DREKNI SAMO JOŠ JEDNOM, IMA DA TE NEMA

U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti

U ranom djetinjstvu, ponajviše od nana i amidže Ahmeda, naslušao sam se jezovitih priča o strahu i borbi protiv straha. Sjećam se, u konačnici, hrabrost bi vazda nadvladavala strah, dobro bi pobijedilo zlo, a ja bih, nesvjestan odgojno-poučne dimenzije ovakvih, mora se priznati, grozomornih storija koje nikad ne bih niti jesam ispričao svojoj djeci, lijegao u krevet sav isprepadan i čvrsto pripijen uz brata.

Tako, jedna od tih priča, ne odveć strašna za razliku od drugih, koju sam poodavno čuo od amidže Ahmeda i koju sukladno mojim dječačkim godinama, bezbeli, nisam razumio, a, bojim se, ni najbolje zapamtio, ide otprilike ovako:

“Negdje i nekada bio nekakav kabadahija. Povremeno je dolazio u izvjesno selo i maltretirao mještane. Kada bi čuli njegovo urlanje, psovke i prijetnje, mještani bi se panično zaključavali u kuće i drhtali od straha. Na njegove pozive da izađu i suprotstave mu se nisu odgovarali, pa bi kabadahija, sav u srdžbi, provaljivao u neku od kuća i tukao ukućane. I tako godinama. Sve dok jednog dana kroz selo nije naišao nekakav putnik-namjernik. Čuvši kako kabadahija pjeni, psuje i prijeti, prišao mu je i proderao se:

– Šta ti je, blentovino?! Šta se dereš?!

– Ama, je l’ ti to meni – zapanjeno će kabadahija.

– Tebi, tebi! Drugog ahmaka, koliko vidim, ovdje nema!

– Znaš li ti ko sam ja?!

– Ko si da si, sebi si! I drekni samo još jednom, ima da te nema! Hajde, mrš, smradu ljudski!

Kabadahija zanijemi, problijedi i, brže-bolje, svjestan da je naletio na silnijeg od sebe, pobježe iz sela i ne vrati se u njega nikad više, a mještani konačno odahnuše.”

Dakako, slično kao u perzijskoj lirici u kojoj su likovi listom depersonalizirani i simboliziraju nešto sasvim drugo, ni u amidžinoj priči, to ću kasnije shvatiti, nije bilo nikakvog kabadahije niti putnika-namjernika.

Ono što mi je pokušao saopćiti i približiti jeste da je prvi oličavao brutalnu, bešćutnu vlast, a drugi artikuliranu i snažnu građansku svijest, onu svijest koja ne može niti želi živjeti u ambijentu obespravljenosti, poniženosti i straha.

Nažalost, ovo je tek bajkovita priča i ništa više od toga. U našoj socio-političkoj stvarnosti nema nikakvog putnika-namjernika, kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, opet nažalost, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti “putnici-namjernici” i lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti.

Trebali su, a, eto, nisu, jer iz njihove konformističko-pragmatične vizure, očito, mnogo je lakše, bezbolnije i utilitarnije podilaziti kabadahiji negoli stati pred njega i u brk mu skresati: “Drekni samo još jednom, ima da te nema.”

Ali, ko zna, možda se i to nekad desi, jer, kako kažu, svako stanje ima svoju suprotnost, pa će se već neko naći. Uvijek se neko nađe.

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!