Dva puta bježali od noža svojih komšija

Od 20. do 22. januara 1993. godine iz bosanskopetrovačke mjesne zajednice Bjelaj protjerani su svi Bošnjaci. Posljednja grupa od njih 150 razmijenjena je kod bihaćkog naselja Izačić i 22. januara stigla je u opkoljeni Bihaćki okrug. Od tada do danas vratila se u Bjelaj većina stanovništva. Čuvajući sjećanja na preživljeno u ratu, bore se za osiguranje normalnih životnih uvjeta

 

Kada iz Bihaća krenete prema Bosanskom Petrovcu magistralnim putem M-5, na polovini puta nalazi se Bjelajsko polje. Magistralna cesta presijeca ga i dijeli na dva dijela. Do naselja Bjelaj vodi asfaltirani put na čijem se kraju nalazi pravoslavno groblje, a zatim odvajanje za naselja Timeše, Bjelajski Vaganjac i Bušije, u koje se vratilo pedesetak srpskih porodica. Većinom su to stariji. Došli su samo oni koji u proteklom ratu nisu ukaljali ruke, a bilo je svega. Od svega je ipak najteže kad komšija nasrne na komšiju. Idrizu Mujagiću oca su ubile prve komšije iz naselja Bušija, koje se nalazi kod obnovljene pravoslavne crkve.

Malo dalje od potoka koji teče dijelom polja i ulijeva se u veliki jarak skrene se lijevo i dođe u Bilaj, u kojem žive Bošnjaci koji tako zovu svoje mjesto jer kod Bošnjaka iz ovog sela bijelo je bilo i mlijeko je mliko. Svi se sjećaju prijeratnog vremena kada su neki od Bijeljine htjeli napraviti Belinu. To su pokušale uraditi njihove komšije, ali su odustale kada su shvatili da bi, umjesto Bjelaja, dobili belaj.

O ratu u ovom naselju svjedoči spomen-ploča ubijenim bjelajskim Bošnjacima, podignuta ispred novoizgrađene džamije na vrhu brežuljka. Preko puta džamije područna je škola koja pripada OŠ “Ahmet Hromadžić” i koja iz godine u godinu ima sve manje đaka.

Alem Jaganjac, nastavnik islamske vjeronauke, kaže da ova škola trenutno ima svega 13 učenika. U Bjelaju ima 40 bošnjačkih kuća. Nisu tu smješteni svi Bjelajci, mnogi su razasuti širom Krajine i svijeta. Imaju prodavnicu, džamiju i mjesnu zajednicu. Stanovništvo se najviše bavi poljoprivredom i živi od prodaje mlijeka, a manji broj njih radi u Bosanskom Petrovcu.

“Što se tiče ženidbe i udaje, odavno nisam čuo da se neko vjenčao. Bjelaj nema perspektivu. Ne bude li tu mladih ljudi, bojim se da će se to naselje polahko ugasiti. Turistički potencijal postoji kroz uvezivanje s drugim turističkim destinacijama kao što je Nacionalni park ‘Una’, samo je pitanje ko će to da pokrene i da li će iko od mladih željeti tu živjeti. Upitan je i opstanak područne škole u Bjelaju s obzirom na natalitet”, ističe Jaganjac.

Tokom novije svoje historije Bošnjaci iz Bjelaja često su bili prisiljeni napuštati svoje domove i odlaziti u muhadžirluk. Tako je bilo i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu: od 20. do 22. januara 1993. godine iz bosanskopetrovačke mjesne zajednice Bjelaj protjerani su svi Bošnjaci. Posljednja grupa od njih 150 razmijenjena je kod bihaćkog naselja Izačić i 22. januara stigla u opkoljeni Bihaćki okrug. Od tada do danas u Bjelaj se vratila većina stanovništva. Čuvajući sjećanja na preživljeno u ratu, bore se za osiguranje normalnih životnih uvjeta.

