbog toga što bez njega skoro da nema ni džemata ni džume. O džamiji, njenoj ulozi, značaju, stilovima gradnje i mnogo čemu drugom ispisane su brojne knjige i studije. Zanimljivo mi je, recimo, pripomenuti da sam nekada negdje čitao kako je prema nekom istraživanju ustanovljeno da su ljudi koji žive blizu džamije ili barem u mjestu u kojem ima džamija kudikamo pitomiji i srdačniji od onih u čijoj je blizini nema. Kako god, džamija u doslovnom prijevodu znači univerzitet, dok se u arapskom svijetu za ovu svrhu koristi riječ “mesdžid”, što je ustvari mjesto gdje se čini sedžda (kao što je mekteb mjesto gdje se čita kitab). Tako, kažete li Arapu da idete u džamiju, razumjet će da ste krenuli na univerzitet. Praktično ćete se mimoići u razumijevanju, ali, faktički, nećete mnogo pogriješiti jer je jedna od primarnih zadaća džamije da bude duhovni univerzitet vjerniku s koga će se napajati, bodriti i tražiti motiv i utjehu. Jedne sam prilike o tome slikovito govorio na džumi i napravio upravo ovo poređenje – džamija i jeste univerzitet – da bih, po završetku džume, bio upitan o diplomama: gdje su i kad je dodjela. Rekao sam: “Na budućem svijetu, ako Bog da”, i nadam se da nisam pogriješio.

Dovoljno je ovlaš zaviriti u historiju i uvjeriti se u to da smo mi i naše džamije zapravo vršnjaci i neraskidivi saputnici nalik sijamskim blizancima koje je opasno razdvajati. I kakogod su, stoljećima, po našim vrletima nicali stasiti Bošnjaci, jednako su tako nicale i džamije, drvene i kamene, sa i bez munara, s četverostrešnim krovovima ili kupolama. U njima smo se okupljali, u njima učili i bez njih jednostavno nismo mogli.

Žena Bošnjakinja poseban je fenomen. Malo je ko toliko predeverao i istrpio, malo je ko tako odlučno zasukao rukave i dao sve od sebe, a opet ostao marginaliziran kao bošnjačke žene. Stoljećima su naše kuće i naša čeljad stajali na plećima Bošnjakinja koje su ponosno, uzdignute glave i dostojanstveno čuvale naš obraz, našu vjeru i naš narod. Dakako, njihova uloga, veličina i značaj tek trebaju biti istraženi i po mjeri valorizirani. Nedavno sam klanjao dženazu našoj Bošnjakinji koja je preselila u devetoj deceniji života. Jedina je u svom mjestu, pa i šire, u to vrijeme završila osnovnu školu i kao takva odgojila djecu, od kojih su neka danas i univerzitetski profesori. Morao sam spomenuti taj detalj.

Međutim, važnost džamije i žene došla je do punog izražaja krajem minulog stoljeća. Nisam siguran jesmo li je još svjesni, ali sam stopostotno siguran da su je kreatori genocida i nemilosrdni planeri i egzekutori agresije na našu zemlju itekako predvidjeli i ukalkulirali u svoje zločinačke naume. Dokazi toga sami od sebe iskaču iz svakog ćoška.

Samo onaj ko je bio svjestan značaja džamije za Bošnjaka i ko je u potpunosti dokučio veličinu njene uloge u našem životu mogao je splaniti i u djelo provesti ideju da sruši i do temelja uništi 614 džamija, a njih 307 ošteti i devastira. Samo tako mračnim nostradamusima moglo je pasti napamet da džamije ravnaju sa zemljom i na njihovim lokacijama prave parkinge i smetljišta. Takvi su se znali dosjetiti i toga da u pojedinim džamijama masakriraju i spale Bošnjake s njihovim imamom. Nije to bilo zato što se džamije i munare nisu uklapale u urbanističke planove zlotvora. Nije to bilo ni zato što su ti Bošnjaci bjesomučno hrlili u svoje džamije. Naprotiv, sve je to imalo dublji smisao. Znali su oni da za Bošnjaka srušiti džamiju znači isto što i odvojiti dijete od majke ili dušu od tijela. Statistika će reći bolje. Dakle, srušeno je više od 53%, a devastirano više od 26%, što je zajedno oko 80% džamija u našoj zemlji.

Pored nastojanja da se Bošnjake, kroz rušenje džamija, duhovno slomi, strategija je kompletirana i atakom na Bošnjakinju. Samo onaj ko je, pored značaja džamije, dokučio i prepoznao značaj i veličinu Bošnjakinje, mogao je isplanirati i realizirati desetke hiljada silovanja naših majki, sestara, kćeri, nena i djevojčica. Samo takvi mozgovi mogli su splaniti da se do te mjere ukalja i unizi čast naše žene Bošnjakinje. Čitajući jedan od iskaza žrtve silovanja koje se dešavalo otprilike na prostoru između dviju džamija u mom džematu, shvatio sam mnogo toga.

Prema tome, džamija i žena dokazi su da nas se ovdje htjelo izbrisati s lica zemlje ili barem duhovno, fizički, emotivno, biološki i na svaki drugi način slomiti.

Sve to iziskuje da se 7. maju, u kalendaru Islamske zajednice Danu džamija, posveti još veća pažnja te da se po ovom pitanju provedu i publiciraju kvalitetne studije, zarad generacija koje dolaze. Da je naša generacija imala neku sličnu studiju pred sobom – a materijala je, nažalost, bilo – možda bi se sve odvijalo nekim drugim tokom.

Isto tako, nužno je da se ženi Bošnjakinji posveti više pažnje i prostora, kao i da se njena uloga sagleda i valorizira na pravi način.

Tako bismo se barem djelimično iskupili prema njima i pomogli našim budućim naraštajima.

 

PROČITAJTE I...

Epilog pljevaljske golgote zastrašujući je – iz pograničnog pojasa prema Bosni i Hercegovini, zbog ubistava, silovanja, paljevine i pljačke kuća, od 1992. do 1995. godine iseljeno je 95 posto Bošnjaka. A to nikako ne može biti posljedica sporadičnih incidenata, nego je rezultat dobro osmišljenog, pripremljenog i na sistematičan način provedenog plana da se s ovog područja zauvijek protjeraju Bošnjaci. A Crnu Goru i njen tadašnji crni režim više niko i ne spominje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!