DREKNI SAMO JOŠ JEDNOM, IMA DA TE NEMA

U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti

U ranom djetinjstvu, ponajviše od nana i amidže Ahmeda, naslušao sam se jezovitih priča o strahu i borbi protiv straha. Sjećam se, u konačnici, hrabrost bi vazda nadvladavala strah, dobro bi pobijedilo zlo, a ja bih, nesvjestan odgojno-poučne dimenzije ovakvih, mora se priznati, grozomornih storija koje nikad ne bih niti jesam ispričao svojoj djeci, lijegao u krevet sav isprepadan i čvrsto pripijen uz brata.

Tako, jedna od tih priča, ne odveć strašna za razliku od drugih, koju sam poodavno čuo od amidže Ahmeda i koju sukladno mojim dječačkim godinama, bezbeli, nisam razumio, a, bojim se, ni najbolje zapamtio, ide otprilike ovako:

“Negdje i nekada bio nekakav kabadahija. Povremeno je dolazio u izvjesno selo i maltretirao mještane. Kada bi čuli njegovo urlanje, psovke i prijetnje, mještani bi se panično zaključavali u kuće i drhtali od straha. Na njegove pozive da izađu i suprotstave mu se nisu odgovarali, pa bi kabadahija, sav u srdžbi, provaljivao u neku od kuća i tukao ukućane. I tako godinama. Sve dok jednog dana kroz selo nije naišao nekakav putnik-namjernik. Čuvši kako kabadahija pjeni, psuje i prijeti, prišao mu je i proderao se:

– Šta ti je, blentovino?! Šta se dereš?!

– Ama, je l’ ti to meni – zapanjeno će kabadahija.

– Tebi, tebi! Drugog ahmaka, koliko vidim, ovdje nema!

– Znaš li ti ko sam ja?!

– Ko si da si, sebi si! I drekni samo još jednom, ima da te nema! Hajde, mrš, smradu ljudski!

Kabadahija zanijemi, problijedi i, brže-bolje, svjestan da je naletio na silnijeg od sebe, pobježe iz sela i ne vrati se u njega nikad više, a mještani konačno odahnuše.”

Dakako, slično kao u perzijskoj lirici u kojoj su likovi listom depersonalizirani i simboliziraju nešto sasvim drugo, ni u amidžinoj priči, to ću kasnije shvatiti, nije bilo nikakvog kabadahije niti putnika-namjernika.

Ono što mi je pokušao saopćiti i približiti jeste da je prvi oličavao brutalnu, bešćutnu vlast, a drugi artikuliranu i snažnu građansku svijest, onu svijest koja ne može niti želi živjeti u ambijentu obespravljenosti, poniženosti i straha.

Nažalost, ovo je tek bajkovita priča i ništa više od toga. U našoj socio-političkoj stvarnosti nema nikakvog putnika-namjernika, kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, opet nažalost, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti “putnici-namjernici” i lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti.

Trebali su, a, eto, nisu, jer iz njihove konformističko-pragmatične vizure, očito, mnogo je lakše, bezbolnije i utilitarnije podilaziti kabadahiji negoli stati pred njega i u brk mu skresati: “Drekni samo još jednom, ima da te nema.”

Ali, ko zna, možda se i to nekad desi, jer, kako kažu, svako stanje ima svoju suprotnost, pa će se već neko naći. Uvijek se neko nađe.

PROČITAJTE I...

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!