Državnik – šta je to

Kako, recimo, i pomisliti vezati riječ državnik uz osobu profila Fahrudina Radončića, čija se čitava karijera doslovno sastoji od unošenja pometnje, nereda i podjela ne samo na bošnjačkoj političkoj sceni nego u bošnjačkom društvu uopće? Kako bi bilo ko mogao samoživu i krajnje kontroverznu ličnost i zamisliti u nekoj državničkoj ulozi u kojoj bi morao zanemariti vlastite, a usmjeravati i općem dobru podređivati brojne sukobljene interese, često i na vlastitu štetu

Definicija termina državnik može se naći u dvjema varijantama; prvoj da je riječ o političaru ili javnoj ličnosti koja je imala dugu ili respektabilnu karijeru na nacionalnom ili internacionalnom nivou, i drugoj, kraćoj, ali možda bremenitijeg značenja, da je državnik “mudar, vješt i poštovan politički lider”.

Ono što je simptomatično u vezi s našom političkom scenom jeste to da imamo mnogo političara, a izuzetno malo državnika. Naravno, navedeni političari ne bi se složili s takvom konstatacijom jer je gotovo svaki od njih uvjeren da se u njemu krije ne samo budući nego i sadašnji (trenutno neostvareni i nepriznati) “mudar, vješt i poštovan politički lider”. Da su ovo megalomanske zablude, postaje jasno kada se pažljivije pogledaju karijere onih koji za ove izbore prvi (ili treći) put jurišaju ili pretendiraju na najviše državne funkcije, ili pak onih čije se dosadašnje državništvo sastoji od beskrajnih pokušaja da što više sabotiraju državu u kojoj žive.

U tom veselom društvancu ima svakakvih političkih profila, no neka je kategorizacija ipak moguća. Na prvom su mjestu doista krupne političke ličnosti, barem u kontekstu političke scene u Bosni i Hercegovini, poput određenih kandidata za članove Predsjedništva BiH iz reda srpskog ili hrvatskog naroda, koje se, ipak, ni u kojem slučaju ne mogu nazvati državničkim nego prije paradržavničkim kalibrom političara.

Njihova politička uloga potpuno je obrnuta od one nekoga ko bi se volio nazivati državnikom jer nije konstruktivna i nije u funkciji izgradnje nego dekonstrukcije i razgradnje. Njihova funkcija folklornih gremlina, kojima je glavni zadatak stavljanje klipova u točkove bilo kakvog napretka države kao cjeline, pozicija centrifugalnih faktora, politika decentralizacije na etničkim osnovama, stalni rad na atomizaciji društva u svakom pogledu i baštinjenje ideje priključivanja i utapanja određenih dijelova Bosne i Hercegovine u susjedne državne tvorevine jesu antiteza državničkog ponašanja. Naravno, nisu svi kandidati iz reda srpskog i hrvatskog naroda takvi, ali oni najozbiljniji i najvećeg kalibra, Milorad Dodik i Dragan Čović, svakako jesu.

KO IZDA JEDNOM, IZDAT ĆE OPET

Nakon ovih, dolaze političari koji su imali šansu obnašati funkciju s koje bi mogli djelovati državnički, no nekako to nisu znali, poput Željka Komšića, ili nisu htjeli, poput Mladena Ivanića. Komšić, iako ga se, naravno, ne može porediti s Ivanićem, nije iskoristio osam godina svog mandata u Predsjedništvu BiH da učini bilo šta zaista značajno ili državnički iako je imao prilike, te najbolje što bi se moglo reći o vremenu kad je obnašao funkciju člana Predsjedništva jeste to da, ako već nije učinio neko dobro niti bio posebno koristan, nije učinio niti neko zlo i veliku štetu državi. Od Ivanića se, s druge strane, unaprijed nije očekivalo mnogo, jedino da bude manja štetočina od Željke Cvijanović, koja ne bi bilo ništa drugo nego produžena ruka Milorada Dodika i njegove politike izazivanja sukoba i nestabilnosti. Koliko je u tome uspio, teško je procijeniti.

U kategoriju nakon ove spadaju ličnosti koje pogoni i progoni nezdrava megalomanija, poput Fahrudina Radončića, žrtveni ovnovi vlastitih stranaka kao što je Denis Bećirović ili Boriša Falatar, bezbojni, ali nepristojno i neumjereno ambiciozni tipovi poput Senada Šepića, sitna smetala tipa Amera Jerlagića, Gojka Kličkovića i Dijane Zelenike, ali i sasvim volšebne političke pojave poput Mirsada Hadžikadića. Tražiti državničke profile u ovoj kategoriji još je besmislenije, i to ne zbog činjenice da se možda osobe iz ove grupe nisu mogle dokazati u tom smislu nego upravo zbog onoga što su pokazali u dosadašnjim političkim karijerama, ma kako one dugačke ili kratke bile.

