Dvadeset pet godina bezuspješne potrage za tijelima

Dok je bio na radu u inostranstvu, pripadnici Vojske Republike Srpske ubili su Fikretu Bačiću u julu 1992. godine suprugu Minku, sina Nermina (12), kćerku Nerminu (6), majku Šehriju, snahe, strinu i njihovu djecu. Ubijeno je sedamnaest njegovih srodnika koji nisi bili napunili ni četrnaest godina

Pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv četrnaest osoba vodi se sudski postupak zbog ubistava, mučenja, seksualnog nasilja, uništavanja i pljačkanja imovine bošnjačkog stanovništva iz prijedorskog sela Zecovi počinjenih u julu 1992. godine. Više od dvije i po decenije Fikret Bačić (59) svaki novi dan dočekuje u nadi da će pronaći nekoga od 31 strijeljanog člana svoje najbliže rodbine.

Duže od dvadeset pet godina beskrajnog bola iza ovog je čovjeka koji čeka bilo kakvu informaciju koja bi pomogla pronaći mjesto na kojem su sakriveni posmrtni ostaci njegove supruge, djece, majke i ostale pobijene rodbine. Njegova borba s pojedincima i institucijama u procesu traženja nestalih ne gubi na intenzitetu, a u proteklom periodu, radeći za Institut za nestale osobe BiH, imao je više značajnijih rezultata i pronalazaka kojima su se radovali samo oni koji znaju koliko je bolno i tegobno čekati da se pronađu posmrtni ostaci njima najmilijih osoba.

Do 1991. godine radio je kao službenik Skupštine Opštine Prijedor, a onda je dobio otkaz.

“Zaposlio sam se u privatnoj firmi i bio prinuđen ostaviti suprugu i dvoje djece i otići u Njemačku ‘na teren’. Sva dešavanja u Bosni ondje su me zatekla. U telefonskim kontaktima s porodicom naslutio sam da se sprema neki belaj i rekao sam im da ‘izvade” pasoše i dođu kod mene u Njemačku. Ondje sam nam našao i stan. Međutim, tada već nije bilo pasoša za Bošnjake u Prijedoru”, započinje Bačić tragičnu porodičnu priču.

Dok je bio na radu u inostranstvu, pripadnici Vojske Republike Srpske ubili su mu suprugu Minku, sina Nermina (12), kćerku Nerminu (6), majku Šehriju, snahe, strinu i njihovu djecu. Ubijeno je sedamnaest njegovih srodnika koji nisu bili napunili ni četrnaest godina.

Skoro cijelo selo pobijeno je za dan. Svi vojno sposobni muškarci otjerani su u logor 23. jula 1992. godine, a žene su ostale s djecom u kućnom pritvoru, da bi dva dana poslije došla grupa vojnika pod komandom Rasavačkog kriznog štaba i izvršila egzekucije.

“Prethodna dva dana žene i djeca bili su u jednom podrumu u kućnom pritvoru. Njih 31 bilo je u jednoj alatnici i, kada su strijeljani, troje je djece preživjelo. Oni su danas svjedoci. Dvoje od njih bilo je ranjeno. Kada su ih izvodili, oni su prepoznali dvojicu vojnika, naših komšija Srba. Grupa vojnika otišla je nakon strijeljanja u susjedne kuće da slave svoje nedjelo. Pili su i slavili, a narednog dana se vratili da vide je li ko preživio i da opljačkaju što su mogli. Tu su našli i zarobili mog stričevića Zijada, tada dječaka od 12 godina. On je prepoznao trećeg vojnika. Htjeli su ga ostaviti kod neke babe, ali ona ga nije htjela primiti, pa se dijete snašlo i reklo da ide daidži. Zapravo je otišao kući kod svog školskog druga Srbina s kojim je zajedno učio, a jedan su kod drugog prije rata stalno noćili. On ga je tu sakrio, a poslije ga je prebacio do jednog drugog Srbina koji ga je odvezao u Prijedor.”

