Dvorske lude u Hrvata

Smatrali ga mi herojem, luđakom ili djetetom, mora mu se priznati, uspio je privući pažnju nesvjesno spajajući tradiciju i 21. stoljeće. U najboljoj tradiciji pučkog tribuna, “oriđinala” i svatovskog čauša, on koristi nove tehnologije, s ljudima komunicira preko Facebooka, kao pravi cyber aktivist svoje uratke objavljuje na netu... Pernar je dijete 21. stoljeća, ne zbunjuje ga tehnološko bogatstvo koje vješto koristi

“Vaš je otac s Miloševićem dijelio Bosnu”, rekao je saborski zastupnik Ivan Pernar Miroslavu, sinu Franje Tuđmana, također saborskom zastupniku. To je izazvalo burne reakcije. Tuđman mlađi od muke je tek mogao optužiti Pernara da laže te je počeo objašnjavati kako se njegov otac i Milošević nisu sastajali bezbroj, nego samo dva puta bilateralno i kako nisu razgovarali o Bosni. Uzaludno je mlađem Tuđmanu objašnjavati kako je Hrvoje Šarinić, Tuđmanov tajnik, među članovima Vlade zvan Tuđmanovom francuskom sobaricom, više desetaka puta za vrijeme rata, po Tuđmanovom nalogu, letio avionom u Beograd i sastančio s Miloševićem.

Uzaludno bi bilo objašnjavati kako su se Karadžić i Boban pred početak bosanskog rata sastajali u Austriji. Besmisleno je navoditi sve one ratne primjere srpsko-hrvatske suradnje na račun Bosne. I dan‑danas nevjerojatan je stupanj samozadovoljstva koji gaji službena i medijska Hrvatska o sebi. U hrvatskim je medijima, primjerice, nemoguće naći činjenicu da je Hrvatska, baš kao i Srbija, sudjelovala u pregovorima u Daytonu kao zaraćena strana u bosanskom ratu. No, zato su puni mediji tvrdnji kako je Hrvatska garant Daytonskog mirovnog sporazuma. Hrvatski su mediji puni samohvale o enormnoj pomoći Bosni i Bošnjacima u ratu, nedostaje detalj kako je svaki kilogram pomoći bivao dvostruko naplaćivan, kako od službene Hrvatske, tako i od Herceg‑Bosne. Na takve detalje podsjetio je Pernarov saborski istup, portali su eksplodirali člancima i komentarima čitaoca. Pernar ima hrabrosti, Pernar je lud, Pernar jedini u Hrvatskoj ima, što bi Meksikanci rekli, cohones da javno kaže ono što svi odavno znamo, a šutimo…

Pernar kao novovjekovni pučki tribun

Tko je taj Ivan Pernar? Euforija oko njega u Bosni narasla je nakon što je izjavio kako je “Bosna zemlja dobrih ljudi”, a paranoja koju podstiče hrvatska predsjednica Kolinda Grabar‑Kitarović izazvana je njenim prevelikim gledanjem HRT-a. Bilo bi joj bolje da kao on preko Facebooka nađe prenoćište i proputuje po Bosni. Njega su svuda dobro primili, a vjeruje da bi i nju. Bosna je i na njegovom primjeru potvrdila svoju vjekovnu tradiciju zemlje dobrih ljudi. Od Kulina bana do naših dana.

Pernar jednostavno govori ono što puno ljudi misli. Kao novovjekovni pučki tribun ili, da budemo vjerni tradiciji, kao novovjekovna dvorska luda. Indijanci vjeruju kako je luđaka opsjeo sveti duh Manitu i stoga je lud čovjek, a kad govori, govori istinu. Psihijatri smatraju kako lud čovjek nema socijalnih ograda. Stoga govori ono što pristojnost nalaže da prešuti. Djeca, pak, nisu dovoljno odrasla da prešute ono što pristojnost nalaže, pa bez razmišljanja golom caru kažu da je go.

Smatrali ga mi herojem, luđakom ili djetetom, mora mu se priznati, uspio je privući pažnju nesvjesno spajajući tradiciju i 21. stoljeće. U najboljoj tradiciji pučkog tribuna, oriđinala i svatovskog čauša, on koristi nove tehnologije, s ljudima komunicira preko Facebooka, kao pravi cyber‑aktivist svoje uratke objavljuje na netu… Pernar je dijete 21. stoljeća, ne zbunjuje ga tehnološko bogatstvo koje vješto koristi. Diplomirani je prvostupnik sestrinstva, rođen 1985. godine, u politiku je službeno ušao 2009. godine, kada je izabran za vijećnika u zagrebačkoj četvrti Stenjevec. Već je tada iza njega stajalo iskustvo organizacije protuvladinih prosvjeda. Tzv. Fejsbuk prosvjed, koji je ostao upamćen po fotografiji prosvjednika u Radićevoj ulici u Zagrebu suočenih sa zidom interventnih policajaca koji su priječili prolaz do Markovog trga, sjedišta hrvatskog Sabora i Vlade.