Kako, recimo, i pomisliti vezati riječ državnik uz osobu profila Fahrudina Radončića, čija se čitava karijera doslovno sastoji od unošenja pometnje, nereda, podjela i haosa ne samo na bošnjačkoj političkoj sceni nego u bošnjačkom društvu uopće? Kako bi bilo ko mogao tako duboko divizivnu, suštinski samoživu i krajnje kontroverznu ličnost barem i zamisliti u nekoj državničkoj ulozi u kojoj bi morao zanemariti vlastite, a usmjeravati i općem dobru podređivati mnogobrojne sukobljene interese različitih interesnih grupa i struja, često i na vlastitu štetu?

Također, može li iko u državničkoj ulozi zamisliti Denisa Bećirovića, kojem je ne samo nepoznata izvršna vlast nego ima i veliki problem s autoritetom u vlastitoj stranci koja ga žrtvuje na oltaru svog sukoba sa Željkom Komšićem? Šta tek reći za tipove političara poput Senada Šepića, kako bi uopće na funkciju od nacionalnog značaja, poziciju koja bi trebala objedinjavati sve interese bošnjačkog naroda, mogao zasjesti bivši stranački alpinista kojem čak ni meteorski uspon nije mogao utažiti lične apetite i deluzije o vlastitoj bitnosti naspram interesa stranke koja mu je toliko mnogo dala?

Da li je surovo, crnohumorno i neprilično pokušati diskutirati o Boriši Falataru ili Mirsadu Hadžikadiću u kontekstu državnika, ili ih zamišljati kao članove Predsjedništva?

SAMOLJUBLJE I NEZNANJE

Nisu samo ovi kandidati za članove Predsjedništva BiH jedini političari koji sebe vide kao već formirane i spremne “ključ u bravu” državnike kojima je u smislu nadgradnje preostalo jedino da im nezahvalnici priznaju takav status. Upravo se uvjereno “državnički” ponašaju mnogi kantonalni, pa čak i općinski, bivši ili aktuelni moćnici kojima je zajedničko obilježje (pored uvjerenosti u vlastitu bitnost) to da su napuštali stranke koje su ih izgradile jer su one nekako s vremenom postale pretijesne za njihove ambicije i apetite, tj. “liderske potencijale” (neki bi rekli i ogromna ega).

Ovi državnici opštinskog i kantonalnog nivoa ne samo da često kritiziraju državni nivo vlasti, oni se još češće bave politikom tog nivoa, mada ih niti bivše ni sadašnje funkcije na to niti obavezuju niti ih bilo ko zaista pita za mišljenje. A upravo je taj karakterni sklop, to ničim izazvano samouvjerenje u vlastitu važnost i vlastite kapacitete u kombinaciji s nesposobnošću za timski rad i strpljivu političku izgradnju i nadgradnju, ono što ih diskvalificira i za poziciju i za titulu državnika. Zapravo je teško racionalno objasniti zašto ljudi koji nisu mogli da funkcioniraju u okviru političkog ekosistema jedne stranke misle da bi mogli predvoditi druge na nivou države.

Zašto osobe koji nisu mogle pomiriti vlastite ambicije s realnim političkim činjenicama i zahtjevima političkog kolektiva kojem su pripadali misle da bi mogli raditi u korist dobra čitavog društva, pri tome trpeći beskrajne pritiske sa svake moguće strane pokušavajući da funkcioniraju unutar okvira mogućeg i konstantno nastojeći postići konsenzus? Kako je moguće da političari koji su bili spremni da zloupotrijebe lokalpatriotizam i da zbog partikularnih interesa ignoriraju nacionalne gotovo redovno pretendiraju da vode nacionalnu politiku?

Da li je to megalomanija pojedinaca ili nešto mnogo opasnije, dekadentna i degenerična politička kultura koja općinu ili kanton (pa i entitet) u suštini vidi kao malu državu, privatni feud u kojem je moguće biti potpuno suveren, a država se vidi tek kao nešto teritorijalno uvećani skup takvih feuda? Očigledno je da se politički kapaciteti, ali i karakter, takt, mudrost kao i mentalni resursi potrebni za evoluciju iz političara u državnika ne mogu naći u okviru političke kulture koju baštine gore spomenuti.

Upravo zbog toga, naša dužnost kao politički pismenih osoba koje osjećaju odgovornost prema procesu glasanja i biranja onih koji će nas predstavljati jeste da poznajemo ove činjenice, da budemo u stanju racionalno prepoznati i razlikovati istinske državnike i istinsku državničku politiku od malicioznog nametanja, jeftinog populizma ili političkog avanturizma i da u skladu s njima biramo ono što je najbolje za nas.

PROČITAJTE I...

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!