Čim se saznalo da su krili dijete koje je 25. jula preživjelo strijeljanje i kojem su pomogli da ode u Prijedor, te zbog toga što se nisu željeli pridružiti ubijanju svojih komšija Bošnjaka, ubijeni su Zijadov drug, njegov otac i njihov prijatelj. Svoju ljudskost i dobročinstvo životom su platili Milan Stupar, Stojan Stupar i Rade Babić.

Tokom rata je naš sagovornik u Berlinu pomagao izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine da se smjeste, a o ubistvu cijele svoje porodice neko vrijeme nije ništa znao.

“Došao sam 1992. godine u Rijeku kada je Zijad izašao iz Bosne i Hercegovine. Bio sam i u Zagrebu prije nego što sam ga našao. Nadao sam se da će neko izaći iz Prijedora. Tek kada sam našao Zijada, saznao sam sve ovo što sada pričam. Odveo sam ga u Njemačku i smjestio kod tetke i tetka. Pokrenuli smo odmah proces protiv ubica. Ondje smo dali izjave. Međutim, nije to išlo, tako da smo se 1998. godine vratili u Sanski Most i pokrenuli to sve kod tadašnjih UN‑ovih policijskih snaga IPTF-a. Počeli smo tragati za tijelima. Iako do danas nismo nikog pronašli, podigli smo spomenik našim strijeljanim suprugama, majkama, sestrama i djeci. Svih sam ovih godina sarađivao s Tužilaštvom BiH jer sam iz vremena dok sam živio u Njemačkoj imao mnogo informacija. Kako je ko dolazio, tako mi je svjedočio o tome gdje je ko i kako ubijen, ko ga je ubio i slično. Za jedan smo dan na osnovu tih saznanja pronašli 42 tijela. Prilikom otvaranja spomenika, želio sam saopćiti imena ubica naših porodica, ali Tužilaštvo nas je zamolilo da zbog istrage malo sačekamo s objavom imena”, izgovara Bačić gotovo u jednom dahu.

Prije tri godine uhapšeno je četrnaest osoba. Za počinjene zločine u Zecovima optuženi su: Dušan Milunić, koji je bio komandir Rasavačke čete Šestog bataljona 43. brigade Vojske Republike Srpske, i Radovan Četić u svojstvu tadašnjeg predsjednika Srpske demokratske stranke i Kriznog štaba za Rasavce. Optuženi su još i drugi pripadnici Rasavačke čete i milicije: Radomir Stojnić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade Grujčić, Uroš Grujčić, Zdravko Antonić i Rajko Gnjatović.

“U Prijedoru nije bilo ratnih dešavanja, ali je ubijeno 3.176 civila, 265 žena i djevojčica, 102 djece do 17 godina, 32.000 je bilo zarobljenih u prijedorskim logorima, 52.000 prijedorskih Hrvata i Bošnjaka protjerano je sa svojih ognjišta. Iako se u Hagu prilikom izricanja presude Ratku Mladiću, bivšem generalu VRS-a, nije presudilo za tačku optužnice kojom se teretio za genocid u drugim općinama, uključujući i Prijedor, i dalje tvrdim da je ondje počinjen genocid, jer, ako ovi podaci spram tadašnjeg ukupnog broja stanovnika nisu genocid, onda ne znam šta je”, navodi Bačić.

Bačić je član Savjetodavnog odbora Instituta za nestale osobe BiH i, osim za posmrtnim ostacima 31 člana svoje porodice i rodbine, on traga i za svim ostalim žrtvama. Posao je težak, ali neophodan i uznemirava zločince koji su mislili da će skrivanjem tijela uspjeti umaći ruci pravde.

“Ne postavljam pitanje i ne interesuju me imena ni nacionalnost, nego želim da se pronađe što više nestalih i da njihovi posmrtni ostaci konačno nađu svoj smiraj. Ovim putem pozivam sve one koji imaju neka saznanja o masovnim ili pojedinačnim grobnicama da to kažu, a mogu to prijaviti i anonimno na broj telefona Instituta ili preko internet-stranice”, poručio je Bačić na nedavno održanoj konferenciji za novinare povodom održavanja sastanka u Tuzli, koji je Institut za nestale osobe BiH održao s preživjelim žrtvama iz cijele Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!