Dugo se i u miru bježalo od snajpera

Sarajka Adela Čomić imala je 11 godina kad je rat stao. Kaže da je opsada grada u njenoj glavi trajala sve do 1998. godine, jer sve do tada nije imala priliku izaći iz Sarajeva. Dugo joj je poslije rata trebalo da se navikne na rad semafora. “Raskrsnice su se uvijek pretrčavale i nije se čekalo zeleno svjetlo. Kad je rat stao, to mi je bilo neobično”

 

Četiri su godine vojne snage pod komandom vlasti Republike Srpske ubijale ovaj grad u srcu Evrope, ispaljujući na njega u prosjeku 329 projektila dnevno i ubivši oko 14 hiljada njegovih stanovnika. Više od 300.000 Sarajlija borilo se svakodnevno za život između granata, snajpera i drugih sijača smrti s jedne strane, te gladi, hladnoće i beznađa s druge. Neke od njih zamolili smo da se prisjete kako je bilo dočekati kraj rata u opkoljenom Sarajevu.

Svaki od naših sagovornika nosi svoju herojsku priču bez obzira na to da li su u vrijeme opsade bili civili, poštari, vatrogasci, ljekari ili branioci u vojnim uniformama. Zajedničko im je to što vjeruju da su u tim ekstremnim uvjetima ljudi bili mnogo složniji nego danas. Nezadovoljni su što nove generacije u školama ne uče o ovom historijskom fenomenu. Poražavajuće je i to što još nije izgrađen muzej o opsadi, iako je već godinama spreman projekt “Muzej opsade Sarajeva – Umijeće življenja 1992.-1996.” (FAMA kolekcija). Za to vrijeme, sarajevski vodiči herojske priče prepričavaju turistima iz svih dijelova svijeta koji u velikom broju posjećuju glavni grad Bosne i Hercegovine i čude se fenomenu preživljavanja Sarajlija tokom četiri ratne godine. U sklopu najpopularnije turističke ture nazvane “Opsada Sarajeva”, koja uključuje posjetu ratnom Tunelu spasa, turistima se pokažu i spomenici iz tog perioda, pokoja sačuvana sarajevska ruža i stalna postavka “Opkoljeno Sarajevo” u Historijskom muzeju BiH.

Mir dočekan s nevjericom

Iako je 29. februar 1996. godine službeno prihvaćen kao kraj opsade (prvi dan referenduma o nezavisnosti BiH održanog 1992. godine), pojedine Sarajlije potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma (14. decembar 1995. godine) vide kao kraj rata i okončanje opsade. Ima i onih što smatraju da je opsada okončana tek deblokadom pojedinih dijelova grada, prije svega Grbavice krajem marta 1996. godine.

Te godine Sarajka Adela Čomić imala je 11 godina. Kaže da je opsada grada u njenoj glavi trajala sve do 1998. godine, jer sve do tada nije imala priliku izaći iz Sarajeva. Adela je u ratu trenirala rukomet i radi odlaska na trening pješačila je od Briješća do Skenderije. Dugo joj je poslije rata trebalo da se navikne na rad semafora. “Raskrsnice su se uvijek pretrčavale i nije se čekalo zeleno svjetlo. Kad je rat stao, to mi je bilo neobično. Bilo je situacija da čovjeka gotovo auto udari jer on ne registrira semafore. Zna on da treba trčati na raskrsnici da ga ne bi pogodili metak ili granata”, priča Adela. S nestašicom vode, kaže, nisu imali problema jer su imali mahalske bunare. Sa strujom je bilo drugačije: “S obzirom na to da nas je odgojila samohrana majka, imali smo perioda poslije rata kad su nam struju isključivali zbog neplaćanja. Što se tiče struje, nisam znala koji je ratni, a koji poslijeratni period.”

Potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, poslije čega je slijedila i deblokada Sarajeva, Adela je dočekala s nevjericom. “Osoba koja mi je bila najbliža, u smislu očinske figure, moj amidža, poginuo je 1994. godine, isto tako nakon potpisivanja nekog sporazuma o primirju. Zato nismo vjerovali ni u taj mirovni sporazum”, objašnjava Adela Čomić.