Danas u Bjelaju postoji jedna džamija koja je proživljavala sudbinu bjelajskih muslimana. Bjelajska džamija spaljena je u Drugom svjetskom ratu, a vjerske aktivnosti su nakon toga izvođene u mejtefu, u imamskoj kući pored džamije. Tokom 1990. godine džematlije su pokrenule akciju gradnje džamije na mjestu one prijašnje koja je srušena. Prilikom uklanjanja materijala pronađen je epitaf, ispisan kaligrafskim reljefnim arapskim pismom, koji je kasnije dostavljen Kantonalnom muzeju u Bihaću. Azra Piralić, turkolog i historičar, načinila je prijevod ovog epitafa koji glasi: “Vlasnik ovog mjesta, obnovitelj hajrata, čestiti i poštovani hadži Musa‑aga, a preko svog opunomoćenika, najuglednijeg u rodu Muhammeda, nakon obavljenih poslova, njihove duše zaslužuju da svaki pojedini musliman, Allahove milosti radi, prouči Fatihu, ujedno zamoli Allaha da ovo dobro djelo od njih primi i svojom nagradom nagradi! Allah je najbolji upućivač, najbolji starješina i najbolji pomagač! Neka Allah oprosti grijehe svakome ko ovo bude čitao i svakome ko ovo bude gledao.”

Džamija je obnovljena i stavljena u funkciju svečanim otvorenjem 16. jula 2006. godine. Pored džamije u vlasništvu je vakufa imamska kuća u kojoj živi mladi efendija Mehmed Bešlagić. Nedavno je došao u Bjelaj, da pokuša obnoviti vjerski život posebno animirajući mlade Bjelajce.

“Vjerski život u džematu Bjelaj prethodnih godina bio je bolji i kvalitetniji nego danas. Prije je bilo deda i nena koji su dolazili na vaktove, nesebično odvajali od svojih usta i davali za potrebe džamije i džemata. Svi naši blagdani bili su bogatiji u svakom smislu. U našem džematu vjerski život sada je na minimalnoj skali, od obavljanja pet dnevnih vakata do obavljanja džuma‑namaza, teravih-namaza itd. Sezona najvećih poslova je u proljeće i ljeto, kada većina stanovništva naporno radi kako bi se osigurali za zime. Malo selo, zabačeno i udaljeno od grada, zimi ponekad u sebi krije mnoge rizike i probleme. Putevi su većinom prekriveni snijegom, a seoske traktorske mašine nejake su da bi to mogle čistiti. Općinske vlasti pošalju pomoć, ali to je kratkog daha jer snijeg ovdje sve opet brzo zamete”, priča efendija Bešlagić.

Prema podacima iz knjige Medžlis Bužim 1579–1999 Nijaza Hadžića, Zaim ef. Zulić rođen je 1893. godine u Orašcu, općina Kulen-Vakuf. Završio je Bihaćku medresu, pa 1912. godine stupio u prvu imamsku službu u bihaćkom džematu Ribić. Od tad pa do dolaska u Bjelaj na funkciju lokalnog imama Zaim-efendija je promijenio nekoliko džemata. Drugi svjetski rat zatiče ga u džematu Bjelaj, odakle kao muhadžir 1941. godine odlazi u Bihać. U džemat Konjodor došao je 1943. godine, Vakufsko mearifsko povjerenstvo Bosanska Krupa. Zbog bolesti, 1945. godine odlazi u Stijenu, u kojoj mu je dio porodice boravio u muhadžirluku. Tu se i danas nalazi njegov mezar, koji nije sačuvan u izvornom obliku. Zahvaljujući Zaim-efendiji, Bjelak je spašen 1941. godine od pokolja. Mještani ovog naselja suočili su se s najezdom četnika koji su, u nastojanju da osvoje njihovo selo, prijetili da učine mnoge zločine kakve su radili u obližnjim muslimanskim selima. Zaim ef. Zulić odigrao je ključnu ulogu u spašavanju muslimana Bjelaja. Prema svjedočenju njegovih srodnika, Zaim je uspio tada postići sporazum sa Srbima i tako spasiti svoje džematlije od sigurnog pokolja.