Pernar je ustrajao u svojoj borbi, tvrdeći kako nikad nije namjeravao postati ozbiljan oponent vlasti. “Namjeravao sam da odem u inostranstvo gdje su mi bili ponuđeni odlični uslovi za rad u struci. Ali, gledajući kuda ovo vodi, morao sam da uskočim u borbu, da stanem na čelo građanskih protesta, ako već od toga bježe sve stranke, sindikati, organizacije…”, objasnio je za medije. Rezultat njegovog rada ulazak je u Sabor kao kandidat koalicije Jedina opcija, koju sačinjavaju pripadnici Živog zida, Promijenimo Hrvatsku, Uvijek frankeri i Akcija mladih. Živi zid je bio najveći član koalicije, a uz Pernara, u ovaj sastav Sabora ušli su i Ivan Vilibor Sinčić, jedini zastupnik Živog zida u prošlom sazivu Sabora, Vladimira Palfi, Branimir Bunjac, Marin Škibola i Hrvoje Runtić, malo poznati široj javnosti. Nakon parlamentarnih izbora, u javnost su o ovim mladim “revolucionarima” procurile informacije dostojne prave tinejdžerske sapunice.

Pernar je nesumnjivo zvijezda, a trenutno i jedina glasna opozicija hrvatskoj parlamentarnoj vlasti. Naklonost bosanskih ljudi nesumnjivo je stekao pozivom predsjednici Republike Hrvatske da se malo manje informira o Bosni preko HRT-a rekavši:Neki od vas su me pitali šta mislim o tvrdnji naše predsjednice o tome da je BiH najveća prijetnja hrvatskoj sigurnosti. Mogu samo reći da sam u posljednjih mjesec dana puno hodao po BiH u oba entiteta i da se tamo nisam osjećao nesigurno, imao sam čak priliku upoznati i one ljude s bradama od kojih bi mediji neke od njih sigurno prozvali vehabijama, niti jedan od njih nije mi uputio jednu ružnu riječ, a kamoli da je nekakvo zlo napravio.”

Pernarovo je svjedočanstvo o Bosni novi vjetar u hrvatskoj politici koja je posljednjih godina okrenuta sama sebi, u upornom vjerovanju o bezgrešnosti u proteklom ratu, kao i o upornom vjerovanju u sve što im serviraju hrvatski mediji. O tome Pernar govori sljedeće: “Mogu bez imalo nesigurnosti reći da su Bosanci i Hercegovci dobri ljudi i da BiH nije prijetnja za našu državu. Zavolio sam tu zemlju i ljude i želim im svako dobro. Mislim da bi naša predsjednica poput mene trebala preko Facebooka zatražiti besplatan smještaj i da bi ju rado ugostili i Srbi i Bošnjaci, a naravno i Hrvati”, dodao je zastupnik  Živog zida i dodao: “Tek kada bi ih upoznala 1 na 1 i provela vrijeme s njima, shvatila bi da ti ljudi nisu prijetnja njenoj sigurnosti, ako bi neki od njih i bio, ne bi bio u kontekstu ‘radikalnog islama’, kojeg se ona toliko plaši. Mislim da joj fali doticaja sa stvarnim ljudima i da previše gleda HRT.”

Hrvatska ima “oriđinale” i na desnom krilu političkog spektra

Zahvaljujući potpunoj inerciji hrvatske političke scene, Pernar je postao glavni eksponent opozicije, a Sabor koristi kao pozornicu za svoje političke istupe. Iako bi ga mnogi voljeli vidjeti kao ljevičara, on to u klasičnom shvaćanju političke ljevice nije. Možemo ga karakterizirati kao borca za socijalnu pravdu, ali kao i populistu, jer su njegovi istupi okrenuti običnom puku sa željom da poboljša njihovo imovinsko kao i društveno stanje. Pernar je usamljeni jahač hrvatske politike koji nastavlja tamo gdje je njegov kolega Ivan Velibor Sinčić stao. Pernar u svojim istupima podsjeća na romantičnu, pomalo naivnu, mladenačku idealiziranu sliku svijeta, modernog Don Kihota koji se i danas bori protiv vjetrenjača.