Ismet Tucak, danas komandant sarajevskih vatrogasaca, stalno je mislio kako opsada ne može trajati vječno. Sjeća se da prve dvije ratne godine nije imao vremena za strah. “U tom sivilu i belaju dešavale su se i lijepe svari, pogotovo kada spasite čovjeka od sigurne smrti. Valjda nas je to držalo. Sad ja to sve ne bih mogao podnijeti! Bili smo u stresu, iscrpljeni, izgladnjeli, bez lijekova, puno se puta trovali. Osam vatrogasaca poginulo je gaseći požar. Ne od granata nego spašavajući ljude i materijalna dobra. Sve što sam prije rata gledao u strašnim filmovima doživio sam od 1992. do 1994. Tijelo svog kolege kupio sam iz tri puta”, priča nam Tucak. Pamti spašavanje petogodišnje djevojčice i njenog dvogodišnjeg brata koji su ostali zatrpani pod ruševinama nakon što im je porodičnu kuću 1992. godine pogodila granata. “Njihov dedo, nana, otac i majka sakrili su se u podrum i tu su poginuli. Djecu su bila na spratu. Strop se srušio i ostala je jedna rupa kroz koju se samo cuko mogao uvući. Bog mi je dao hrabrost i snagu i uspio sam ih osloboditi. A moja supruga imala je u ratu tri pobačaja, od straha izgubi trudnoću i baš tada je bila u depresiji. Nakon ovog spašavanja, i nama je Bog dao da dobijemo dvije curice”, istakao je Ismet, dodavši da mu je velika želja da nakon dvadeset godina vidi i porazgovara s dječakom i djevojčicom koje je spasio u ratu.

 

Ljubav je pod opsadom najjača

Ismetu je najteže bilo kada je gorjela Vijećnica: “Kao student sam išao u Vijećnicu da učim. Tu noć kada je bio požar, uhvatila me tuga. Gorjela je kao baklja. Najteže je kad kao profesionalac znaš da ništa ne možeš uraditi. Iz očaja smo iznosili knjige. Kasna dojava, voda zavrnuta, a i fosforna granata koja sve više gori kada je vodom polijevaš.”

I otac Ismeta Tucaka bio je vatrogasac. “Ja sam u jednoj godini imao 850 požara, a moj otac za 32 godine staža nije imao toliko. Nekad je dnevno bilo po devet-deset požara. Svugdje u svijetu postoje pravila da se paljba prekida kad je požar. Oni su nas stalno gađali”, naglašava Ismet. Kad je rat prekinut, osjećao je i radost i tugu. “Gledaš, od raje ti neki otišli, neki poginuli. Drago ti što je stalo, al’ si umoran. Umoran si od života”, kaže Ismet prisjećajući se gladi koju je osjećao kad se rat završio. “Nakon rata samo smo krompir i pilad jeli”, dodao je. Dvije decenije poslije rata, Ismetova vatrogasna brigada ide gasiti požar ako treba i na Pale. “Naš posao nema veze s politikom. Odem u Istočno Sarajeva kad god je veći požar. Sami idemo, ne treba nas niko zvati. Oni su u još goroj situaciji, nemaju baš ništa. Mi smo kao Amerikanci za njih iako imamo vozila stara 52 godine”, rekao nam je Ismet Tucak.

Nermin Rovčanin sa 16 godina postao je vojnik i stao u odbranu svog grada: “Bio sam na Dobrinji. To je bila opsada pod opsadom. Najviše pamtim 1993. godinu, kada nije bilo ni hrane ni vode ni grijanja.” Nermin je kraj rata dočekao na liniji, a demobiliziran je u maju 1996. godine. “Kad se deblokirala Ilidža, bio sam na Treskavici. Tamo sam otišao kroz sarajevski tunel, a vratio sam se taksijem. Kad sam vidio da se i Grbavica deblokirala, osjećao sam se ponosno i mislio sam da smo pobijedili. Čudio sam se autobusima i tramvajima koji rade. Staklima na prozorima zgrada. No, danas sam razočaran. Tad je bio veliki naboj patriotizma”, ističe Nermin Rovčanin. Svoju suprugu upoznao je 1993. godine. Ona je stanovala na Vojničkom Polju: “Prelazili smo poznatu barikadu kako bismo se vidjeli. Nisam se bojao ni metaka ni granata. Na toj je barikadi sigurno poginulo oko 100 Sarajlija. Vjenčali smo se odmah nakon rata. I ona se svega nagledala. Radila je u dobrinjskoj ratnoj bolnici. Pod granatama smo trčali jedno drugome. To su najbolje i najiskrenije ljubavi.” Nermin i supruga danas žive na Dobrinji, imaju curicu i kaže da se još jednako vole.