Svoje svjedočenje o teroru četnika na području Bosanskog Petrovca Zaim ef. Zulić iznio je pred zapisničarem H. Muhamedom Pandžom 3. novembra 1941. godine. Svjedočenje je sačuvano u zapisniku sastavljenom u kancelariji Ulema-medžlisa kod rahmetli Zaima ef., u to vrijeme džematskog imama u naselju Bjelaj. Ovaj zapisnik preuzet je iz knjige Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945. godine Šemse Tucakovića. Zaim u zapisniku navodi da su četnici krajem jula 1941. godine zauzeli selo u kojem je tada bio imam. U selu je bilo 116 muslimanskih domova, a dalje spominje borbe koje su vodili za odbranu Bjelaja i evakuaciju koju je izvršila tadašnja legalna vojska (vjerovatno misli na partizane) koja ih je odvela u Bosanski Petrovac. Dalje Zaim Zulić navodi da su tu ostali neko vrijeme i spominje iskušenja oskudne ishrane, a zatim opisuje zločine nad muslimanima počinjene u tom području.

“U vezi s pokoljem muslimana u Kulen-Vakufu i okolici, izjavljujem da su ovi pokolji izazvani od strane ustaša pod vodstvom Mira Matijevića iz Vrtoča, kotar Bihać, koji je nastanjen u Kulen‑Vakufu. Miro Matijević činio je nasilja i pokolje s društvom nad grkoistočnjacima, pa je neke po imenu muslimane uvukao u ovu svoju akciju. Navodim da su neki katolici oblačili fesove kad su vršili nasilja i pokolje nad grkoistočnjacima i dozivali se muslimanskim imenima. Ovo su mi dokazali vjerodostojni ljudi iz Kulen-Vakufa koji su danas živi i raseljeni. Kao svjedoka navodim Omera Galijaša iz Kulen-Vakufa, koji je ovo svojim vlastitim očima gledao i slušao.”

Navodno je Zaim ef. tada, kad su neki katolici odjeveni u muslimansku nošnju činili zločine nad pravoslavcima, spasio nešto pravoslavnog stanovništva, što mu je kasnije pomoglo da spasi i Bošnjake u Bjelaju od sigurnog pokolja koji se trebao desiti kada su četnici upali u selo.

Ovih zimskih dana mještani Bjelaja prisjećaju se stradanja svojih najmilijih koja su se dogodila prije 25 godina, kada je sve bošnjačko stanovništvo protjerano. Mnogi su ubijeni, među njima kao najmlađa žrtva trinaestogodišnji Dinko Selimović. Posljednja grupa od njih 150 preko tadašnjeg okupiranog teritorija bihaćkog naselja Ripač, pa zatim Korenice i Ličkog Petrovog Sela u Hrvatskoj stigla je do Izačića, gdje je i obavljena razmjena. Inat i ponos vratili su ih u Bjelaj, a čuvanje sjećanja na stradanje razlog je njihovog ostanka do danas. Obnovljeni su stambeni objekti, putna, elektro i vodovodna mreža. Izgrađeni su džamija, škola i crkva. Obnavlja se i poljoprivredna proizvodnja, a s dolaskom cisterni mljekare koja otkupljuje mlijeko od lokalnog stanovništva život kao da se na trenutak vratio u ovo selo. Ipak, bez pomoći viših nivoa vlasti i kvalitetne strategije za budućnost, ovo naselje ostat će pusto.

Stanovništvo sve vezuje za projekcije razvoja ruralnog i kulturnog turizma kroz projekt “Na granici carstva”, koji podrazumijeva konzervaciju starog grada iz 15. stoljeća i upis u registar svjetske baštine.

 

PROČITAJTE I...

Svaki slobodan sahat vremena prilikom svake moje posjete Zagrebu provodim na Mirogoju. Tako i danas, ovog lijepog augustovskog četvrtka. Prošetam u tišini do rahmetli dida Hasana, uzdahnem, zikrim okružen obiteljskim katoličkim grobnicama uglavnom, a onda obiđem cijelo groblje zastajkujući tu i tamo i uzimajući ibreta o vrijeme i mjesto na koje zastanem i ljude čija su imena uklesana u manja ili veća grobna uzglavlja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!