No, nije i jedini. Hrvatska ima oriđinale i na desnom krilu političkog spektra. Zlatko Hasanbegović, član prošle Vlade Tima Oreškovića, donedavno politička zvijezda, a sada saborski zastupnik HDZ‑a, sigurno je među njima. Kao politički projekt interesnog kruga zagrebačkog džemata, Hasanbegović je trebao privući hrvatske muslimane desnoj političkoj opciji. Koliko je bio uspješan u tome, pokazat će naredni izbori. Od strane dijela zagrebačkih muslimana doživljen kao enorman uspjeh, Hasanbegović je kao ministar imao kratak rok trajanja. Posljednji bosanski rat (1992–1995) učvrstio je bošnjački identitet i kod mlade generacije rođenih u dijaspori, uključujući i Hrvatsku. Hasanbegović je vjerojatno posljednji nositelj ideje katoličko-muslimanskog bratstva u hrvatstvu koja je oblikovala međusobne odnose od Drugog svjetskog rata i NDH do hrvatsko-bošnjačkog sukoba u ratu 1993/1994.

Hasanbegovićevo je hrvatstvo doživjelo vjerojatno najveći simbolički udarac kada je, kao ministar kulture, sudjelovao u obilježavanju godišnjice Sigetske bitke. Kao najobičniji državni službenik, Hasanbegović je odradio protokolarni dio ceremonijala ostavljajući za sobom veliki upitnik. Kako čovjek koji zagovara bratstvo katolika i muslimana sudjeluje u jednom ceremoniju koji veliča hrabrost jedne strane protiv druge i temelji se na mitu o Hrvatskoj kao “predziđu kršćanstva”? Opsada Sigeta spada u temelje hrvatskog nacionalnog mita, temelje u koje se Hasanbegović ne uklapa, osim kao poginuli Turčin u hrpi poginulih neprijatelja.

Ipak, ridikuloznost i slijeva i zdesna karakteristika je današnje hrvatske političke scene. Postavlja se pitanje: Čemu? Riječ je, svakako, o skretanju pažnje. Dok se ozbiljni poslovi događaju iza scene, pojedinci poput Hasanbegovića i Pernara idealni su za skretanje pažnje s problema kojima se bavi politička elita. Dok je javnost bila zabavljena Hasanbegovićevom ustašofilijom, u pozadini su se odvijale igre oko INA-e, što je u konačnici rezultiralo i padom Karamarkove Vlade. Dok je javnost danas zabavljena Pernarovim istupima na račun predsjednice Republike Hrvatske, u pozadini se vode intenzivni sukobi oko sastavljanja državnog proračuna za narednu godinu koji će hrvatskim građanima krojiti živote sljedeće godine.

PROČITAJTE I...

Esad Džudžo, jedan od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca u Sandžaku, pojašnjava razloge zbog čega srbijanski zvaničnici i najutjecajniji mediji toliku pažnju, važnost i “histeriju” iskazuju ovih dana prema Bošnjačkom nacionalnom vijeću (BNV) i predsjedniku tog predstavničkog tijela Bošnjaka u Srbiji te lideru SDA Sandžaka Sulejmanu Ugljaninu, kao i Bošnjacima generalno. Džudžo se u bošnjački nacionalni pokret uključio prije devedesetih godina zbog tadašnjeg osjećaja historijske odgovornosti i saznanja da su “Bošnjaci stari evropski narod koji nema elementarna ljudska prava”. Od devedesetih godina aktivni je sudionik u svim političkim dešavanjima u Sandžaku. U institucionalnom organiziranju i djelovanju sandžačkih Bošnjaka posebno

„Dajte Ugljaninu fotelju i sve će biti uredu u Sandžaku“, komentarisao je, između ostalog, Zukorlić. Međutim, mnogi su se zapitali da li ovo Zukorlić govori iz vlastitog iskustva jer se do ulaska u Vučićevu vlast grlato zalagao za autonomiju Sandžaka. Radio je to duži vremenski period, posebno u dijelu karijere kada je bio od nekadašnjeg reisa Cerića krunisan kao „novi Zmaj od Bosne“. Od Zmaja od Bosne na koncu nije ostalo ništa, osim „kula“ koje je gradio za svoj užitak, po uzoru na Gradaščevića, pa od muftije i Zmaja dobismo srpskog privatnog poduzetnika i političara

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • XXXXXXX 17.12.2016.

    Ovo je jedan od najlosijih clanaka koje sam procitao u zadnje vrijeme.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!