Na Dobrinji V provela je rat i H.G. Tužna je što su danas, kako tvrdi, na margine potisnuti mnogi borci i njihova djeca. Sjeća se da je na Dobrinji znalo pasti i 400 granata u dva sata. Za nju je pravo oslobođenje grada bilo kad se moglo ući u Ilidžu sredinom marta 1996. godine. “To je za mene prava deblokada. Do tada nisi bio opušten. Kako smo bili zatvoreni dugo, trebao nam je neki čvrst dokaz da smo slobodni. Kad su Nedžariće oslobodili, i to je bilo nešto, mogao si bar prema gradu i nisi bio u obruču, ali nisam iz duše osjetila slobodu”, priča H.G. Poslije opsade prvi je put doživjela šok prilikom posjete Zagrebu kad je ušla u samoposlugu. “Puklo je sve u meni, plakala sam. U ratu je glavno da glavu spasiš, a nekih se normalnih stvari i ne sjećaš. Doživjela sam kulturni šok. Bilo mi je čudno da nakon toliko vremena mogu uzeti što hoću, a ne ono što mi pošalju i što moram”, kazala nam je H.G. kroz suze. Tvrdi da mnogi potiskuju sjećanja na život u opkoljenom gradu jer se prepričavanjem doživljenog iznova potresu. “Prije pet godina pao je snijeg. Kroz prozor vidim stazu u snijegu. Neko je prolazio kroz park ispred zgrade. Trznula sam se i mislim da li to muž dolazi sa smjene. A to je 15 godina kasnije. I onda tek vidiš koliko je to u tebi, a da nisi ni svjestan. Probudila sam muža i počela plakati.”

 

Ne dozvolite da nas ubiju

Poštar Ivet Štunić sjeća se poruke Ovo je Srbija, koja je na Glavnoj pošti u Sarajevu osvanula početkom 1992. godine. Odmah je ispod neko drugi dopisao Ovo je pošta budalo. “Taj duh nas je i održao. Dojučerašnji susjedi, braća, komšije da pucaju jedni na druge. To mi je i danas nepojmljivo”, kaže nam Štunić. Kao poštar počeo je raditi 1993. godine, kada je i uspostavljena dostava pošte. “U početku je bilo neobično. Nismo imali uniforme. Kad nema pucanja i kada je zatišje, brže bolje smo išli u poštu. A rejone smo dobivali tamo gdje smo stanovali da bi se mogli skloniti u slučaju veće havarije”, objašnjava Ivet, podsjećajući da su pisma u ratu uglavnom stizala posredstvom humanitarnih organizacija “Crvenog krsta” i “Crvenog polumjeseca”, “Merhameta”, “Dobrotvora” itd.

“Neopisiva je radost bila kad bismo ljudima donijeli pismo. Naplaćivali smo televizijsku pretplatu, a nema struje. Pošto nije bilo struje, ja sam ljudima lupao na vrata. I danas mi je ostala ta navika. Ovi koji dobro ne čuju zahvalni su mi na tome”, smije se Ivet. Iako je život u opkoljenom gradu bio neopisivo težak, Ivet tvrdi da su ljudi tada bili mnogo solidarniji i tolerantniji. Kad je završio rat, osjetio je olakšanje: “Nisam se više bojao i strepio šta ako ne poginem nego ostanem nepokretan. Bile su stalno lažne nade. Stalno su se primirja kršila. Nisam vjerovao da će to primirje potrajati.” Poslije deblokade Sarajeva Ivet Štunić ostao je na Mejtašu. “Kolege poštari imali su problema kada bi otišli odmah poslije rata na Grbavicu ili kada bi zalutali preko entitetske granice. Vrijeđali su ih i napadali”, napomenuo je Štunić.

Sarajlija Hasan Karić imao je u ratu 14 godina. Vrlo često sjeti se vode koja je prvi put potekla sarajevskim česmama poslije deblokade. “Odvrnuo sam vodu na slavini. Tekla je jedno pola sata. Gledao sam je i uživao u prizoru. Kao dijete, pitao sam se hoće li ikad na tim česmama poteći voda. Kada sam čuo da je potpisan Daytonski sporazum, da će se Sarajevo deblokirati, da će Vogošća, Grbavica i Ilidža pripasti nama, nisam mogao povjerovati.” Hasan se sjeća da dugo poslije rata trolejbusi nisu bili počeli voziti i da mnogi semafori nisu bili u funkciji. “Sjećam se kako je grad izgledao, žice, barikade, zapaljeni tramvaji. Vraćao se život u normalu. To mi je bilo fascinantno”, rekao nam je Karić.

Mladost je proveo igrajući se u minobacačkom gnijezdu ARBiH, koje se nalazilo ispod njegovog prozora i deset godina nakon rata. “Ljudi su ginuli i nisi imao gdje da ih zakopaš. Napravljeno je groblje između moje zgrade i parkinga. Ukopavali su i pravoslavce i katolike i muslimane. I nišani i krstovi bili su drveni. Muslimanskih nišana bilo je najviše. To je groblje stajalo duže od deset godina nakon završetka rata. Na kraju su došli timovi ljudi, povadili su kosti i prebacili ih. Imam osjećaj da su se tek tad stvari vratile u normalu”, ispričao je Karić.

Jedan od simbola otpora Sarajlija postala je i Inela Nogić, zahvaljujući transparentu Molimo vas, ne dajte im da nas ubiju. Ovaj transparent nosila je 1993. godine, kada je izabrana za “Miss opkoljenog Sarajeva”. Bila je i inspiracija pjevača grupe U2 Bonu Voksu da napiše pjesmu Miss Sarajevo. Živi u Holandiji. Tu ju je i zateklo potpisivanje Daytonskog sporazuma. “Ostatak moje porodice bio je u Sarajevu. Konstantna strepnja nad životima mojih najbližih dočarala mi je Daytonski sporazum kao nešto najbolje što se moglo desiti. Samo da prestane pucati. A Daytonski sporazum, packt with the devil, priča je za sebe”, kaže Nogić za Stav.

 

 

Škola na prvoj borbenoj liniji

Nedim Muhedinović na početku rata bio je učenik srednje škole, a živio je na prvoj liniji kod Hotela “Bristol”. “Kad sam završio srednju školu, bio sam u Armiji RBiH. Škola u koju sam išao postala je prva linija, a granata je udarila na mjesto na kojem sam ja sjedio. Prvi razred sam završio u nekom razvaljenom poslovnom prostoru u kojem je sad kladionica. Bilo je 10 razreda moje generacije sa 410 učenika, a maturiralo nas je zajedno s izbjeglicama 70”, priča Muhedinović. Kraj rata dočekao je u rovu, na Nišićkoj visoravni. “Ja ovakav Daytonski mirovni sporazum nikad ne bih prihvatio. Za mene je to bio pristanak na poraz kad pobjeđuješ. Sjećam se da mi je tada bilo žao što nisam bio na koncertu Laibacha u Narodnom pozorištu 26. novembra 1995. godine. Sanjao sam kako prelazim na Grbavicu i kako nigdje živa roba nema. Daidžinica mi je bila tamo sve vrijeme opsade. Kad je Grbavica deblokirana, otišao sam s mamom da joj pomognem očistiti stan. Bio sam šokiran kad sam prešao na onu stranu. Svuda smeće. Neko je pustio vodu u stanu. Jedva hodaš. Razbacane knjige mojih rođaka koje sam čitao dok sam bio mali. U dajdžinicin stan došli su planski i uzeli vrijedne slike koje je moj dajdža imao. Čak su joj nudili da ih kasnije otkupi”, navodi Muhedinović.

Vjeruje da je Daytonski sporazum zacementirao pobjedu ratnih gubitnika. “Čovjek sam srednjih godina i pitam se gdje mi je život otišao. Sav grad izgleda kao favela, devastiran je i zato mi je grozno. Koliko mogu, borim se da bude bolje. Neki žale za tim prijašnjim Sarajevom. Ako je bilo tad bolje, ko su onda ljudi koji su došli i napali nas”, pita Nedim Muhedinović, koji povremeno radi kao turistički vodič. Stranci, kaže, znaju da je bio rat, ali se šokiraju kad ih on dovede na Baščaršiju i pokaže im gdje su bile prve linije. “Na Tunel spasa ih svi vode, ali nekad je interesantnije kad strance provedeš kraj Grbavice i pokažeš da je usred grada bila borbena linija. Pola moje ulice poginulo je od snajpera. Razmišljao si da preživiš, ali život ide dalje. Jesmo bili žrtva, ali hajdemo pričati o životu”, sugerira Nedim.

Prigovora što djeca rođena poslije prekida rata u školama ne uče o onome što se u njihovoj državi dešavalo od 1992. do 1995. godine. “Ona uče kućne historije i historiju preko YouTubea. Vrlo malo ljudi zna zašto je bio rat i šta se dešavalo. Al’ Srebrenica je gora od Sarajeva. U kakvom su obruču tek oni bili! Zato kažeš: ‘Kako je meni super bilo u Sarajevu'”, objašnjava Muhedinović. Kakav je rat vođen protiv stanovnika glavnog grada BiH, objasnio je jednom rečenicom: “Više je granata udarilo u zgradu u kojoj sam živio nego tamo gdje sam bio na borbenoj liniji.”

(Stav broj 52, 29. februar 2016. godine)

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!